Zločin bez kazne ZP Izdvojeno

ZABORAVLJENI SLUČAJ(EVI)

Katarina Jakšić

 |  ožu. 7, 2020

Onda su došle devedesete
tužne i nesretne, fobične
u udžbenike i u čitanke
ušle su bitange obične

Svaki dan imamo novu senzaciju, nove vijesti, novi virus. Pored svih tih vijesti koji imaju kratak rok trajanja, teško je baviti se još i starim slučajevima. Zaboravljeni slučajevi ostaju zakopani, svake godine sve dublje ispod zemlje. Poput onog mučnog ubojstva u Žrnovnici devedesetih.

U najmračnijem desetljeću još od 2. svjetskog rata, devedesetima, počinjeni su brutalni zločini kojima se još ne znaju počinitelji, i možda se nikad neće ni saznati. Ubojice oca i majke jedne obitelji zbog očevog “krivog” imena i danas slobodno šetaju po Žrnovnici, Splitu, Dalmaciji. Možda i pročitaju članak o ubojstvima koji su počinili, koji osvane u novinama periodički, svakih desetak godina, ali u svakom tom članku o zaboravljenom slučaju, o zločinu bez kazne, najstrašnije je to da ubojice još uvijek nisu pronađene.

Ubojice koje su nakon svog zločina ostavile tragove iza sebe, koji se nisu ni pokušale skrivati, slobodno šetaju kao da ništa nisu napravili. A ubili su supružnike jer se otac zvao Đorđe. Koji je podrijetlom s Korčule.

Već je izgledno, za brutalno ubijene nevine ljude nikad neće biti pravde. Njihova djeca mogu posvetiti život traganju za ubojicama vlastitih roditelja, ali nemaju garancije da će doći do istine. Jer bi vjerojatno razotkrili generale, zapovjednike, možda i ministre.

Kasno je da se paniči
dali smo šansu
da se ludilo ozvaniči
a sad smo prosto zgranuti

Zna se zašto ubojice nisu pronađene. Jer se ne radi samo o pojedincima, radi se o naredbama (ili odobrenjima s vrha). Dobili su zeleno svjetlo za zločin, dobili su poruku s vrha da će biti zaštićeni ako budu ubijali ljude krivog imena.

Koliko ima takvih zaboravljenih slučajeva u devedesetima?

U to vrijeme nije se komentiralo po društvenim mrežama, nisu se organizirali prosvjedi preko Facebooka kao danas. Bilo je puno lakše zataškati zločin, i ušutkati one koji bi ga pokušali istražiti. Nalogodavci ovog bešćutnog zločina očito su bili u samom vrhu tadašnje vojske/politike, jer su se dobro pobrinuli su za nerješavanje zločina koji je mogao riješiti amaterski kriminalistički tim. Zašto se neka ubojstva riješe za nekoliko sati, dok se druga ne mogu u trideset godina?

I još uvijek su zaštićeni. Neki slučajevi su još uvijek zapečaćeni, i vjerojatno će biti dok generacije živućih svjedoka ne izumru.

Zločinci su na sigurnom, možda i danas donose političke odluke i odlučuju o društvu. Njihove obitelji vjerojatno uživaju plodove njihovog ratnog profiterstva. Nema druge, bit će kažnjeni samo svojom savješću. Možemo se samo nadati da ih duhovi ubijenih proganjaju u noćnim morama.

Zanimljivo je kako hejteri u komentarima ne vide problem u ovom zločinu, već uzvraćaju “zašto ne istražujete Vukovar” – znači ubijanjem nevinih ljudi osvećuju se za druge ubijene nevine ljude.

Počinitelji ovim zločinom postaju isti kao egzekutori u Vukovaru.

Nevjerojatno je da takvi šetaju na slobodi. Ubojice su među nama, velika je vjerojatnost da ih sretnemo na autobusnoj stanici, u shopping centru ili na utakmici. Možda

Možda pročitaju članak o sebi svakih desetak godina, i osjete olakšanje da još nisu uhvaćen. I nikada neće. Ali zato će biti kažnjeni oni koji pokušaju istražiti tko je

O ovom zločinu se bar nešto napiše svakih desetak godina. Ubojice i nalogodavci pogledaju naslovnicu i možda osjete grižnju savjesti na trenutak. A što je sa svim onim slučajevima koji se uopće ne spominju? Što je sa svim drugim Gašparevićima čiji roditelji u Jugoslaviji nisu imali pojma koliko će njihovu djecu odrediti “pogrešno ime”?

Ma, jebite se, devedesete
vas mogu jedino psovati
za vama niko neće žaliti
niti vam stihove kovati