Zanimljivosti ZP Izdvojeno

Hrvatska bi mogla postati bob velesila

Solin Live

 |  ožu. 27, 2018

Foto: Rade Popadić

Na OI u bobu su nastupale povremeno i druge velesile. Pojave se i Jamajčani, ali oni još nisu dokučili da bi trebalo resetirati sport, pa ostaju vjerni atletici i Usainu Boltu. Mi smo mudriji i zato se predlaže resetiranje sporta. Bob staza u Puli bi bila 14. u svijetu, a Hrvatska bi postala deseta država s bob stazom, za Zg-Magazin piše dr. sc. Viktor Simončič

Neprestano se trudim priopćiti nešto nepriopćivo, objasniti nešto neobjašnjivo (Franz Kafka)

Jad obuzima čovjeka koji se odbija prilagoditi. (Eugène Ionesco)

Foto: zg-magazin

Pročitam »Hrvatska ne ulaže dovoljno u bob – Sport u Puli treba resetirati«: http://www.glasistre.hr/2a124875-7777-4638-b9f8-026524d72e4d Supruga mi savjetuje da još jednom pročitam jer se netko možda zafrkava. Pročitam još jednom. Nije štos, u ozbiljnom prilogu, na 3. stranici Glasa Istre stoji zaključak kako u bob treba ulagati više, posebno u Puli. Bob je sprava, slična zatvorenoj kadi, s kojom se juri u ledenom kanalu. Ukupno postoji samo 13 licenciranih staza na svijetu, ona u Sarajevu više nije, što je više nego dovoljno jer se u tom sportu natječe tek desetak država. Čak i kada bi umjesto pravog boba stvarno nastupili s kadom, bili bi u vrhu svjetske elite. Među 20 – 30.

Na Olimpijskim igrama u bobu su nastupale povremeno i druge velesile. Pojave se i Jamajčani, ali oni još nisu dokučili da bi trebalo resetirati sport, pa ostaju vjerni atletici i Usainu Boltu. Mi smo mudriji i zato se predlaže resetiranje sporta. Bob staza u Puli bi bila 14. u svijetu, a Hrvatska bi postala deseta država s bob stazom. Bila bi to perfektna turističina atrakcija. Kako su bob staze pune zavoja, staza bi se mogla smjestiti oko arene. Unutar arene bi se moglo postaviti klizalište. Puljani bi mogli nastupiti na prvenstvu Hrvatske u hokeju. Bili bi među prvih šest, jer uz tri zagrebačka, postoje još samo dva kluba u Sisku. Turistima bi se moglo ponuditi sudjelovanje u curlingu (to je boćanje po ledu). Umjesto da se bacaju ili valjaju boće skližu se granitni komadi od 20 kilograma.

A curling se dobro uklapa u bob jer se s njim bave također u samo par država.

Za skijalište ne brinem. Svjedoci smo da se može skijati i u Dubaiju. Kada nam ne uspijeva povezanost zelene Slavonije (hrana) i plavog Jadrana (turisti), mogli bi uspostaviti bijeli Gorski Kotar i plavi Jadran. Gorani bi u Pulu dovozili snijeg. Malo sam zabrinut jedino bi li se u Puli mogla izgraditi skijaška skakaonica, ali mislim da ni to nije nemoguće u državi u kojoj je i nemoguće moguće.

Jer kod nas je moguće nemoguće pa su valjda prvi puta u povijesti i građani Slavonije osiromašeni i gladni. Nedavno sam pročitao kako je plodna slavonska zemlja u godinama gladi prošlog stoljeća spasila mnoge siromašne. Početkom prošlog stoljeća iz Mostara je u Slavoniju otputovalo 17 tisuća hercegovačke djece. Preživjeli su zahvaljujući dobrim ljudima i hercegovačkom franjevcu fra Didaku Buntiću. Što bi danas rekao ovaj franjevac kada bi vidio kako Slavonci odlaze s iste one bogate zemlje u kojoj je prije stoljeća prepoznao jedini spas za siromašnu Hercegovinu, ali i ostale dijelove BiH, Hrvatske, Slovenije?

U Istanbulskoj konvenciji vide ono čega nema

Tvrdnja da se ne ulaže dovoljno u bob najbolja oslikava našu svakodnevnicu. Shvaćam da se nama ništa ne događa niti namjerno niti slučajno. Mi smo takvi. Ponašanje nam je određeno ili genima ili zrakom kojeg udišemo. Netko „baci bubu u uho“, svi se uhvate za to, sve traje par sati ili najviše dan – dva i onda dolazi nova buba. A kapacitet nacije je na razini samo jedne bube. Pa rješavamo bubu po budu. Kada se zabavljamo s jednom kao da ništa drugo na svijetu za nas ne postoji. A meni se čini da buba po buba baš ne vodi na dobro.

Zadnja buba je bila Istanbulska konvencija. Iz dosta nepoznatih razloga neki su u njoj vidjeli nešto čega nema. Svaka čast premijeru Plenkoviću koji je vidio da protivnici vide ono čega nema i državničkom gestom je poslao Istanbulsku konvenciju na ratifikaciju s interpretativnom izjavom, kojom potvrđuje da ako se nekom čini da vidi i ono čega nema, kako je njegova slika pogrešna i kako toga čega nema stvarno nema u konvenciji. Hrvatska će krajem svibnja preuzeti ulogu predsjedanja Odborom ministara Vijeća Europe na šest mjeseci, pa je i red da ratificira konvenciju koju je to Vijeće i donijelo.

Istanbulska buba je bila jako važna. Učinila je da smo zaboravili na bubu po kojoj će INA postati naša. Sjeća li se još netko tog obećanja? Zaboravilo se i sada Rafinerija u Sisku polako broji zadnje prerađivačke dane. Rukovodstvo obećava kako će se u Sisku ipak nešto prerađivati, pa će onda to na doradu u Rijeku, pa onda nazad. A svaka „dobra domaćica“ zna kako se to ne isplati i samo je sigurnosni ventil, sredstvo za umirenja, kako se ne bi dogodio neki jači bunt. Pada mi na pamet sva učinkovitost agencija odnosa s javnošću. PR-agencije znaju posao. Prije godinu – dvije bila je lansirana vijest oko zatvaranja Rafinerije u Sisku, a možda i u Rijeci, a onda je šaptom prošla informacija da se otpušta samo nekih 350 radnika. Poslije najavljenog zatvaranja i više nije bila vijest, jer eto odlazi samo njih 350. Zadnja poruka, kako će se poluproizvodi vozikati cisternama i željeznicom na relaciji Sisak – Rijeka – Siska i kako će bez posla ostati samo 40 radnika čini se većini OK. Glava u pijesku, strah do neba i vjerovanje, valjda nisam ja među njima.
Rafinerija Sisak

Na nedavnom protestu u Zagrebu je bilo sramotna mali broj „inaša“. Kažu 250. Nisu došli čak niti oni kojima će se već sutra ukinuti radno mjesto, a kamoli da su poveli bračne drugove, svoju djecu, najbližu rodbinu i prijatelje. Nije bilo niti riječkih inaša. Oni još nisu na redu. Kada su štrajkali radnici bivše Željezare Sisak pisalo je: „Danas mi, sutra vi“. Danas sisački inaši, sutra riječki, … Pa neki drugi i treći.

A isto kako su vješti menadžeri INA-e, na engleskom jeziku, jer oni su došli odnekuda upravljati nama, objasnili kakao se proizvodnja u Sisku ne isplati jer se do sada radilo samo par mjeseci godišnje, još lakše će pojasniti kako se vozikanje proizvoda ne isplati. Sigurno će reći, pa tako nešto ne postoji nigdje ne svijetu. I ne postoji. Moći će koristiti i argument kako rafinerija nije modernizirana, a eto u susjedstvu, ona u Brodu jest. To što su se za modernizaciju brodske rafinerije uprli svi, od Vlade do Predsjednice, a za Sisak nitko, nije vijest. Odnosno, nema nikoga da takvu vijest prenese. Žao mi je da se to događa s mojom rafinerijom. Kada sam je branio, bio sam napadan, od lokalne politike do zelenih. Najgora njihova psovka, a meni najveći kompliment je bila da „volim industriju“. To što sam bio i bit ću (najvjerojatnije opet) u pravu ne znači mi ništa. Promatrač sam propadanja, ali tješim se, ne nijemi – Sic transit gloria mundi.

Rusija je unaprijed kriva

Karepovac je bio buba za tri dana. Splićane su uvjerili da im mora smrdjeti, iako nigdje drugdje takve stvari ne smrde. Mislim da ih više ne treba uznemirivati kako im smrad ne treba. Dobit će oni još par mjernih stanica, koje će mjeriti sve ono što nema veze sa smradom. Stanice su za Splićane najbolje sredstvo za umirenje. Ako je njima dobro i meni je. A imam eto i dodatne dokaze za moju tezu društava umanjene vrijednosti. Jedino se bojim, nastavi li se tako da ću imati dokaze za društvo bez vrijednosti. Inače, primjer Karepovca jako slikovito uklopim u česta predavanja u nadi da bi drugi mogli imati manje štete. Možda utješi Splićane, ni drugi nisu neskloni vjerovanju kako se toplomjerom lijeći upala pluća.

Aktualna buba su poplave. Mislim da njih treba trajno zadržati kao sredstvo za podizanje ugleda političara. Ma može se to i s požarima, ali uz vatru je manje ugodno, a od dima se i kašlje. Kod poplava političari stoje na suhom, imaju zabrinut izgled lica i kažu kako će učiniti sve za narod. Ne kažem da ne čine. Ali zašto ne pokušaju ukloniti pokoji uzrok za poplave? Zašto dozvoljavaju da su korita rijeke sve plića i da mogu primiti sve manje vode? To razumjeti i nije baš neka mudrost, ili ipak je? A poplavljeni ne trebaju brinuti. Dobit će barem deseterostruko veću naknadu od one koji su dobili neki za opožareni vinograd. Umjesto 55 kuna ne gine im 500, a možda i cijela tisuća kuna.

Naslućujem novu bubu. Premijer je izjavio kako će hitno sazvati sva tijela, jer je napad kemijskim oružjem na dvostrukog agenta i njegovu kćer u Ujedinjenom Kraljevstvu ozbiljna stvar. Iako nema dokaza, svi su uvjereni kako je za to kriva Rusija. Tek će se provesti potrebna ispitivanja, ali krivac se već zna, iako se ne zna. Krivnja je pojačana činjenicama da na izborima u Rusiji nikada veći izlazak i nikada veća potpora izabranom novom – starom predsjedniku Putinu. Zapad je uvjeren da Rusi ne znaju izabrati ljude koji ih vode. Arapsko proljeće najbolje govori da Zapadnjaci znaju što je bolje za Libiju i druge države. Nakon što su im donijeli demokraciju sada se i oni osjećaju demokratski, pa čine sve da pobjegnu. Kod optužbi za upotrebu kemijskog oružja volio bih da se sto puta promisli. Da se ne dogodi kakav Irak, kada su Zapadnjaci rasturili državu da nađu kemijsko oružje. Kojeg nije bilo. Valjda neće krenuti na Rusiju?