ZAGORO MOJA
Ante Tešija
GOSPODO POLITIČARI, PROBUDITE SE
Ante Tešija
Valjda ne postoji stvor u splitskoj udolini koji ovih dana nije doživija nelagodu uz svakojaki strah za sebe i svoje najbliže. Četiri mlade osobe, četiri obitelji, trajno su uništene. Ma koliko god odgovorni kukurikali da je ovi prostor siguran, prostor za življenje, lažu.
Opako lažu i poigravaju se sa nama iako znaju da je ta prokleta laž opasna.
Zbacivanje odgovornosti i pranje ruku je najšporkija politička obmana. Raspon je tu izuzetno rastezljiv ma pupčano povezan.
Zagacali smo u ratno stanje. Nije ovo izdvojen slučaj. Ovo je trakavica sa nepoznanicom, kako, gdje i komu, se sutra može desiti tragedija.
Naprosto nema garancije, a praksa pokazuje velike mogućnosti.
Zagacali smo u stanje kojeg smo, možda nesvjesno, sami proizveli. Samostalna smo Država, sa demokratskon mogućnošću uređenja, i gdje je problem da preuzmemo odgovornost i svedemo na minimum ove učestale individualne smrtne akcije velikih tragedija.
Pravosuđe sami uređujemo. Sami ga moramo kontrolirati. Micati stranputice i nedorasle aktere tog časnog zanimanja naprosto je obveza. Sudnica i suci nisu obični zaposlenici koji samo zarađuju potreban dohodak. Njihov dohodak bi tribao biti dostatan za uredan život, a nikako toliki da se promišlja o nedostacima.
Sudac je posebno isturen stručnjak koji mora biti, oboružan obrazovanjem, moralom i poštenjem, svjestan kako su u njega uprte oči zajednice, željne pravde i pravičnih presuda.
Zakoni su promjenjiva „roba“. Na praksi utvrđene manjkavosti. Mjenjanje istih je potpuno razumnjivo ako je dokazana štetnost.
Sudska praksa mora biti osnova svakog novog slučaja i spora. Igrati se sa zakonom vodi cilo društvo u propast pa tako i same „pisce“ i sudsku nedodirljivost.
Uzimanje pravde u svoje ruke uvodi društvo u trajnu nesigurnost, proizvodi revolt i traženje načina obrane.
Hrvatska je krcata ilegalnog oružja. Nalazi se skriveno po pustim rupama i čeka upotrebu.
„Zlu ne tribalo“. To je najprimitivniji način izigravanja zakona te svatko onaj ko posjeduje mogućnost pritiska obarača spada pod optužbu ugrožavanja tuđeg života pa da taman nikada to oružje ne takne.
Tko im brani da svakodnevno, oni koji su plaćeni za taj posao, češljaju sumnjive prostore, oduzimaju i ispisuju drakonske kazne za „vlasnike“. Taj čin nije ugrožavanje, već potriba u službi zaštite one većine koja sa tom rabotom ni u ludilu nema kontakt. Tu nema izjednačavanja.
Izgradnja društva je kompliciran i sveukupan proces. Svako preskakanje, turanje u stranu ili omalovažavanje potrebnih predradnji, otežava put ka kvalitetnu cilju.
Usred bila dana, usrid grada, šetač sa kalašnjikovom, rafali i ubojstva, čine taj Grad poprištem novih tragičnih mogućnosti ukoliko Grad ne shvati da mu je vrime zabavljanja sa samim sobom. Težak je to proces, mukotrpan, ma jedino moguć ako Grad želi nastavak svog života.
Pred nosom su nam novi izbori za odabir novih vođa, kreatora, koji bi nas trebali uvesti u budućnost. Ovi dosad, tri desetljeća, nisu dorasli zadatku, jer da jesu ovaki tragični treni bi se sveli na minimum. Opet će krenuti karavane obećanja po opustošenom prostoru. Sipljat će se medene rečenice i nutkat partnerstvo. Sve za čarobni glas koji ih uvodi u četverogodišnje blagostanje.
A na ova četiri sudbinom tragična mlada čovika i na patnju njihovih obitelji past će zaborav i patina.
Dodvoriti se nije potribno svakomu. Nije ni moguće. Dodvoravanje se očitava u izvršenju preuzetih obveza pa makar one bile takve naravi da ćeš lagano izgubit sljedeće izbore.
Kad to shvatite gospodo političari, vaš uzvišeni posao je časno obavljen.
