ZAGORO MOJA
Ante Tešija
S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno
A DA JE STAT NA LOPTU
Ante Tešija
OD MALE VENECIJE DO IZVORA HRVATSKOG JORDANA
Opet mi se nije stalo doma pa san upriličija malo duže šetnje našim Solinom.
Vranjic, olitiga Mala Venecija i Majdan, olitiga izvor Rike Jordan.
Normalno, po sridini je Gospin otok.
Tri lokacije, različitosti krcate.
Na putu kroz Vranjic san trevija poznato čeljade, rado ćakulamo te smo i ovi put dali oduška. Doduše, on je priča a ja sluša.
„Pogledaj ti ovo kume moj, vake lipote malo ćeš di nać. Cili san život ode i nigdi se nebi maka. Ali, razočaran san, ne samo ja već svi mi koje ovdi živimo. Pogledaj tamo oni smrad u Sjevernoj luci, onu prašinu, oni zarđali metal. Tranzicija, transport. Korist drugomu nama smeće i opasnost pusti bolešćina. Baci pogled na ovu tvornicu azbesta. Ruglo. Koliko je vranjičana partilo od azbesta? Vlasnik, ma koji vlasnik, lopov, kupija i pobiga u ercegovinu. Sud ga ode čeka a on se ruga i neda da mu se iko takne u njegovo. Koje njegovo, kad je to bilo narodno, nas radnika i državno. Zašto mu se dalo? Zašto mu se sad ne oduzme, potaraca i prenamjeni. I ne samo to, sve što ne služi ničemu osim za smeće. Nema više okolo u moru ribe, ni školjki. Zašto? Otrovano. Da država oće, da imamo sposobne političare, donija bi se zakon i sve u korist nas a ne da nam jebivjetri vežu ruke zbog nikog osobnog interesa. Pogledaj molin te, prošaraj malo očima, koja bi ovdi mogla bit svitska čuda. A ovako…..“
Oša san i usput svidočija sramu kojeg bi svaki pošteni stanovnik Solina triba imat.
Majdan, valjalo mi se našetat do izvora. Polako i pojmljive sve gutat pogledon. Tija san sugovornika, nekoga tko ima što za reć. Naša san ga u liku mlada čovika kojega također poznajen. Nastavili smo jedan uz drugog.
„Kažeš da si bija u Vranjicu, ajd’ doli je stoput gore i teško da će se to razmrsit. A vidiš prika sam da je ovdje moguće i lako sve dovest u red. Pegledaj ovi đumbus uz riku, sa obe strane. Tu triba samo počistit, uredit tok rike a sa ove strane napravit šetnicu i širok put jer ovdje žive ljudi. Nismo nikomu interesantni, zaboravljeni smo. Spominje se rušenje cementare i prenamjena prostora. Tu vidin spas. To bi uzrokovalo lančano uređenje. Je, lipo je uređen okoliš izvora ma što sa ovon nakaradon do izvora. Vidin da se izvlače sredstva iz EU fondova, dobro je to, ma bilo je korisnije uložit ta sredstva uz tok rike nego u onu jamo ispod ceste Solin Dugopolje. Pa pisa si o zapuštenosti tog prostora. E da su ti miljuni utrošeni ovdi bilo bi korisnije i na radost sviju nas koji ovdje živimo. Šta ću, poć gori i sidit na one žičane klupe a ovdi jedva da se mimoiđen sa auton. Loša politika grada, nadan se da će doć mlađi i shvatit prioritete. Jer sve je ovo Solin a ne samo centar.“
Vratija san se sam i kontajući neman rič prigovora na iznijeto.
Na povratku san sija prid Zvonimirom, popija biru i naguca se okolne lipote.
Jednom davno je jedan poseban političar izreka misao da bi za svaku cjelinu korisnije bilo uređivat od kraja ka centru.
Jer, cjelina grada je nedjeljiva.
SIROMAŠTVO NADIRE
Moran priznat da san silno zbunjen čuvši informaciju kako je svaki peti hrvat potencijalni siromah.
Informacija koja nije prosuta bez veze već se zasniva na nekom znanstvenom istraživanju potkripljeno statističkim podacima.
Što sad? To je ogromna pritnja kud god okrenija jer zasigurno ulazimo u stanje nenormalnog a to nenormalno proizvodi opasno. Kako smo dospili u ralje siromaštva? Je li to ona poznata poruka kako Hrvatskoj triba 200 bogataša što tumači da ovi ostali i nisu toliko bitni.
Kako smirit nadolazeće generacije kad ih se suoči sa tom mogućnošću?
Ja san se rodija u siromašno vrime, upozna tu stranu ljudske sudbine, ma za razliku od danas tada se kretalo ka boljemu. I izišlo se. Kako ovi nadolazeći da se krenu ka boljemu kad smo sve iznakazili do neprepoznatljivosti. Društvo smo napuštenosti u svim vidovima kretanja.
Gospodarstvo na nuli, zdravstvo očaja, prosvjeta zamagljenosti, pravno potpune nesigurnosti, a zaštita od nedaća na mizernoj uspješnosti.
Bili smo društvo potpunog napretka, kretalo se to sve do onog trena kad je mržnja zapasala prostor, kad su se stare rane pritvorile u osvetničke i kad smo uplovili u demokraciju nespremni a i ovo malo smo izopačili.
Dopustili smo da nam šačica davno zabrenzanih, vikom i galamom opustiše prostor a svakim neaktivnim odgovorom bivamo sve udaljeniji od normalnog.
Upravo mi žena prid nos tura račun za kilo riže. To vam je u narodu nazvana sirotinjska hrana. E ta sirotinjska hrana je sada, kilo 30 kuna.
Začeprkajte u bilo koju vrstu troška doći će te do stravične spoznaje da su sve cijene odletile u nebo.
Mislite li da je onih 200 briga za to.
A uprav reporter Nove iznosi stav upitani građana. Da li ste u zadnjih 7 godina živili bolje ili lošije.
25 naspram 75 %. Normalno za lošije.
Fra DALIĆ U OBLACIMA
Zašto Daliću neće dat otkaz? On sam ga ni u ludilu ne kani ponudit jer dobro zna da poslin toga nestaje sa scene, pa ako digod i uzme korrmilo ovakvu zaštitu mu neće osigurat.
Priznan da san zagovara njegov dolazak na kormilo. Mlad, doli na bliskom istoku postiže rezultate pa red je da se i sa njim proba. Ima je sriću što se smušeni Čačić sam doveja prid otkaz, ali mu je ipak isporučija šansu. Zgrabija i pogodija. I zaboravija da mu je igrač, kojeg se olako i nečasno odreka, svojim golovima osigura sve ovo što se poslije desilo. Zna se dobro za njegove obračune sa nepoćudnima tako da ne čudi i ovo sa Livajom. Taj kukavičluk koji je iskaza ne braneći odlučno svog igrača, dovodi ga u poziciju sumnjivosti. Trener je strateg, strog i objektivan, ne dovodeći u pitanje svoj položaj, no to triba pokazati a ne naknadno kmečati i pokušati se izvući. A da je sa Rujevice povuka igrače i da se nakon toga Rujevica kaznila, tada se ni Livaja nebi povuka a trener bi se dodatno zacimentira u svojoj poziciji.
Ovako, sve svesti pod sumnjivo, desilo se.
A desilo se puno sjajnih stvari. Srebro, bronca, srebro, medalje su koje te lansiraju u nebo.
A naš Dalić se upravo tako ponaša u zadnje vrime. Svjestan svega nije odolija da ostane čvrsto na zemlji te je umislija kako mu valja malko zanemarit balun i samog sebe promovirat za vječnost. Uvatija se oltara, pripovidi, promoviranja vjere a sa izjavama kako mu krunica u žepu pomaže te da se često obraća Bogu kad mu ne ide, izazvaše malo podsmjeha kod navijačkog puka.
No dok ide, dobro je ma kad krene nizbrdo ne pomaže ni Bog.
Okružija se sa malo neobičnon, sirovon, ekipon pomoćnika koji su mu do jučer bili igrači. Sjajni igrači ma to nije garancija bit dobar trener. Ovdje se možda malo zajeba jer bi mu iskusan trener bija od veće korisnosti. No, triba se dodvoravat, a bolji suradnik remeti nedodirljivost.
Posao trenera je stresan, dugoročnost se skoro nigdi nije ustalila. Ona dvojica u Premijer ligi i njemac koji kopa nos su ritkost. Dalić je očito u toj želji.
A hoće li mu uspjeti prebrodit ovi kvalifikacijski ciklus. Teško. Dvije zadnje utakmice su iskazale potpun jad igre i vođenja ekipe. Toliko jadne da je i sam na sebe preuzeja krivnju. Malo tko u Hrvatskoj se sa tim ne slaže no zašto onda ne intervirati, pa poput Čačića, drugom nekomu dat šansu kako bi ugledali Evropsko prvenstvo. Nije li to prioritet.
Samo što se sa mišljenjem većine ne slažu oni koji drmaju nogometnom sudbinom.
Pogađate već tko.
Možda Međugorje.
ZASTAVE , URLICI I KMEČANJE
Tužno i smišno je bilo gledat i slušat izbornika Dalića koji „proklinje“ onih dvadesetak baraba što na tribinama mašu krivom zastavom i urliču zabranjene parole. Njemu se priključiše i glavni iz HNS-a.
Očito je da će zadnju, presudnu utakmicu igrati na praznom Maksimiru.
Da nije UEFE i njenog rigoroznog kažnjavanja teško da bi Dalić i HNS-ovci kukali.
Zapravo njihovo kukanje je obično ruganje, Državi u kojoj žive i igraju, a također i ljubiteljima nogometa.
Kazne su ogromne i teške. Zapravo tako i treba biti. Tako bi trebalo biti i unutra domaćeg prvenstva i unutra Države ako nam je do nje stalo.
Zar se baš moramo rugati građaninu Hrvatske misleći da ne znaju za Joa i Maksimir, Dejana i Marcela, a i izbornik se rado grli sa osvjedočenim ljubiteljem razloga za UEFI-ne kazne. Svlačionica i bina na Jelačić placu su unaprid odabrali note radosti. Čemu onda nagla probuđenos i kmečanje.
Ako se ne kanimo držati zakona koji su doneseni na demokratski način onda nam do države i nije stalo.
Drugačiji aršini su naš teret.
VRATI NAN SE BARBA SMOJE
Žaj mi je što neću bit prisutan posebnom momentu našeg grada Splita.
Vratija nan se barba Smoje u njidra svoje Matejuške.
Veličina koju pokušavaju mizerje obezvridit. Čovik koji je odavna sam sebi podiga spomenik u srcima Splita, Dalmacije i Hrvatske. Čovik koji se uriza u memoriju svakog normalnog čeljadeta, od danas će biti dostupan svima koji mu se žele naklonit. Njemu a naročito njegovu dilu.
Dobro nan doša dragi Šunje.
