ZAGORO MOJA
Ante Tešija
A DA SUCI JEDNOSTAVNO DOBIJU SMANJENJE PLAĆE?
Katarina Jakšić
Proceduralne greške koje uništavaju dječju psihu
Delay in justice is injustice
Suci se ponašaju kao planeta za sebe – oni žive u svom svemiru, odvojeni od realnosti u kojoj presude za skrbništvo može prekinuti jedino punoljetnost djeteta. I traže novu povišicu, jer im je onu staru, od oko 500 eura, već pojela inflacija. A da mi štrajkamo protiv pravosuđa
Oni odlučuju o životu i smrti, a najčešće uopće ne odlučuju nego se sudovi međusobno dobacuju osuđujućim i oslobađajućim presudama. Kao da zavlače stranke u postupku dok jedna ne umre. Jer kako drugačije završiti sudski postupak.
Institucije uništavaju živote
Vrhovni do Županijskom, pa do Općinskog, i tako u krug. I sustav to omogućava, sve te žalbe koje mogu usporiti proces i odvesti postupak u nerazumne rokove trajanja. A odvjetnici naravno koriste sve moguće alate, traže proceduralne greške od prije 5, 10 godina i na osnovu tih grešaka – je li netko svjedočio usmeno ili pismeno, je li bilo 4 ili 5 članova komisije, vraćaju postupke na početak. I tako sve ispočetka, dok stižu novi postupci, a djeca se rađaju, žive i umiru.
Ne znamo koliko je života pravosuđe već uništilo, ali broj je sigurno frapantan.
Možemo reći, tko je kriv ljudima da se ne mogu dogovoriti, pa idu na sud – kao da će tamo dobiti pravdu koju traže? A tek tamo ih dočeka nepravda sustava, institucije koje bi trebale donijeti pravednu odluku, a ne donose ništa.
Etničko čišćenje sudaca devetesetih
Velika nepravda prema pravdi učinjena je 90ih, kad je tadašnji predsjednih počistio suce po nacionalnoj osnovi, odnosno po osnovi podobnosti. Pravosudni sustav se od tada nije oporavio. Možda je većina sudaca dobra, ali uzalud je to kad oni obilježeni zamute cijelu sustav, i onda se nitko ne čini dobar. Osobito oni koji se zbog proceduralnih grešaka igraju s životom jednog djeteta i potpuno mu mijenjaju rutinu.
Zašto, zbog proceduralne greške?
Spora pravda je najveća nepravda
Spora pravda je nepostojeća pravda. Kakva je to utjeha ako dočekaš neku pravdu, a u međuvremenu izgubiš trećinu života? Ili izgubiš cijelo djetinjstvo? Zadnje sredstvo utjehe je da će se dobiti pravda „na onom svijetu“ – ako je već zakazao ovaj svijet.
Uvijek se bolje međusobno dogovoriti, a ne prepustiti to trećoj strani kojoj će za to trebati desetljeće, i još će te putem osiromašiti za hrpu love. I nema garancije da će donijeti pravednu odluku.
Svi žude za pravdom, a ona je tako teško dostižna
Osobito preko sudova. Potrošit ćete gomilu novaca, a pravda nije zagarantirana. Bolje je pronaći nekog Salomona u selu da on dijelu pravdu, nego dati svoj slučaj u ruke institucijama. Salomon je imao svoj način da provjeri kod koga će djetetu biti bolje, a ovi sudovi olako mijenjaju odluke – malo kod jednog, malo kod drugog, malo zajedničko, sve dok dijete bude potpuno izbezumljeno. Ne trebamo ni pokušati zamišljati što se događa u dječjoj psihi u takvoj situaciji, unatoč tome što materijalno ima i više od potrebnog.
Zanimljiva je podudarnost da suci štrajkaju baš usred dotičnog slučaja sa Severinom; a ako uzmemo u obzir da samo 11 posto majki ostane bez skrbništva, i to u slučaju bolesti i teškog zanemarivanja, odluke sudaca izrazito su čudne. I za razliku od njih koje plaćaju porezni obveznici, i čija kvaliteta rada je upitna, Severina sama puni proračun i uspješna je u onome što radi.
U svakom slučaju, povjerenje u pravosuđe koje je već bilo nepostojeće, sad će se dodatno srozati. Mislim da će ljudi dva puta razmisliti mogu li sami riješiti svoje konflikte.
