ZAGORO MOJA
Ante Tešija
INTERVJU S NOVIM RAVNATELJEM KNJIŽNICE SOLIN
Ante Tešija
MLADOSTI NA ČAST
Ivan Peroš
Nije mi puno tribalo tražit novog sugovornika među mladima za intervju. On se sam nametnija onog trena kad san čuja da je simpatični, duhovit, komunikativan, obrazovan i drag momak, izabran na misto ravnatelja naše Knjižnice. Amo bit iskren pa reć da se nisan nada njegovu izboru. A kako ću se nadat kad nisan zna da je natječaj otvoren.
Moran priznat da san se ugodno iznenadija. Iz više razloga. Obično za takvo značajno misto ima puno kandidata, „sa svih strana“. Nemojmo se lagat da tu biva i puno interesa različitog predznaka. Naprosto, tomu svidočimo u niz ranijih slučajeva. Ovom prilikom palac gori za one koji vrše odabir. Ne znan tko su ma su pogodili jer se izborom Ivana Peroša postiglo silno puno pozitivnog, normalnog i obećavajućeg. Mladost se u ovom slučaju obogatila. A ja virujen u mladost.
Ja vam volin našu Knjižnicu! Zašto? Jer san gori uša ko stranac a danas se ćutin ko svoj na svomu, među prijateljima i ljudima, djelatnicima, posebni kvaliteta koji naprosto mame ljubaznošću uz uvik spremnost na ćakulu i pomoć.
Mene osobno su preporodili. Tu san, služeći njima i sebi, proguca prve momente javnog nastupa čemu prije nisan bija vičan. Pomalo san se udomaćija jer su mi upravo oni ponudili tu mogućnost i uvjete. Kako da zaboravin promociju moje prve knjige „Život pod Svilajom“, di su mi ti posebni ljudi otvorili vrata novom, posebnom, životu. Turnuli mi mikrofon u ruke, „izvoli pajdo, izražavaj se“. To se ritko komu može desit, no eto oni, moji iz knjižnice, to tako rade.
Knjižnica i njeni djelatnici, da ih ne nabrajam, predstavljaju jednu skladnu i veličanstvenu cjelinu na ponos našeg Solina.
Eto, zbog svega, moj izbor za sugovornika je sasvim logičan. Zamolija san Ivana da se sam predstavi našim sugrađanima, i šire, kako bi budući rad bio još plodniji na radost i konzumaciju onih koji tom smjeru pripadaju.
Tko je Ivan Peroš?
Rođen sam 15. listopada 1984. godine. Osnovnu školu završio sam u Mravincima (gdje i danas živim) i Svetome Kaju, zatim sam maturirao u Nadbiskupijskoj klasičnoj gimnaziji u Splitu te na koncu diplomirao hrvatski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Splitu, prevoditeljski smjer. Nakon što sam diplomirao kao prevoditelj surađivao sam s nakladničkom kućom Verbum iz Splita, prevodeći knjige (najčešće duhovne romane) s engleskoga jezika, a jedno kraće vrijeme sam i radio kod njih. Radeći u nakladništvu dolazio sam u kontakte s raznim vanjskim suradnicima, između ostalih i s Gradskom knjižnicom Solin i tadašnjom ravnateljicom Karmen Borković, s kojom sam ispočetka surađivao na manjim projektima oko izdavaštva Knjižnice i kao prevoditelj korespondencije s jednom knjižnicom iz Poljske s kojom je ona tada pokušavala ostvariti suradnju. Otprilike u isto vrijeme upisao sam i fakultet Informacijskih znanosti u Zadru na kojemu sam ubrzo diplomirao i zaposlio se u Knjižnici.
Oženjen sam i otac dvoje djece.
Možda su mnogi iznenađeni, ja nisam, vašim odabirom za ravnatelja naše solinske knjižnice. Hrabar je to potez za mlada čovika. Plašite li se teškoća?
Slažem se s vama da je za to trebalo hrabrosti, barem meni. Dugo sam vagao razloge zbog kojih bih se trebao, a zbog kojih ne, upustiti u to. Na kraju sam došao do jasnoće da je u svakom slučaju, bio ili ne bio izabran, ispravno odvažiti se na to. Što se pak tiče poteškoća s kojima se svakodnevno susrećem i onih drugih koje će me tek ”strefiti”, ne znam bih li baš rekao da ih se plašim, ali ih svakako ne shvaćam olako. Trenutačno je doslovno svaka situacija u Knjižnici za mene nova, tako da poslu pristupam s velikim oprezom i još ne mogu reći da sam se, u dobrom smislu te riječi, opustio. Još se uvijek pomalo uhodavam, svaki dan spoznajem koliko toga još ne znam, koliko stvari tek moram naučiti i koliko sam ovisan o pomoći kolega. Spominjući kolege, moram priznati da sam okružen zbilja vrhunskim ljudima i prijateljima, od kojih svaki pojedini poznaje određeni segment posla puno bolje od mene, tako da se ponekad osjećam kao kapetan Picard iz Zvjezdanih staza kad skupi svoju posadu, izloži im problem, a oni mu ponude niz dobrih rješenja od kojih on na kraju odabere ono koje smatra najboljim. Tako otprilike funkcioniraju stvari i kod nas u Knjižnici, ja kolegama izlažem probleme, oni mi nude rješenja, a ja odabirem ona za koja smatram da su najbolja. Bez njih zbilja ne bih mogao ništa.
Već dugo te gledamo u knjižnici, znamo za tvoj angažman na pustim događanjima no zbog objektivnih poteškoća sve je zastalo. Što kaniš poduzet da se nastavi prošla praksa?
U pravu ste kad kažete da je sve zastalo, pogotovo za nas kulturnjake kojima nije u opisu posla da proizvodimo novac pa bi se moglo reći da smo se u ovim novim epidemiološki nesigurnim okolnostima odjednom našli među zadnjim rupama na državnoj svirali. Prošla je godina u životu Knjižnice bila stvarno neviđena, nenalik i na jednu drugu prije nje. Međutim, ipak nije bila toliko crna, ipak se nešto događalo u Knjižnici, nije baš sve zamrlo, uvjerit ćete se u to ako malo pročešljate našu mrežnu i Facebook stranicu te Youtube kanal Knjižnice kojima smo se zbog novih okolnosti počeli služiti puno više nego proteklih godina u želji da našim korisnicima barem na taj način pružimo dio sadržaja koje smo im prijašnjih godina pružali u fizičkom prostoru Knjižnice. Bio je to zbilja jedini način da ne prekršimo zakon i, još važnije, ne ugrozimo ni sebe ni naše korisnike. Nadamo se da će se dolaskom toplijih dana život normalizirati a rad Knjižnice nastaviti kao u vremenu prije korone. Nadamo se tome svim srcem, jer mi smo ipak narodna knjižnica i bez obzira na dobra alternativna rješenja koja nam pružaju digitalni mediji, svoju svrhu u potpunosti ispunjavamo tek u interakciji s pravim korisnicima u fizičkom prostoru Knjižnice. Naravno da je bitno stalno proizvoditi kvalitetne kulturne sadržaje, ali za Knjižnicu je još bitnije da nas ljudi posjećuju i provode vrijeme u njoj, a ne da nas drže na socijalnoj distanci, kako se u zadnje vrijeme popularno govori.
Fali natječaj za najbolju pjesmu. Zbog čega se odustalo?
Od Natječaja za najbolju neobjavljenu pjesmu odustala je još kolegica Karmen koja ga je kao ravnateljica i pokrenula. I ne mislim da je u tome pogriješila, iako je Natječaj bio vrhunski projekt koji je ljubiteljima poezije, pogotovo piscima, pružio više i medijskog prostora i prostora u Knjižnici. Štoviše, Natječaj je dugi niz godina bio kruna Mjeseca hrvatske knjige u Gradskoj knjižnici Solin, veliki finale kojim bismo zaključivali Mjesec. Natječaj je bio značajan i po tome što je objavljivanjem najboljih radova odavao priznanje radu autora koji su se na njemu natjecali i pružao im ono što im samima, usprkos kvaliteti njihovih pjesama, nije bilo lako ostvariti – objavljivanje njihovih radova. Međutim, Natječaj se iz godine u godinu ponavljao bez ikakvih preinaka koje bi mu dale svježinu, tako da je došlo do, kako se kaže, zamora materijala, zbog čega smatram da je Karmen dobro odlučila što ga je prekinula. Naravno, taj prekid ne bi trebao biti konačan i ja se nadam da ćemo ga mi ponovno pokrenuti u nekom novijem, svježijem ruhu, kad prilike za to sazriju a solinski autori (među njima prvi vi, Ante) ispišu dovoljno dobrih stihova koje će trebati objaviti u nekom novom zborniku.
Teatrin je prostor sa kakvim se malo tko može pohvaliti. Triba li ga malo više turnuti na služenje pustim umjetničkim talentima grada Solina?
Teatrin je stvarno jedan izniman prostor koji je nama u Knjižnici značajno olakšao život, primivši u sebe sva ona događanja koja smo prije uz podosta muke oko prenašanja stolica i stolova održavali u Čitaonici. Međutim, to što je nama pružio prostor manje je bitno. Bitnije je da pruži prostor solinskim umjetnicima. Ne postigne li to, Teatrin neće ostvariti svoju pravu svrhu. Meni ljudi često znaju reći: ”Sigurno puno čitaš kad radiš u knjižnici?” jer smatraju da je većina posla u knjižnici vezana uz knjigu i čitanje, što nažalost nije istina. Kao i na drugim poslovima, i u knjižnici ima dosta ”dosadnih” stvari vezanih uz administraciju koja zna biti toliko opterećujuća i naporna da mi knjižničari znamo ponekad zastraniti s puta knjige i kulture i previdjeti talente koji nam praktički leže pred nogama i treba ih samo pokupiti. Mi sa svoje strane zbilja radimo koliko god znamo i možemo da bismo potaknuli kulturni život Solina i bili na usluzi solinskim umjetnicima u vidu logistike za njihovu realizaciju, ali budući da je to samo jedan u nizu poslova kojima se bavimo ponekad nam se dogodi da nam kvalitetni ljudi prođu ispod radara. Međutim, slažem se s vama, Teatrin je prostor koji treba služiti solinskim umjetnicima, on je točnije njihov prostor, i ja ih ovim putem pozivam da ga počnu gledati na taj način i da nam se jave sa svojim idejama, vjerujte mi, neće naići na zatvorena vrata.
Zanima me tvoje mišljenje o odnosu vlasti u našem gradu spram mladima. Vodi li se dovoljno brige kako bi oni sutra bili što spremniji upravljat sa svojom budućnošću?
Na vaše pitanje mi je zbilja teško odgovoriti, odnosno nije mi toliko teško odgovoriti koliko mi je teško potkrijepiti svoj odgovor. Naime, da bih odgovorio na vaše pitanje trebali bismo najprije utvrditi niz parametara po kojima ćemo prosuditi koliko trenutačna vlast radi u korist mladih, a kako te parametre ne znamo, što god da kažem po tom pitanju neće značiti mnogo. Pretpostavljam kad bismo pitali gradonačelnika i ljude na vlasti vode li dovoljno brige o mladima da bi nam rekli da jesu i da bi potkrijepili svoj odgovor nizom mjera koje su poduzeli da osposobe mlade za budućnost. I rekli bi nam istinu. Isto tako kad bismo postavili to isto pitanje nekoj mladoj osobi koja je u potrazi za poslom otišla u Irsku, Njemačku ili neku drugu zemlju rekla bi nam da vlast ne radi dovoljno za mlade, a sama činjenica što bi nam to rekla iz strane zemlje bila bi potvrda da i ona govori istinu. Dakle, pretpostavljam da se trenutačna vlast u Solinu trudi oko mladih na mnogo načina i u skladu s realnim mogućnostima. Nažalost, potreba je više nego mogućnosti, kako u Solinu tako i u ostatku države.
Moram priznat da me raduje vaš izbor za ravnatelja, isto kao izbor Tonća Ćićerića u Domu Zvonimir. Poruči nešto drugim mladima da skrenu pažnju na sebe.
Hvala vam na tome. Da, što se tiče Tonća, mislim da on nije samo ispunio očekivanja, nego ih i prebacio, a ja se tek moram dokazati, tako da me vaše riječi koliko raduju toliko i upozoravaju na odgovornost koju sam preuzeo na sebe. Pa mladima bih možda poručio baš suprotno od onoga na što ste vi ciljali prethodnim pitanjem, poručio bih im da se ne obaziru previše na vlast, jer im nijedna vlast neće pružiti mnogo, ne zato što je vlast sama po sebi loša, nego zato što ona i nije tu da ostvari njihove snove, prije da im pruži nekakav zakonski okvir u kojemu bi oni sami trebali moći ostvariti ih. Da im sad govorim kako ”promjena kreće od sebe” i da ”sebe mogu promijeniti, a svijet oko sebe ne mogu”, mislim da ne bih nikoga ni u što uvjerio, da bih samo zvučao kao reklama za popularni trgovački lanac ili New Age guru. Kad bih bio poduzetnik s profitabilnom tvrtkom i na tržište izbacivao nekakav proizvod ili uslugu i pritom zapošljavao druge, imao bih možda pravo reći im jednu od takvih floskula. Ovako stvarno ne mogu. Mogu im samo poručiti da ulažu u sebe u smislu obrazovanja, da se nastoje okružiti dobrim ljudima, da se ne boje okušati u nečemu novome, da se ne boje pogriješiti, a ako pak pogriješe da se ne boje priznati pogrešku. Također bi im poručio kako smatram da bi trebali imati jasan cilj pred sobom ali i biti fleksibilni ako se pokaže da će do njega morati ići zaobilaznim. I, naravno, ono najvažnije, što je rekao don Pavao iz Prosjaka i sinova a bitno je za sve nas, za mlade pogotovo, poručio bih im da se više smiju.
Kako posluje naša knjižnica? Mislim na odnos sa čitateljima. Čitaju li solinjani dovoljno?
Što se tiče čitanja i posuđivanja knjiga Knjižnica posluje jako dobro. Tijekom prošle godine, koju zbog epidemije koronavirusa ne možemo usporediti ni s jednom drugom prethodnom godinom, Knjižnica je jedno kraće razdoblje bila potpuno zatvorena za rad s korisnicima a posudba knjiga skroz obustavljena. Također je, iz istoga razloga, došlo i do prekida održavanja svih kulturno-animacijskih i edukacijskih aktivnosti zbog čega je ukupna posjećenost Knjižnice bila manja nego proteklih godina. Međutim, zanimljivo je primijetiti da posudba knjiga nije značajnije opala, naprotiv usprkos svemu ostala je otprilike ista, tako da ne samo da mogu pohvaliti Solinjane da čitaju, nego ih mogu pohvaliti da su čitali i onda kad se čitanje, točnije papirnata knjiga smatrala epidmiološki opasnom.
Imaš li neki plan kako solinjane izvući iz toplog doma da počmu češće posjećivati događanja kod vas, u Domu i za dana izuzetno kvalitetnog Solinskog lita? Meni se čini da nisu baš od neke volje.
Izvući ljude iz njihovih domova kulturnim događanjima nikad nije bilo lako, a u zadnje vrijeme je postalo još teže. Naime, već godinu dana glavna poruka koju nam prenose svi mediji je ostani doma. U zadnje je vrijeme ta poruka ublažena i više ne glasi ostani doma, nego ostani odgovoran, što otprilike znači: ostani po mogućnosti doma, a ako baš ne možeš, idi samo tamo gdje moraš. A kulturna događanja, treba priznati, nisu nešto na što ljudi moraju ići, ona su u društvenom životu više desert, negoli glavno jelo. To je naprosto tako. U vremenu epidemije u kojemu nam od okupljanja prijeti opasnost po zdravlje, ili nam barem tako kažu, kulturne aktivnosti padaju u drugi plan, koliko god sadržaji bili kvalitetni. Mislim da bi možda baš to bio odgovor na vaše pitanje, da solinske kulturne institucije, pogotovo Knjižnica, trebaju zaigrati u budućnosti na tu kartu, okrenuti pilu naopako i iznaći načina da se socijalna distanca ukloni, da pokušamo još više nego prije postati mjesto susreta, ugodan prostor za druženje u koji će ljudi dolaziti ne samo da bi posudili knjigu i nazočili kakvom kvalitetnom kulturnom događaju nego i tek tako, da bi ”protegnuli noge”, sreli nekoga od poznanika, proćakulali i vidjeli šta ima nova u njihovu gradu. U svakom slučaju, mislim da radikalniji zahvati nisu potrebni, da ”trebamo ići u korak s vremenom” i biti prilagodljivi, ali u svojoj biti ostati isti – jer u Solinu je samo jedna knjižnica!
Koji su najbliži događaji koje planirate?
Nadamo se da će od 15. ožujka popustiti epidemiološke mjere i da ćemo moći nastaviti s našim dosadašnjim školama crtanja, pjevanja i glume, ali i da ćemo moći započeti s jednom novom školom – školom filozofije koju će voditi naš solinski filozof i povjesničar Mate Božić. Početkom travnja krenut ćemo i s Tečajem robotike i programiranja za mlade koji će se održavati subotom popodne u Studijskoj čitaonici Knjižnice. Tečaj će biti namijenjen osnovcima, tako da odmah koristim priliku da pozovem roditelje osnovaca da prate našu mrežnu i Facebook stranicu na kojima ćemo uskoro objaviti više podataka o Tečaju. U četvrtak iza Uskrsa planiramo postaviti i novu izložbu u Teatrinu, a trenutačno izložene radove Mihaele Erceg zamijeniti radovima akademske umjetnice Hane Lukas Midžić. Polovinom travnja, ako to bude epidemiološki moguće, a mi vjerujemo da hoće, sudjelovat ćemo u Danima kršćanske kulture, koje organizira nakladnička kuća Verbum iz Splita, kao organizatori solinskoga dijela sadržaja. Tako će nam u sklopu DKK-a don Ivan Bodrožić održati u Teatrinu predavanje na temu sv. Jeronima kao prevoditelja Biblije i otvoriti izložbu knjiga o sv. Jeronimu koju će posjetitelji Knjižnice moći razgledati tijekom travnja u prostoru Središnje knjižnice u Solinu. Don Ivanovo predavanje održat će se 14. travnja u Teatrinu. Idući dan, također u Teatrinu, don Josip Mužić predstavit će svoju knjigu ”Gospa i Hrvati”, knjigu izuzetnog značaja općenito a posebno za Solin kao Gospin grad. Dan nakon toga, u petak 16. travnja, Solinjani će imati priliku poslušati koncert duhovne glazbe dubrovačkog glazbenika Stijepe Gleđ Markosa, koji će se, iako u organizaciji Knjižnice, održati u solinskoj bazilici na čemu od srca zahvaljujemo novome hvarskome biskupu koji nam je to bez premišljanja omogućio. Potom, 23. travnja, dolazi Noć knjige koju ćemo također popratiti nizom sadržaja na temu ”ljekovita moć knjige”. Za sada za Noć knjige imamo dogovoreno jedno predavanja na temu važnosti čitanja kod djece koje će održati psiholog Toni Maglica te radionicu na temu preparata od ljekovitog bilja koje će održati Ana Bebić, kolegica knjižničarka iz Šibenika. Za Noć knjige također dogovaramo i jednu predstavu za djecu, iako nisam siguran da ćemo je uspjeti realizirati baš za Noć knjige, ali ako ne, svakako hoćemo tjedan dana ranije. Osim navedenih stvari planiramo i pričaonice i radionice za djecu te jednu virtualnu izložbu knjiga. Za srpanj zasad imamo dogovorene dvije predstave Scene Gorica, komediju za odrasle ”Zov divljine” te predstavu za djecu ”Avijonko se ženi”. Tijekom Solinskog ljeta planiramo predstaviti i novu knjigu solinske autorice Mije Sesartić ”Meni će Pluton uvik bit planet”, ali zasad nemamo točno definiran datum. Krajem ljeta se nadamo ugostiti u Teatrinu jednu izuzetnu izložbu, ali o tome vam zasad neću ništa reći. To neka bude iznenađenje. U svakom slučaju, vidite da se u Knjižnici ipak nešto događa…
Što vi osobno ko ravnatelj kanite novog ponudit?
Među novim projektima koje se nadam pokrenuti u ovoj godini svakako bih istaknuo pokretanje posudbe e-knjige, pokretanje natječaja za najbolju neobjavljenu priču za djecu (imajući na umu da smo mi ipak knjižnica grada koji je prijatelj djece), pokretanje škole filozofije i škole robotike (kako bi se pružilo više sadržaja korisnicima koji imaju veći afinitet prema znanosti), zatim otvaranje vrata Teatrina amaterskim kazalištima, uključivanje volontera u rad i usluge knjižnice…
Posudbu e-knjige pokrenuli smo prije par dana pa evo ovim putem pozivam sve zainteresirane da saznaju ponešto o novoj usluzi putem naše mrežne i Facebook stranice ili da nas osobno posjete u Knjižnici. Škola filozofije i robotike praktički su dogovorene i već bi bile pokrenute da je to, kako se popularno govori u zadnje vrijeme, bilo epidemiološki moguće. U svakom slučaju nadamo se da će i jedna i druga krenuti s održavanjem najdalje u travnju.
Želja mi je također nastaviti i mnogo projekta iz proteklih godina, naprosto zato što je riječ o kvalitetnim stvarima, prepoznatima od strane naših korisnika, od kojih bi bila prava šteta odustati, ali, naravno, pokušati ih podignuti na jednu višu razinu, zaogrnuti ih u neko novo ruho i dati im svježinu, kao što smo rekli za Natječaj za najbolju neobjavljenu pjesmu.
Prostora za rad itekako ima: i za uvođenje novina i za unaprjeđivanje već postojećih sadržaja.
Za kraj, poruka mladima. A i starijima. Može i vlasti, kako da još poboljšamo dobro stanje u kulturi i umjetnosti.
O kulturi i umjetnosti ne možemo govoriti bez razumijevanja suodnosa između talenta i rada. To su, ili bi trebali biti, dva glavna čimbenika u čovjekovu postajanju umjetnikom. Ako je osoba talentirana, ali nije spremna na naporan rad, nikad neće uspjeti postati umjetnikom. S druge strane osoba koja je spremna na to, a nema talenta koji bi brusila i na koji bi nadograđivala, opet ne može postati umjetnik, naprosto zato što nema odakle početi. Zvuči banalno, ali je tako. Mislim da bismo na tome tragu trebali tražiti odgovor na vaše pitanje kako poboljšati stanje u kulturi i umjetnosti: od mladih, i starijih, ali posebno od mladih, jer se mladi još stignu promijeniti, tražiti da vjeruju u sebe i da budu spremni na mukotrpan rad, a od vlasti s druge strane tražiti da više radi na prepoznavanju talenata u svojoj sredini i da im pruži više prostora za rad, napredak i uspjeh.
Da se sad ne izgubim u nekim grunfovskim izmišljajima, poslužit ću se mislima dvaju meni dragih filozofa iz vremena prije Krista – Lao Tzua i Marka Aurelija. Mislim da bi Lao Tzu općenito, pa tako i po pitanju kulture i umjetnosti, s odmakom od 2500 godina i 7000 kilometara solinskim vlastima poručio sljedeće:
”Teškim stvarima bavi se dok su još lake.
Velike stvari razvijaj u njihovim malim počecima.
Zato se mudar čovjek ne bavi ničim grandioznim, pa ipak samo on to može postići.
Onaj koji stvari shvaća olako, teško će ostvariti svoj naum.
Onaj koji misli da je sve lako, na kraju se susreće s mnogim teškoćama.
Stoga mudar čovjek koji se svime bavi pomno, na kraju ne nailazi na teškoće.”
S druge strane, mislim da bi mladima nešto mlađi Marko Aurelije poručio:
„Trpjeti bol i imati malo potreba: radsiti vlastitim rukama i gledati svoja posla; biti gluh na zloćudne glasine.”
I naravno, za kraj, Raosov don Pava bi nam svima – i mladima i starima, i onima na vlasti i onima bez nje – poručio: Ne zaboravimo se [pritom] više smijati!
Mislim da su neki posebni komentari svemu izrečenom nepotrebni. Saslušavši našeg Ivana, čovik naprosto likuje što se eto i to može dogodit da svidoči odabiru kojeg bi i sam blagosovija.
Mene osobno raduju njegova promišljanja, stav i nakane, kako da još poboljša rad ustanove koju je dobija u zadatak vođenja. Raduje me što je duboko svjestan potribe suradnje i što se ne „busa“ nelogičnostima već trezveno pristupa zadatku a on mu nikako neće biti lagan.
Ma znan ja Ivana. Mudar je to momak koji će okupit ekipu, i ja se kanin tu ugurat, i „izmust“ svu pamet na dobrobit Knjižnice. A mogućnosti su velike.
Vrag će odnit ovu pandemiju, opet ćemo rado hitat na druženja i „prosipat“ amaterske uratke koji nam liče dušu. Opet će Teatrin bit tisan. Opet će bit bit smija, poezije, glume, pisme, promocija, na pozornici a portreta i motiva na zidima kutka pod ravnanjem maestra Ivana.
Ja se već radujen, počmite i vi.
