|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

„GDJE BI SUNCU BIO SJAJ DA NIJE ONIH KOJIMA SJAJI?“ IMA NADE

IMA NADE

Kad poludiš, nema ti spasa a kad ostariš onda je to normalno. Šetan ko manit. I šta vidin?

Tamo di je bija gustiš, di se ništa nije diralo osin bacalo smeće, najednom neke druge vizure. Najednom se otvorila ploha-prostor i sve biva oku ugodno. I nije na jednom mistu! Na više lokacija se dešava nešto do jučer nezamislivo.

Jutros mi pažnju privukla objava našeg Gradonačelnika di i sam hvali, uz foto, te trene otrižnjenja na privatnim parcelama u središtu našeg grada.

E sad, zašto se nebi pohvalija. Ja i Solin live smo u desetine napisa isticali ovi veliki problem našeg grada, nudili rješenje, podsticali, prozivali …

Znači, može se. Samo je potriban pravi pristup vlasniku i problemu. Kad jedan urodi eto se i niz nastavlja. Grad, a sad i komunalno poduzeće moraju biti prvi pri pomoći. Triba angažirat ljude da se uključe.

Evo još jedan prijedlog. No prethodi uvod.
Jutros san ko i obično čita novine, pija kavu, u svoj omiljeni kafe AKADEMIA, kad mi za oko zape poznata faca. Žena. Roba šezdesetak godina, dobro ugojena, standardno obučena, uredne frizure, zdravog zubala, pored svakog stola sa ispruženom rukom. Netko dade a netko ne dade.

Pozoven ju, pogleda me sumnjičavo.

-Gospođo, nudim vam lagan posao da ne tribate prosit.

-Aj kvrago o’mene!?

I produži. Tako svaki dan, svuda.

Uz to, naš Grad nudi potrebitima kuhanu hranu. Za svaku pohvalu. Ma. Ma šta ma, napravit inventuru, ko nije sposoban izvoli a ko jeste izvoli vriću u ruke, kreni po rasporedu sa komunalcima i zaradi obrok, sačuvaj dostojanstvo.

Još jednom BRAVO, ma ima tu posla za dugi period. Izvještavat će mo.

Grad je naš dnevni boravak, ogledalo nas samih, a odnos prema njemu je naš portret.

DAN SOCIJALNE SVJESTI

Tako nekako se zove protekli dan, ni potriba objašnjavat značaj, pa se pitan kud gremo po tom pitanju.

Amo se statistikom i prosjekom ne zajebavat. Stanje je alarmantno, po svim pokazateljima zdrava razuma nalazimo se u lošem stanju. Svakodnevni štrajkovi nisu u rekreativne svrhe tu. Vrime bi oduzelo nabrajanje, zato samo jedno pitanje zaključak.

Zašto se razbacujemo i dilimo tamo di nismo obvezni dok sebe, i svoje, ne namirimo?

Proračun je naša kesa! Iz nje se tribaju namirit puste naše potribe, to je zadatak i prioritet.

U uši mi je zapeja intervju sa jednim državnim tajnikom koji je govorija o odnosu Hrvatske i BIH.

Te odnose triba njegovat i unapređivat, međutin gadno se mišat u taj lonac a naročito na način kako je tajnik iznosija.

Naime, silno veleki sredstva prekrcajemo preko granice u tobožnjem pomaganju opstanka naših hrvata u njihovoj državi.

Već je poznato da se na godišnjoj bazi u Mostarsku bolnici siplje silna lova dok naša pacijentica iz Zadra nije imala prevoz za trenutno jedinu pomoć u Splitu. Tu i u druge institucije grada Mostara se preliva naš novac kojeg mi uredno namičemo kreditima a koje će otplaćivat naša dica.

Tajnik iznosi kako se ulaže i u kulturu te da se pomaže oko nekog pozorišta a i crkvene objekte se ne zaboravlja. Nahvalio se tajnik sa mnogo čime a socijalno ugroženom hrvatu u domovini ostaje gorak ukus napuštenosti i nebrige.

HARAČ NA MARLJIVOST

Hrvat je vridan čovik koji je proša puste faze raznoraznih ugnjetivača te je u svom smislenom životu težija za osiguranjem životnih potriba svojoj obitelji.

Jedan od obilježja je stambeni kvadrat.

Ulagalo se i sa pravom nosimo naziv onih koji imaju puno vlastitih nekretnina i tobožje „viška nepotribnog“.

Nije potriba obrazlagat na koji način se to namiče.

Trudom ili malverzacijama!?

Kasi vali sredstava, velikoj administraciji ugodan život te se moraju iznalaziti načini namicanja a da je pod zakonitim okvirom.

Tako će sada svaki „nepotrebni“ kvadrat plaćat buletu za zajedničko. Najmanje koristi od toga će imat vlasnik koji je oduzimajući od svog komfora, uz vridan rad, stvara novi izvor haračenja.

Ne triba crtat da bi se dokazalo da je već u fazi stvaranja isisana društvena korist no to se zaboravlja jer štaš razmišljat o poidenom ručku od prekjučer.

A hrvata krasi snalažljivost. Kreće cirkus dokazivanja da nisi u tom loncu.

VATERPOLO

Ovo sa dočekom je obična svinjarija koju moš promatrat iz više smjerova.

Da su izgubili od Italije danas nitko nebi ni rič zborija. Prošlo bi kako i inače kod nas prolazi sve osim prvog mista. Taki smo i zašto sad trubimo o nečijoj krivici zbog dočeka. Zagreb se pošteno osramotija no strelice srama su ispaljene na krive adrese.

Onda uleti periferija i nadomisti tu sram.

Dubrovnik, Split, Šibenik i Rijeka uvatiše svoju šansu i odradiše centralnu obvezi.

Zapravo je to i „logično“. Nekako ne vidin da ima igrača ozgara pa je možda nekomu i ta ludost pala na pamet. Ovo shvatite ko zezanje.

Mene muči nešto drugo. Ovi sjajni momci su svoj cili život uturali u sport a jedino prvo misto im garantira mizernu pažnju.

Samo najsjasniji metal privlači pažnju. Osim nogometa.

Sitite se rukometnog prvenstva u Njemačkoj. Naši mladi satrali favorite Španjolce.

I što biva? Otvara im se katedrala i odvuče ih se na svetu misu kako bi im se nebo zahvalilo.

Već sutra se strmoglaviše rezultati, već sutra se pažnja ograniči u neinteres.

Znači, nije „velikanima“ do uspjeha za zajedništvo, već do tuđeh uspjeha u svoju korist.

Jadno.

KAD STARCI MARŠIRAJU

Čovik često zapne na nekoj interesantnosti koja ga svakodnevno provocira.
Virovatno ste svi, ako niste preporučan, okrenuli daljinski na lokalne televizije di se direktno putem telefon-mobitela građani javljaju i tumače zadane dnevne teme.

Takvog folklora je teško naći i „konzumirati“, takove bedastoće mogu artikulirati ljudi sa posebnim potribama.

Kad baciš pogled na trošak poziva i kad se skonta da su svakodnevno redoviti e onda i lipa cifra odleprša iz žepa. Kakvi da bi oni svatili da se tu radi o komercijalnom a ne o njihovu „znanstveno“ sposobnom umijeću tumačenja zbilje.

A način uleta u eter je felinijevski te zbroj njih tridesetak koji stanu u eterski okvir garantirano bi bio uspješan film kad bi se netko dositija i okupija.

Svakodnevno se šalju pozdravi uvijek istima, tj jedan drugomu gdje se znaju u godinu dana i posvaditi te se i struje stvaraju. Ima tu narodni tribuna, pjesnika, pametnjakovića, domoljuba i svakojake bratije skrivene poza voditelja di cvrkuću narodni jad kojim smo opasani. To su zapravo reprezenti naše glasačke mašine.

I još jedna bitna značajka. Svi su sa desnog spektra. Natječu se tko je autitenčniji u tumačenju nekih crnih momenata prošlosti, pljujući livu sadašnjost koja je po njima osnovni „izvor“ zla.

Da nije voditelja na radnom zadatku tko zna dokle bi se doguralo u njihovu istraživačkom brbljanju.

A među najžešćima su naših dvoje solinjana. On i ona. Takovog cvrkutanja, bubetanja i predstavljanja samog sebe mogu samo osobe manjkavog smislenog života. Tu su među nama i vrag mi ne da mira, tija bi sa njima napravit intervju, reportažu, no očito nisu za javnost.

Skrivenost je zaštitna lumbrela.

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.