S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

ČESTIT BOŽIĆ I SRITNU NOVU GODINU VAM ŽELIM

Ante Tešija

 |  pro. 23, 2023

Evo nam još jednog kraja kalendarske godine. Spoznaja da prolaze ko bura kad zapuše, nama starijima, tira strah u kosti.

Priznan, nije mi svejedno svidočit da san sedandeset njih progaca a pari mi se da san se jučer rodija. Priznan, nije me strah smrti, ma ja volin živit. Meni je svaki dan nova avantura, dar, meni je svaka novitada u rangu ushićenja.

Ma isto kad počmen kontat o davnim zemanima onda ujedrin u razmišljanje da to već stravično dugo traje. Žaj mi je „otputovat“, a znan, jer će se toliko toga izdešavat a ja temu neću svidočit. Svit srlja stravičnom moći naprid a kad malo zastaneš, razmisliš, skontaš da je čovik obično smeće , koji nije kadar zaustavit siromaštvo, ratove, propadanje.

Teško je sve iz povjesti strpat u jednu torbu no i malo interesa u ova informatička vrimena dozvoljava da se „uvaljaš“ di oćeš i saznaš koja se genijalnost „kotrljala“ u zemenima od ljudskog postanka. Fascinira me daleka prošlost a još više beskonačnost u vrimenu i prostoru.

Još ka balavi klinac san zna upitat mog starog, nešto na što mi on nije zna odgovorit.

„Ćaća, ima li kraja u svemiru i u vrimenu?“
Polupismen čovik mi nije zna odgovorit drugačije od rečenice; „Sinko moj, aj se igrat na oni mijur, aj u garenje, aj traži curu, a mene se prođi jer ja iman svojizi problema.“

Bidni moj stari, da bar zna da još nisan dobija odgovor.

To je onaj tren sa kojim se čovik ne miri.

Otić a ništa ne saznat.

Sviđa mi se Crkveni nauk, iako u njega ne virujen, da odlazimo na drugi svjet svidočit nastavku postojanja. Volija bi ja da nisan u pravu jer nastavak, u bilo kojem obliku, nudi postojanje.

Nova godina je na pragu. Neizvjesna i zahtjevna po pitanju opstanka. Novi zeman u kojem će nam se nametnuti niz upitnika, zeman u kojemu se stvaraju uvjeti za bolju budućnost naših potomaka.

Oćemo li se moći othrvati, da se ne zajebajemo, protuhama koje sustavno trne naše nade u pozitivne mogućnosti.

Samo idioti i budale nisu svjesni da nismo posloženi po potrebama. Čovik je centar svita, obitelj je udruga na kojoj se zasniva daljnja građa. Zbroj obitelji i pojedinaca tvore društvo u granicama Države koja ima potpuno pravo, i obvezu, da nadgleda, djeluje i sprovodi interes na zajedničko u službi pojedinca.

Teška je to obveza, ma moguća i usvojena. Sloboda čovika je smisao a zakon je pomagalo da se smisleno osjećamo nedodirljivi u sferama naše odgovornosti i uloge.

Država je, ko što rekoh, vrh sa kojeg se spuštaju demokratski zahtjevi, zakoni u službi, i kontrola. Ako jedna karika popusti tada se ima problem koji rokom trajanja postaje katastrofa.

Lokalni djelovi te Države su pomagači u uspješnom ostvarivanju ciljeva te podložnost biva razlog da se sami uključimo u tu dobrotvornu akciju blagostanja.

No ostaje mogućnost. Mogućnost skretanja, van kontrole, u službi pojedinačnog na štetu zajedničkog.

Na kraju ostaje čovjek. Taj pojedinac satkan od različitosti, obrazovan, moralan, sposoban, ili navrnut na neku osebinu pokvarenog karaktera.

Skup ljudskog „krda“ obično nerado sljedi vođe potrebe već u svom razbacanom smislu vridnovanja samog sebe tura u pozicije nedorasle kvaliteti koja se traži.

Tu zajednica, pojedinci, udruge i savezi moraju vratiti nakaradu u korito zajedničkog no očito je da se to u Hrvatskoj modernosti ne dešava. Demokracija je ubila Sokrata a on je prvi zabiljužija što je ona u stvari. Nakarada. Onda kad dozvoli da se uništi jedan temelj njene vjerodostojnosti. Ona naprosto to nudi.

Nudi budali da bude vođa. No ta budala nije sam kriv već sve budale koje to mirno promatraju.

Demokracija je obveza, nudi silne mogućnosti ma samo na zdravim temeljima obveza. Zapravo, ne postoji mogućnost koja se ne zasniva na obvezama. U Hrvatskoj se taj poučak sjajno izbjegava te u neimanju efikasnog zakona i realizira. Godinama se taj „sjajan“ biznis razvio do nepogrešivosti, a osnovni čimbenici projekta, narod, se u susretu sa strahom, neznanjem i nebrigom, razvio u tišinu potpunog odustajanja.

Postoje pojednici potpuno svjesni stanja te u pokušajima nastoje ukazat na pogrešan put no pod kopitama profita i dokazanih galopera odustaju iz samo jednog razloga da ne ugroze sebe i svoju svetu obitelj.

Onog trena kad takovi odustanu to društvo je na putu odustajanja svih vridnota koje nude nadu.

Novinar je posebna kategorija društvenog statusa a rič novinar najbolje je u samo jednoj rečenici opisao Orwel. „Novinar je hrabar čovik koji govori istinu i ne podliježe nikakvom interesu u službi drugačijeg, jer to drugačije nije novinarstvo već obično pogodovanje u službi gnjilog interesa.“

Pravi novinar postaje pogodno tlo lipljenja etiketa, onih etiketa koje šalju poruke da se radi o škart robi, koju triba odstranit da ko gnjili kumpir ne otruju okolinu. Oni su jedinke koje valja izolovat, oni su zapravo meta koju nitko ne želi zaštitit.

Ova Nova godina je za mene stresna.

Količina i zdravstveno stanje sugeriraju da je „pametno“ sklanjanje u zavjetrinu pa dok dura nek dura. E ne može! Nisam uzalud dotra do ovog zemana da bi danas prominija smjer. Neman interes ni potrebu za tim. Moj angažman može biti samo još veći ali sve u korisnost a nikako podložnost.

Živimo u gradu Solinu. Sjajno misto za život. Sjani ljudi i organiziranost u službi zajedničkog. Svakodnevni pomaci naprid su očiti. Zadovoljstva se ističu a očekivanja još očitija. Mladost našeg grada se pomalo tura na pozicije upravljanja u njihovu interesu. Manjka malo širine i nikako ne ide na čast uhljebništvo što je postalo očito i nitko tu činjenicu ne može negirati.
Mlad čovik je ko tek zasađena mladica.

Njegov razvitak mora biti podložan brizi i praćenju, a nikako obuzdavanju kroz negiranje kvalitete koja je izresla. Zločin je, to tvrdim, bilo kakovo zakidanje i brenzanje puta koji se tom mladom biću otvara.

Uhljebništvo je zlo. Pogodovanje je zlo. Bilo kakovo „tumačenje“ bez pokrića je tumor društva koje brzo metastazira. Zdrave grane triba njegovati a krhe i suhe ličiti.

Naš Grad je pogodno tlo razvitka. Ne bilo kakovog „razvitka“ kroz profit bez pokrića već planski program u svim sferama. Obitelji, i njeno blagostanje, su prioritet svakog pojedinca ma nikako preko „leševa“ onih koji nemaju tu „moć“.

Ja san novinar ma prihvatija to netko ili ne. Moj smisao pisanja je bit od koristi. Ja nikada nikog nisam pokuša uvridit, optužit, osramotit ili ponizit. Moje pisanje je moje opažanje, analiza i nuđenje, mog, načina riješenja.

To bi valjda tribala biti obveza svakoga onog tko se osjeća odgovornim i ponosnim što živi u našem gradu. Svakoga onog čiji će potomci nastaviti živit naš Grad.

Svakoga hrabrog stanovnika koji nema razlog, stegu, da laže i vara samog sebe.
Moje pisanje neki , sa „razlogom“ preziru, no mnogo više je njih koji sa razlogom hvale i prihvaćaju.

Jučer je moj prijatelj, takvim se meni dokaza, Župan SDŽ-a javno pohvalija kako je okupija silno puno novinara na domjenku u službi poštovanja i druženja.

Sjajno, pohvalno, potribno, no bi mi žaj što nisan među njima. Zašto?

Volija bi da oni što mi pristupaju sa informacija potpišu tu izjavu. Čudno, ja ih čak i razumin, neće. Oni smatraju da su samim iznošenjem uradili korisno. Mnogi me i „pljunu“ jer imaju drugačiju spoznaju, i razlog, kao onaj iz prošle kolumne koji mi zbog kolnika u Zvonimirovom ne daju za pravo.

No danas mi je pristupija netko drugi uz pohvalu što sam jedini koji tu nakaradu naziva pravim imenom i uz to nudi riješenje. Pročitajte, jer sa time završavam ovu moju inventuru u službi našeg stanja.

„Čitan te, drag si mi, jer si bez dlake na jeziku, jer se pod sve potpišeš i izlažeš mnogo čemu te ako oš potpiši me pod ovo što ću ti reć. Prošeta san, ko i svaki dan, Zvonimirovom i detaljno san vižita oni kolnik koji je po meni sramotan. Ne kažen ja da to nije njihovo vlasništvo, nekad, don Lovre Katića, a prodajom ovih novih, ma ja san siguran da je don Lovre živ da bi on dozvolija kolnik po prometnom zakonu.

Ovi koji to nisu spremni su mizerje od ljudi. Napiši to. Njima je važno njihovo a Grad i ljude ko jebe. Vlasnik je dobija nagradu Grada, zašto, oni to znaju no očito je da on ne misli služit gradu i ljudima koji će tuda hodat. Zamisli invalida u kolicima koji tuda oće proć. Mirija san. Ne može i nedaj bože da kolo o’ kolica skrene eto ga pod auton. No najvažnije je to, što je vlasnik ostavija puste ulaze sa Zvonimirove ka svojon kući koja nije rekonstrukcija već potpuno novi objekt.

Zašto bi to bilo njemu dozvoljeno. Zar ti pusti ulazi nisu kontra pravila prometa.

Dat mu jedan i to propisan. Aj Bog, potpiši me ako oš, znaš mi ime i prezime.“

Neću ga potpisat! Razlog? Ja znan, a i vi.

Dragi moji sugrađani, mog novog prebivališta kojeg obožavam, Čestit Vam Božić i sritna Nova godina.