|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

Dabogda kuću počeja gradit | S’MOJE STRANE POGLEDA

 

 

Ko nije gradija kuću taj ni ne znade šta ova „kletva“ znači.

Dobro, nije to u baš svakom slučaju kletva. To se više odnosilo na sirotinju koja se usudi započeti stvarat vlastiti dom. Počmu obično sa kupnjom dva tri kamiona bloketa, brdon žala i desetak mriža. Dasku i puntižele obično posude. Potpače dovuku sa sela iz gaja ili vlastite ograde. Temelje iskopaju na ruke a meštra nađu među rodbinon ili prijateljima po siromaštvu.

Takve kuće su nastajale po nepristupačnim prigrađima, daleko od ceste i građevinske inspekcije. Digod bi sam „investitor“ zaluta, ne znajući na kojon ledini je započeja uzaludnu misiju.

Sklepalo bi se prizemlje, postavila drvena vrata i ponistre samo tamo di je valjalo odmah uselit. Ostale rupe su se začipale sklepanim konstrukcijama drvenog otpada. Važno je da kiša i vitar ne prodru unutra. Ostali komod se i tako nije moga namać.

I pet godina bi prošlo dok na teraci ne osvanu nove blokete, nove mriže, cimenat i žalo.

Gori se ziđalo, doli živilo. Doli su dičica resla, učila i postajali ljudi. Gori se cidija pot, krv i suze. Gori se starilo i nestajalo.

Bija je to scenarij, razasut svuda okolo nas. Niko nije marija za infrastrukturu jer za taj namet se nije imalo šta odvojit. Čekalo se i evo konačno dočekalo legalizaciju.

Kuću bi obično započeja ćaća dok su se dičica rađala, a inkartavat i uredit, palo bi na već odrasle potomke. Ćaća bi već davno partija.

Pisac ovi redaka to jako dobro zna. Ko mali je pratija svog ćaću na pustim putevima pomaganja di je sirotinja sirotinji morala bit pri ruci. To je bija nepisani zakon, ma zakon kog se poštivalo. Na rič. Jer rič je nekad imala značaj i smisao.

Moj ćaća je bija putujuća mišalica. Kako je taj znao izmišati u tren destke baštoni betona , ravna mu nije bilo. Svud su ga zvali a on nije znao odbit. I njemu bi zasigurno mnogi pomogli ma on bidan nije ima šansu gradit. On se zadovoljija staron kamenon kućon posrid sela na koju ću ja sad plaćat porez za nekretnine.

Sinko moj, radit kuću je pokora. Ako nemaš odma šolde, najeba si. Nikad kraja, u greb odeš a neš završit.“

Malo tko je ima šansu rano uselit u socijalistički stan. Podstanarstvo je ubijalo, a želja za svojin kantunon bijaše životni san. Šparalo se, od ustiju uzimalo, od životni potriba, a o luksuzu si moga samo sanjat.

Stvoriti svoj dom bijaše najuzvišeniji čin postojanja. Taj dom je samo tvoj. Tvoje privatno vlasništvo. Tvoj dar nasljednicima koji sa tim darom mogu komotno gradit bolji i bezbrižniji život.

No taj tvoj prostor ima silne potribe izvanjskog. Valja dovuć svitlo, vodu, cestu, telefon a i kvartovski sadržaj traži udio kako bi se kvaliteta življenja mogla dignuti na viši, civilizacijski, nivo.

Valja odvajat po rješenjima o komunalnom doprinosu, što svatko razuman prihvaća i izvršava. Zbir tih sredstava biva kesa iz koje se namiruju kvartovske, i šire, potribe.

No moderno doba donosi i moderne pizdarije. Ujedrili smo u demokratsko društvo gdje odabrani brinu o našim potribama te delegati iznalaze načine kako zadovoljit sve veća potraživanja državne kase jer se na modernu državnu sisu natankalo sve više lezilebaroša za lagodno cucanje.

Svjedoci smo, već duže, perioda koji nas priprema na novi namet, porez na nekretnine, uvjeravajući nas kako je to samo zamjena za komunalni doprinos i ništa drugo. Znači, plaćat će mo isto, moguće i manje.

Ako je zamjena, zar umisto pustih upitnika i zahtjeva nije jednostavnije zaminit u naslovu uplatnice riči. Problem rješen po zdravorazumskoj logici. Ma u tom grmu ne leži zec. Leži silno puno upitnika. I dvojbi. I sumnji.

Dom, kojeg je izgradija izvjesni Mate, za sebe i svoju dicu, pokriven je svim davanjima jer sve što je u njega uloženo, kupljeno je i opterećeno nametima za potribe državnog aparata. Tu Država ništa svoga nije uložila. Tu Država nije dala ruku, a bespravnost gradnje je naplaćena kroz legalizacijska riješenja te je pitanje vlasništva svedeno na čisto 1/1.

Sumnja kako će porez na nekretnine biti puno viši od komunalnog doprinosa, drži vodu. Iz iskustva sa mnogo čime, do sada. Naš čovik više ničemu ne viruje. Ima li razlog za to? Ima.

I na kraju, jedno obično pitanje. Do bola pošteno. Zašto kažnjavamo one, poput našeg spomenutog Mate, koji su gradnjom svog doma obogatili Državu u kojoj živimo, a nagrađujemo one probisvijete kojima je jedini zadatak kuknjavom, molitvama i varkama, zajebat Državu.

Nisam kontra poštenog zakona, nisam kontra davanja, ma san kontra ovako nejasnog nameta i đumbusa kojeg će proizvest.

Dok ovo završavam u okvir pogleda mi uleti informacija kako se ponovo otvara prodaja šibenskog TLM-a.

Zamislite. Za 1 kunu.

I opet mi vrag ne da mira. Puka bi ja da ne prospen šta mi budi beštimje. Ši, ši rode, poštujmo zakone ma budimo pravedni. Pravednost i pravo su osnov daljnjeg koračanja. Naplati svaki kvadat, svaki kantun, svaku kuću, onima koji su opljačkali, pazi sad, zakonski ovu nesritnu Državu.

Daj, ne pravimo se ludi. Sve se znade. Sve je već stoput utvrđeno. Lole naše tranzicijske šlanpavosti još bauljaju ovin prostorima. Kurče se silnin nekretninanama, te njima u poštanski sandučić ubacite upitnike a nikako našem Mati koji je cili život potrošji da bi izgradija dom sebi i svojon dici.

Naš Mate, i tisuće drugih njegovih imenjaka, je ono blago svakog društva kojeg triba štitit. On je ta vridnota koja društvo čini bogatin. On je u njidrima neinkartani sobičaka proizveja inteligenciju i kadar koji društvo tura naprid.

Ako želimo natankat našem Mati taj namet, ne bi li bilo „logično“ da mu i dičici koje je odgojija a koji su postali nosioci akademskog naziva, također tribalo opalit porez na izvrsnost. Koji kurac se on tu ima kurčit sa titulon a ne platit da bi oni izrod, kojeg „bolje i da nema“, moga lokit pivušu prid samoposlugon, sa tećicon uredno čekat u redu prid socijalnon samoposlugom i pohodit kockarnice koje mame.

Ma kanite se pizdarija, tražite lopove i oduzimajte im ukradeno, a ostavite pošten svit da blaguje u domu kojeg je steka potom, krvlju i suzama.

 

 

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.

Solin Info

Solin Live na Instagram-u