|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

VRIME JE ZA BUĐENJE

 

U ovo tegobno vrime, kad ne znaš što smiješ a što ne smiješ, ostaje nam da pojmljivo, krateći dosadu, ćirimo u medijsku mašineriju da spoznamo što se dešava oko nas.

Tekst koji je objavija naš portal, radi se o obitelji Samarđić, normalna čovika tira u stanje bjesa, razočarenja sa pusto pitanja i upitnika.

A nisan ni zna da tu u mojoj ulici, Hektorovićevoj, živi jedna obitelj u uvjetima nedostojnim i ponižavajućim za čovika, sa svakodnevnon opasnosti pogibelja.

U misli su mi došli momenti još jedne obitelji iz mog Ogorja, Ćaleta, kad im je strop pao na krevet di su spavali. Ta informacija u Slobodnoj Dalmaciji, ispričana od učiteljice Mire Ramljak u tren nas je okupila i proizvela silnu humanitarnu akciju te se u kratkom roku obitelj Ćaleta našla u sigurnom gdje i danas žive bez opasnosti pogibelji.

Bez namjere da vam prepričavam tekst kojega možete pročitati na stranicama našeg portala, nudim vam mogućnost da se sami priupitate za razloge takovog stanja.

Ta obitelj tu živi već 25 godina.

Oni nisu na silu zauzeli taj prostor već je to bilo jedino stambeno rješenje sa kojim su se mogli zadovoljiti čekajući realizaciju obećanja na kojeg su pristali u vjeri da neće biti prevareni. U tom prostoru su odgojena dva mlada poštena i školovana hrvata koji čine naše društvo bogatim i koji će kroz svoj daljnji život pridonositi razvoju Lipe Naše.

Iz svidočenja dvoje nesretnih ljudi dade se zaključiti kako nema adrese gdje se nisu obraćali za pomoć, ona im je i obećavana, no da nisu počeli padati stropovi, da se nisu uplašili za život i u medije iznijeli svoje teško stanje, pitanje je da li bi ikad doznali da tu u srcu Solina, na par metara od svetišta Gospe od otoka, stoluje naša nebriga, naš pogani odnos prema čoviku.

Tim ljudima triba samo malo.

Oni ne traže luksuz, oni samo žele da im nad glavom bude čvrst strop, da imaju topal krevet i uvjete dostojne čovjeku. Oni to kao članovi našeg društva i zaslužuju a činjenica da se nitko sa njihovim problemom nije pozabavija dokazuje našu besćutnost i jadan odnos. Nema razloga ne vjerovati tim nesretnim ljudima o njihovim posjetama pustim adresama čiji posao i jest da pomažu i iznalaze riješenja.

Posjetio sam tu adresu i dugo pričao sa njima iz razloga što sam silno radoznao te što kanim pomoći na bilo koji način da bi njihov život bio doveden u stanje normalnosti. Zgrada u kojoj su smješteni nikako nije za ljudski život. Derutna je i potpuno van upotrebe po svim pokazeteljima jer ona nikada i nije bila te namjene. To je prostor negdašnjeg vojnog garnizona da bi potom bila privedena u privatne ruke i ostavljena na nemilost tranzicijskog bauljanja. Teško je sa ove distance tumačiti o stanju vlasništva i odnosa sa gradom i njegovom upravom.

Grad Solin i njegova, uvijek istog predznaka, vlast su ti koji moraju voditi brigu o prostoru u kojemu živimo. Ovaj prostor je očito ostavljen sa strane i ne kani se nikakva intervencija koja bi naš Grad uvela u sređenost. Ova feta prostora obiluje totalnon neurednosti, zapuštenosti, gdje se kote i žive štakori i slične štetočinje. Ima li pravo Grad Solin dići ruke od tog svog prostora. On jest u rukama privatnika no tom privatniku se nikako ne smije dozvoliti samovolja već u suradnji sa njim pokrenuti oplemenjivanje i privođenje svrsi.

Grad Solin izdaje dozvole izgradnje na svakoj privatnoj parceli ne vodeći brigu u smislenom suživotu tako da čovika čudi kako se ovaj prostor ne dira a strši na sramotu. Zašto ova pogibeljna zgrada, sa dvije obitelji stanara, ne bi bila predmet rušenja i na istom mistu izgrađen objekt koji bi služija pustim namjenama.

Gradska vlast će iznijeti svoje objašnjenje za ovako stanje no u tomu i jest pitanje o njihovoj sposobnosti, i volji, da bude drugačije. Opravdanja su često u domeni nemoći začinjeno nesposobnosti.

Obitelj Samarđić su stanovnici našeg grada.

Naši sugrađani koje susrećemo svaki dan. Imaju pravo na normalan i siguran život a na gradskoj vlasti, i na njenim službama, jest da analizom utvrde kolika i kakva pomoć im je potrebna. Ni oni, ni neka druga obitelj ne smiju biti gurnuti sa strane. Smislenost svake zajednice je da to bude prioritet a tek onda sve druge potrebe kako bi zajednica funkcionirala.

Suprug je branitelj.

Bolestan, sa PTSP-om, već dugi niz godina ovisi, i preživljava, samo od pomoći i njege supruge. U blizini ovog životnog stratišta izgradila se zgrada za ratne invalide te čudi kako krovna organizacija, Ministarstvo branitelja, i sve udruge, pojma nemaju da im suborac boluje i propada u uvjetima srama.

Gdje je čelni čovik HVIDRE, kojoj pripada ovaj invalid?

Viđamo ga vazda po tv ekranima kako dobro ugojen vodi „bitke“ ideološke naravi dok svoj posao tura u stranu. Njegov posao je briga o ratnim invalidima a ako i jedan nije zbrinut onda ta udruga ne vridi imena kojeg nosi. Ovdje u Solinu, u neljudskim uvjetima, živi jedan „njegov“ član a da on za to ne zna. Možda nije kriv zbog neznanja ma što onda rade puste terenske udruge kad to ne znaju?

Ova obitelj su vjernici što dokazuje njihov prostor obiljužen vjerskim motivima a iz njihove priče ,svećenik kojemu redovito idu na mise je upoznat sa njihovim životnim problemom.

HDZ sa partnerima je od 1990 g na vlasti u našem gradu a svi su izgledi kako će to biti i dalje. Oni određuju pravila i prioritete, oni raspoređuju naša proračunska sredstva te je sa te strane potpuno ispravno prozvati njih za ovo, i sva slična, stanje. Nema tu izmotavanja jer lažno obećanje je gore od nikakvog obećanja. Obratili su se gradonačelnicima i ponudili da se sami uvjere u opravdanost traženja ma ja osobno sumnjan da je itko od njih zakoračija u ovi prostor. A on je jedva dvadeset metara od ulaza u glasoviti restoran „Gašpić“ gdje su česti gosti sa razlogom kojeg nije potriba obrazlagati.

Vlasnik te fete sramotnog prostora u srcu Solina je izvjesni Mimica koji je dozvolija boravak, svjestan neuvjetnosti, sa obećanjem kako im on hoće riješiti stambeno pitanje. Spominju se i neke dionice no do danas, a i ubuduće, to izvršenje obećanja nije na vidiku. Uz to je znakovito da im nije dozvolija prijavu na ovu adresu što potvrđuje kako su oni tu zapravo ilegalci, sklonjeni od očiju javnosti zadovoljeni samo time što im neće isključit struju.

Motivi gospodina Mimice su samo njemu poznati a to je zasigurno materijalni interes te njegova izjava da Grad, i njegova vlast, nisu spremni surađivati odaje spregu i nebrigu. Njihova obveza za zbrinjavanje ove obitelji je neupitna no način na koji to izbjegavaju valja podastrijeti javnosti da se nebi ovaj, i svi tragični slučajevi, gurali pod tepih i zaboravljali u predizborno vrime kad obećanja pljušte ko kiša koja zna zamutit Riku.

Gradonačelnik Solina rado u eter šalje pozitivnosti vezane za ovaj naš Grad no zašto mu ovakvi slučajevi nisu prioritet pa da i na osnovu ovakvih trena ubere izborne poene. Dva su razloga; neznanje ili pokvarenost sustava kojemu predsjedava.

Grad ovaj slučaj može riješiti jednim potezom.

Zar se gradonačelnik nedavno nije pohvalio kako ima višak u kasi od 8 miliona kuna? Zar nema negdje društvena parcela, pa i privatna za otkup, da im se udovolji. Oni sami ne traže da im se izgradi kuća, imadu dosta nas koji znademo kako se to radi. I uradit ćemo.

Teško mi je pisat o ovakvim stvarima jer se bojin da ne uletin u niz nelogičnosti ma tura me iskustvo i spoznaja da Hrvatski čovik zna najbolje baš onda kad treba. Dovoljno mi se spomenut obitelji Radoš na Sućidru, obitelji Ćaleta u Ogorju, obitelji Božić u Splitu i obitelji Bušljeta u Raduniću.

Bilo bi nepristojno i nepošteno ne spomenuti poneke ljude na vlasti, koje ovim trenom prozivam a uz to iznosim ono što su uradili kad smo od njih zatražili pomoć. Radi se o bivšem gradonačelniku Solina a sad Županu SDŽ, koji se ama baš uvijek odazivao kad sam od njega zatražija pomoć. U ovom slučaju ga se opravdano proziva jer nije potribno nikakvo moljakanje nas anonimaca i volontera kad je to naprosto obveza svakoga onog tko zasidne u katrigu vlasti da bi služija svom narodu.

Posebna priča, u ovom slučaju, su braniteljske udruge. Naprosto nije za virovati da ne poznaju svog suborca, da ne znaju za njegovu bolest i teško stanje. Zar ne postoje registri, zar ne postoje prioriteti na osnovu čiste dokumentacije jer potpisnik ovih redaka poznaje desetinu lažnih ili od jednog dana minornih „ratnika“ koji se šepure dobivenim stanovima dok u vlasništvu imadu zavidnu stambenu imovinu.Sumnjam da pravi branitelji ne znaju za njih ma me čudi zašto šute, dok im kolega leži bolestan čekajući da ga strop ubije na spavanju na adresi na kojoj je ilegalno.

Na kraju pozivam sve istinite domoljube, prave branitelje, humanitarne udruge i političare koji drže do sebe, da zajedno ovaj očiti društveni problem privedemo kraju na njihovu i našu radost.

Očekuje se javno očitovanje svih onih koji imadu moralu obvezu pa neka iznesu svoju „istinu“ i razloge o nečinjenju.

Žalosno je što su opet mediji iznjedrili šporkicu na površinu no pozivam obitelj Samarđić da bez srama iznesu pravu istinu jer jedino tako zajedničkim snagama možemo, i hoćemo, obavit ono što spada u ljudsku obvezu zasnovano na dostojanstvu i dobroti jednih prema drugima.

Skala interesa ipak započinje od najbliže tlu. Ako je ta skala gnjila ne triba sumnjat da će ona prouzročit pad svih skala koje vode u visine.

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.

Solin Info

Solin Live na Instagram-u