|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

ZAJEBANO I OZBILJNO

 

 

PRIJATNO UZ PRIVATNO

Bija san na prosvid u Malu Veneciju. Volin to lipo i po svemu posebno misto. Stanujen, relativno, blizu pa često do tamo protegnen noge.

I uvik se čudin stanju kojeg zatičem na putu tamo i nazad. Samo misto je maknuto od smeća i otpada no okruženo je opasnošću sa sviju strana, steže to ko uže za višanje.

Prosvid je bija na visini, onako kako i triba da bude, no puno tega je ostalo u zraku o čemu su svi mediji izvješćavali. Spominjati nedolazak onih koji su tribali, postaje više blesavo. Oni su ono što znamo i tu nema vajde kukat.

Prosvjed je samo štura informacija o novom mogućem zagađenju koje se spominje za Sjevernu luku. No pravu opasnost stanovnici Solina i Vranjica još nisu skužili. Ona je u spremištima INA naftnih derivata Sveti Kajo i Vranjičko blato.

Za možebitnu opasnost stručnjaci tvrde kako je mala. No ako bi se desila onda bi nas zadesija belaj. Nako, odoka tvrde da bi u slučaju eksplozije stradalo cca 1300 ljudi najbližih epicentru. Ispuštanje derivata bi trajno uništilo, i tako uništen, Kaštelanski zaljev, oblaci pare bi učinili svoje a kasne eksplozije svoje. Ukratko objašnjeno kako bi nas vrag odnija jer bi to bija Černobil u malom.

Naručena ekspertiza možebitne ugroze se itnila i u geometriju te su ucrtali krugove unutar kojih priti katarza.

-Ženo- zazva san nju dok je uživala u sapunici- koliko smo mi daleko od onih ininih silosa.

-Šta ti to triba?

-Nako.

-I tebi svaki đava pada na pamet. Prođi me se.

Dovođenjem još jednog naftnog terminala u Sjevernu luku bi bija baš pogodak u sridu. Mašala

No mene muči nešto drugo. Iman i uvod.

Jednom davno san osvanija u upravu našeg grada i dao in broj čestice sa imenima vlasanika, adresama i poneki telefonski broj. Problem je bija u temo što je ista služila za odlaganje otpada. U srcu Solina.

Odgovor je bija čudan. „To je privatno vlasništvo i tu ništa ne možemo“. Odusta san od daljnjeg utjecaja i pomirija se sa stanjem.

Sve ovo navodim da bi iznija poveznicu sa akvatorijem Vranjica. Potribno za napomenuti je da se ovo „bolesno“ stanje oko Vranjica ne tiče samo Solina, već i Splita i Kaštila. A poveznica je u vlasništvu.

Sjeverna luka je, to svi znademo, nekada davno u doba slavne pretvorbe i privatizacije, predana u ruke nikom rusu, a da li je još njegova, nisan naša podatak.

„Brodoremont“ je u vlasništvu onog kojeg se navodi ko najvećeg poreznog dužnika.

Splitski škver je dobija oni slavonac.

„Salonit“ je u vlasništvu pobjegulje prid Hrvatskim sudovima, nalazi se u „bratskoj“ Hercegovini i ruga nam se.

Oni „silosi“ od miljun litara nafte su u vlasništvu mađara.

„Cemex“ je Bog zna više čiji.

Tračnice su u rukama jadnog HŽ-a.

Sve u svemu, sumjan da, i ostala okolna gospodarska „čuda“ nismo poklonili privatnicima a zajeb je u temu što in nismo dali samo firme već i zemljište.

Stoga i ne čudi neinteres vlasti za tegobe koje su se isprsile u našem dvoru jer mi zapravo i nemamo se pravo bunit. Rade što ih je volja sa svojon imovinon. Naši životi i Ustavom zagarantiran zdrav život njih baš ne obvezuje. Naročito ako imamo vlast koja šuti.

A što se tiče one parcele u centru Solina. Dozna san da je uprava našeg Grada dobila potrebne izjave sa potpisima, od svih vlasnika, da istu mogu preuzest i uredit. No nema straja za pantagane, one se i dalje kote u miru.

Jadno, i pogubno, zar ne?

MAKSIMIR, MAKSI ZAJEBANCIJA

Ko se još ne sića Bandićevi obećanja o izgradnji novog Maksimira u gradu sviju nas hrvata. On je to ponavlja u izbornim ciklusima podgrijavajući nadu da će svjetska nogometna sila igrat na najlipšem stadionu. Normalno da mu to nije padalo na pamet. Njegovo carstvo se nikad dosad nije ljuljalo. Neće se on petljat u posao rodijaku koji je trenutno na studijskom putovanju u Međugorju.

Ono strašilo o’ igrališta zaista nikomu ne priliči. I vidi vraga, igrači i vodstvo reprezentacije, potpomognuto HNS-ovim političkim kadrom, priti da više neće istrčat na tu ledinu.

Što sad? Jednostavno. Bogata Država Hrvatska, di ne fali tičijeg mlika narodu, zavuć će ruke u žepe i izgradit Maksimir sa čije trave će lovu i dalje ubirat najtraženija bjegulja u hrvata.

A igrači? Oni su i tako lutke na koncu.

ŠPORKO SUĐE

Kažedu pametni i mudri da o nekoj temi mogu najbolje govorit oni koji su istu kusali.

Bija san u kanđama našeg pravosuđa, tužen, dva puta što je trajalo 11g. i 23 g. Optužen za nešto bedasto što se moglo riješit u tri dana. Imovinski spor. No to se rasteglo do besvjesti i opasno mi ugrozilo takujin i zdravlje. Fala Bogu, rišeno i to samo zbog toga što san iša na nagodbu. Bez nagodbe bi oša u greb a to bi i dalje trajala.

Izdvajan samo jedan detalj ko pokazatelj. Sudac drugostupanjskog suda je riješavajući jednu od mojih žalbi konstatira, i to pismeno uputija sudu prvog stupnja, da je nedopustivo kako je ta žalba, od jednog do drugog suda, putovala ravno 11 ( jedanaest ) godina, a poštar je moga pješke donit za par sati.

Šta san tija reć? Mi se čudimo za ova velika sudska trajanja likovima koji „pizaju“ i po imenu i po iznosu, a da nismo svjesni kako prolazi „sitnavelj“ za koju nikog, pa ni sudova, nije briga.

Previše se interesa veže uz tu rabotu, razgranalo se to u puste mogućnosti, a neefikasnost Države gnjoji plodno tle. Preporučan da pogledate NU2 i gostovanje uvaženog odvjetnika. Ako imate neki straj, dvojbu, sumnju, ne gledajte.

Savjet svima. Bižite od sudskog spora, bili u pravu ili krivu.

Riješite to sami.

ADRESE USTAŠA I PARTIZANA

Kako svakog vraga znan, o pratin, tako mi vrag nije da mira već san počeja bilježit tko je negdi nekad bija a di je danas? Ideju mi je dao jedan viđeniji solinjanin sa pitanjem. „Znaš li ti šta bi se desilo da se objavi inventura onih koji su bili u partiji a danas u drugoj i to izvisi? Đumbus.“

Ljudi moji, bija bi pravi đumbus. Ajde, razumin ja ljudski šljam koji se dosićava kako sebe spasit i metnit di je trpeza bogatija. Razumin ja njih jer oni bidni ništa ne razumidu.

Znan ih barenko dvadeset koji su ranije bili vezani za partizane, komunizam, socijalizam i samoupravljanje. Pazite, ovdi mislin na viđenije. U bespućima svakodnevni pizdarija, u okrilju zaborava i stalnog brbljanja, uspilu su prominit adresu i evo ih kako paradiraju ko veći ustaše od Pavelića, Bobana i Francetića skupa.

Nema trena, šanse i načina na koji oni ne prosipaju „dokazne“ materijala svoje pripadnosti.Oni su toliko zaluđeni novom ulogom da su sami sebe uvjerili u to.

Nekima san predočio njijovu vlastitu prošlost diretkt u lice.

Ostali su u nevjerici kako mogu toliko „lagat“.

POZIV NA ŠPIJAVANJE

Uprav čitan kako naš ministar unutarnjih poslova poziva građane da anonimno, a može i predstavit se, prijavljuju ilegalna partijavanja u doba korone.

E sad, to je lako onomu ko je vojnik UDBE i ostalih špijunskih službi, no pametnu čoviku to ne pada na pamet. Zašto? Po povjest je pokazala, i dokazala, da se ta avantura ne isplati. Ne samo po ovom pitanju već i u mnogim drugim avanturama žviždača.

Iman priču.

Negdi uz obalu, tamo di se gradilo kako komu pane na pamet, di se kupovalo dvista metara kvadratni a trista ukralo od nerazvrstani puteva i javni površina, jedan nepažljivi odgovorni akter je naša za zgodno da to prijavi onima čiji je posal da to spreče i kazne, nadajući se da će ga te iste službe zaštitit, no doživi je pravu životnu katarzu.

Nema stvora koji je tu ima nekretninu a da nije osudija tog „zlotvora“ koji se usudija špijat i tužit čovika koji se eto, zerko, proširija na put i tako svima suzija mogućnost prolaza.

Naš narod ja takovi. Naše vlasti su još gore.

Kriv je onaj koji špija a nikako onaj koji krši zakon.

Znate šta mi je taj čovik, uz gemišt, reka.

Prika moj, da vidin ubojstvo bojin se da ga nebi prijavija. Jer bi tako i sebe izložija sličnom činu.

Ministre, vaše je da tražite, pratite, apsite i kažnjavate. Imamo mi pametrnijeg posla.

ZOKI U KUPE, PLENKI U ŠPADE

Ona dva se i dalje svađaju ko dvi none ćakulone, svaka sa svoje ponistre na suprotnin bandama u uskin kaletama nikog malog dalmatinskog mista, di jih povezuje jedino tiramol sa šporkin mudantan, ređipetima i krpama di se suše.

Ko nije prisustvova tin svađama, teško da će me razumit.

Tako nona Zoki poruči noni Plenki da ne vidi nikakvu brigu od nje o našem narodu u BIH, čitaj ovo H bez BI.

Svatko normalan je razumija poruku. No nona na drugu, desnu, bandu tiramola očito nije.

-Slušaj ti peškarušo sa live bande, kako te nije sram to tvrdit. Evo dokaza. Dala san mostarskoj bolnici 40 miljuna. Sveučilištu 12 miljuna. Za sakralne objekte X miljuna. Za domove staraca, umjetničke galerije, sportske dvorane i švašta još, Y miljuna.

Šoto ispod je prolazija, zamislite to, jedan vlaj i ne bi drugo već da digne pogled i poruči.

-Ajte obe u lipi kurac, to ste oduzeli mojoj Dalmatinskoj zagori. Mrš u izolaciju.

Zaista, što da običan čovik, koji tešku muku vodi sa preživljavanjem, kaže na ovu bedastoću već da se u svojoj muci zajebaje.

DOBRE VJESTI

Pročita san samo naslov. Izjavu šefice EU komisije.

-Iman dobre vijesti za Hrvatsku! To su osobito dobre vijesti za radnike i firme.

Majke mi mile, straj me bilo dalje čitat. Znan ja urednike. Turnu dojmljiv naslov, ti počmeš čitat, napola reklame a na kraju razočarenje.

Ne zna ova bidna šefica sa kin ima posla.

Da radnici? Da išta razumi znala bi da se kaže djelatnici.

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.