|  |  | 

SD Županija ZP Izdvojeno

DI JE NESTALO DOSTOJONASTVO?

 

 

 

Da bi se čovik uvirija u bilo kakovo stanje, u bilo kakovom segmentu društva, nema boljeg dokaza do onoga kojeg sam proživi i konzumira.

Nitko od nas rado ne ide na KBC Firule, naročito ako traži pomoć, ma to je naša sudba i svako trenutna mogućnost. Dolaskom u taj prostor postoji samo jedna želja! Što brže i kvalitetnije obavit zadano.

U svakom medicinskom centru postoji odjel Hitne pomoći. To je polazna točka od koje se put dalje nastavlja. Ili u krilo bolnice ili put doma.

Mislim da ne postoji čovik na svitu koji se pobuni ako se gradi nova bolnica, renovira i uređuje stara, ako se kupuju novi aparati, zapošljavaju novi doktori i osoblje, kupuju moderna prevozna sredstva i opskrbljuje potrebnim medicinskim potrepštinama.

Mislim da svaka kuna koja se uzima čoviku iz žepa biva blagosovljena jer ide na plemenito misto, za plemeniti naum.

Ali isto mislim da čovika silno žalosti ako znade da društvo dovoljno ne ulaže u te sadržaje i potribe već da se proračunski novac, na sumnjive i rasipničke načine, usmjerava u ona područja koja ili mogu pričekati ili nema potribe.

Svi smo mi barenko jednom legli u te postelje, ako ništa drugo polegli smo nekoga svoga. Svi mi ko u Boga gledamo to osoblje i u njima tražimo spas. Tog momenta, oni su naš svijet, naša stvarnost.

Više puta sam svoja leđa „odmara“ na tim posteljama, više puta san prolazija obradu dijagnostičkog tipa i svaki put sam odlazija silno zadovoljan i zahvalan na pruženom. Osobno me silno ljuti negativno prosipanje informacija koje su za cilj obezvređivanje medicinskog osoblja.

No postoji druga strana medalje. SUSTAV. Taj čudnovat način na koji se društvo odnosi prema osoblju i prema materijalnom stanju. A taj materijalni dio je u silnom nesrazmjeru preme plemenitosti zvanja.

KBC Firule ima svoj dio za hitne slučajeve. Taj jedan ulaz sa skromnon čekaonicom često biva tle gužvanja i nevirovatno dugačkog čekanja na tvrdim stolicama i pokretnim krevetima. Gužve su neizbježne ma jesu li potribne? Čekanje je dodatni udar na bolesnika.

U tim kvadrima se gazi dostojanstvo.

Kad četiri ( 4 ) sata sidite u kolicima i samo nijemo promatrate tu rjeku prolaznosti e onda imate pravo iznijeti svoj stav, uputiti pitanja i tražiti odgovore.

Tako, dok pokušavate skratiti vrime, mobitel dođe ko spas. Gutate informacije kojih ne manjka. Pa naletite na jednu koja u trenu pogorša stanje i odvede vas u ljutnju i osjećaj bespomoćnosti a da ništa ne možete minjati.

Na ekranu se isprsila brojka od pola miljuna eura, koji se radosno daju iz proračuna, čitaj zajedničke kase, za izgradnju kapelice u dalekom Betlehemu. Tu nema dileme, „razlozi“ su posloženi, projekti prihvaćeni, čeka se samo prebacivanje novca.

Pričati koliko se, čega, može nabaviti, obaviti, pospješiti iz domene medicinske pomoći je nepotribno jer i laiku je to lako izračunati.

U čekaoni su većinom pacijenti, i pratnja, vjernici i ne triba dvojiti kako su upravo oni u tom trenu najbliži Bogu i da su molitve pomoćno sredstvo savladavanja trenutnog stanja.

Svi oni su u tom trenu u razmišljanju kako je potribno u Splitu izgraditi jedan dostojanstveni centar Hitne pomoći, sa prolaznošću u trenu, sa osobljem do kojega se drži i čiji je sveti posao potrebno ljudski vrednovati.

Svi oni iz čekaonice u ovom trenu bi potvrdili da nije vrime za kapelice, borbene avione, svjetske „mirovne“ misije i razbacivanje preko reda.

Za molitvu je potribna volja a mjesto je naprosto svuda pod nebom.

Vratimo dostojanstvo bolnici, osoblju i pacijentima. To nije samo potriba.

To je obveza.

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.