ĐIR PO PROVANSI (foto)

| lis. 18, 2020

Foto: Ante Tešija

Pogled ka Kozjaku i spoznaja da se vedrina nastanila gori iza, bijaše dovoljan mamac da krenen u meni najdražem smjeru.

U trenu san svidočija lipoti sudara zelenila i plavetnila, prošarano bjelim oblacima „isklesanim“ u stotinu skulptura nebeskog sadržaja. Svilaja po običaju prva zavida pogled a tek onda se razaspe sva lipota posloženosti malenih mista mog zavičaja.

Danas rađa nije na programu. Danas je skitnja po Provansi zadatak, da se priupita, onako usput, za mišljenje o stanju koje čepi bremenitošću ljude našeg zavičaja.

Pogled na selo iz kojeg san krenija u svit budi nada da raseljenost nije baš posvuda iste mjere. Živi se u mom selu jednom čudnom posebnošću. Mladi, meni dragi ljudi, ostadoše na ovom čarobnom „pedlju“, stvorivši obitelj, a graja dičice kojoj sam svidočija vrati me u daleku prošlost kad smo ja i pajdaši turali, ozebla nosa, krpaš po Podima.

Malo koja kuća je prazna, malo koja vrtača je neobrađena no stepenasto polje je potpuno pod ledinon a nostalgija me turni u jedan zeman kad su sve te njive bile pod žutin klason, kad se kosilo, snopi nosili na guvna i zrno „stvaralo“ pod kopitama jangira.

Valjalo je popričat, upitat za savjet, o ideji osnivanja zajedničke Udruge svih podsvilajskih sela, koja bi pokušala zbrojiti sve nedaće i pomalo ih prioritetno turat na realizaciju. Nitko od upitanih nije dvojija o potribi a pristanak na članstvo mu dođe ko logičan slijed.

Valjalo je nastavit dalje, popit žmul vina kod dragih ljudi pa se tako čovik u trenu nađe na poznatoj teraci i prije neg progovoriš bivaš upoznat da se primilo na znanje jer je očito da je reportaža u Slobodnoj obavila dobar dio informativnog. Vrtača puna glavatog i verzot kupusa, paprika, raštike i kavula, upozoriše da se tu radi o valjalin ljudima.

„Triba, dašta neg’ triba da se pozabavimo sami o sebi. Neće nitko drugi za nas se mislit. Ako ne tražiš, đaba ti se nadat. Evo, skinulo mi žarulju na putu pored kuće, skinulo i nikako da vrate a desetak puta san pita Općinu i načelnika, ma đaba mi. Javi kad bude skupština, doći ću.“

Zar to nije jedna od onih sitnica o kojoj moramo vodit brigu. Život na selu je čaroban ma i ta čarobnost mora bit potpomognuta realiziranim potribama. Rasvjeta je jako bitna. Ova jedna maknuta žarulja puno toga pokazuje o nemaru onih koje biramo a tako olako zaboravljaju obećanja.

Valjalo je dalje, put Svetog Jure, ispunit ženinu naredbu i nabavit pravih ogorskih jabuka a Leskurov voćnjak, nadaleko poznat, takovo blago nudi. No prid oči se ukrcao motiv duboko u polju gdje su zamjećena trojica kako upravo beru crljeno blago u nikom drugom voćnjaku.

Osvanija san kod njih i osta zaprepašten količinom zrilih jabuka na dvadesetak stabala. Molba da mi stasiti vlasnik Zvonko Muslim proda koje kilo nije urodila plodom. „Kume moj donesi kesu i naberi one doli, nadno njive jer su one najveće“. Ko je smija odbit. On meni punu kesu jabuka ja njemu moj libar „DERNEK“.

„Bija san ja u vodovoda, u nikog odgovornog u Solinu ma samo su me mantali i ispizdili, aj tamo, aj vamo. Iša san zbog vode. Pita san šta se čeka, došla je do tu priko puta i zašto ne mogu koristit. Mantaju me, muljaju a tako bi mi dobro došla za ovi voćnjak, i svima drugima“.

Upozorija san ga da je upravo ta tema jedna od bitnih za ovi naš kraj a Udruga, sa čim sam ih upoznao, će pokrenut to krucijalno pitanje opstanka na selu. Upoznao sam ih da je bilo lipo svidočit šijunu vode iz cjevi na otvaranju prije godinu dana, kad se tu slila sva sila vlasti i poilo pršut kod našeg Jale, no da je danas stanje sa vodom ponižavajuće jer nje više nema ni u cjevima. Optužio nas VIK da smo poskidali hidrante i odnili, da je i pusto vode ukradeno pa što bi oni „lopovima“ činili uslugu.

Sve u svemu i Zvonko je spreman za dat ruku.

Daljnja stanica je uz samu granicu sa crkvom Svetog Jure di su vridne ruke uređivale već uređenu okućnicu sa istaknutim stablom božanstvenih dunja. Pogađate, puna kesa ošla sa mnom.

Nizbrdo ka Zlopolju ponudi lipotu u spoznaji da ima života. Da će se isplatit borit za bolje uvjete jer je potpuno jasno kako ovi naš kraj ima silne prednosti i uvjete da kamena zgrada škole primi puno više đaka a da u njenim njedrima ponovo proradi; pošta, ambulanta, apoteka, mjesni ured a po mogućnosti i ured naše Udruge.

Veličanstveni voćnjak Rađa Mate, konjićki klubovi „Ban Jelačić“ i „Javor“ ispratiše nas do tužne zgrade OŠ Radunić koja čeka dan da se sama od sebe sori jer odgovorni nisu raspoloženi da ispune obećanje te nju, i desetine sličnih, udjele onima koji imaju ideju revitalizacije.