Zanimljivosti ZP Izdvojeno

VIKTOROV POUČAK | Hrvatska paradigma vozača autobusa

Solin Live

 |  ožu. 14, 2018

Izvođač, projektanti i strani konzultanti hrabro kroče u realizaciju preostalih 13 planiranih Centara gospodarenja otpadom. Vrijeme je da se provjeri što to rade »vozači autobusa«. U autobusima postoje tahometri, a kod ovakvih projekata bilo bi mudro da se ugrade neki »glupometri« koji bi spriječili nove Marišćine i Kaštijune. No tek parava katastrofa nas čeka zbog toga što problem otpada namjeravamo riješiti šarenim kantama, za Zg- Magazin piše dr. sc. Viktor Simončič.

(Symbolfoto) Bild: colourbox.de

Vaše su pretpostavke prozori kroz koje gledate na svijet. Operite ih ponekad, inače svjetlo nikad neće ući. (Alan Alda)

Nije mi lako. Vidim, upozorim jednom, pa još jednom. Pišem našima. Pišem onima u Bruxellesu. Za razliku od ministara i premijera u Zagrebu koji su, čini se imali problematični kućni odgoj, među purgerima znani »kinderstube«, pa nemaju kulturu odgovaranja, iz Bruxellesa barem dobijem odgovor. EU birokrati imaju »kinderstube«, itekakav. Birokratski samouvjereno uvjeravaju da su nepogrešivi i da se njima ne mogu potkrasti greške, iako je prostim okom vidljivo da griješe i da (po nekada) omogućuju da nam neki bjelosvjetski muljatori, među purgerima znani »hohštapleri«, za velike novce prodaju neprovediva rješenja.

Takav pristup mi je bio nerazumljiv, sve dok mi se ovih dana nije prosvijetlilo na primjeru nadzora nad projektom izgradnje Centra za gospodarenje otpadom Lečevica, vrijednog 72 milijuna eura, povjerenog umirovljenom vozaču autobusa. Isprika svim časnim vozačima autobusa koji rade svoj posao i ne vode zahtjevne EU projekte. Paradigma našeg društva je »vozač autobusa«.

I kako baš ne bi krivo upotrijebio izraz paradigma provjerio sam: Paradigma je skup osnovnih pretpostavki ili pravila koje uzimamo zdravo za gotovo (eng. default) u cilju poimanja stvarnosti i njenih fenomena. U tom smislu osobna paradigma je ono bitno što učitavamo prilikom naše interpretacije stvari i pojava oko nas. Ljudi imaju različite paradigme kao pojedinci, obitelji, grupe, narodi, struke itd. paradigma stvara mentalni filtar kroz koji um propušta samo one informacije koje mu se uklapaju u postojeću sliku svijeta. Paradigma se može usporediti s obojenim naočalama. Ako npr. paradigma ima zelenu boju oni koji gledaju kroz zelene naočale vidjet će svijet obojen u zelenim tonovima i sve dok ne skinu zelene naočale sve će im se činiti zeleno i za to će staviti ruku u vatru. Tek kada skinu »zelene naočale« shvatit će da stvari nisu nužno u zelenom tonu nego poprimaju drugačije tonove ovisno o novim naočalama koje stave. Paradigma se stvara preko informacija i iskustava u najranijem djetinjstvu pa nadalje u životu. Autoriteti su oni koji nameću paradigme.

»Znanje nije krhko«, posrijedi je neznanje

Pa kako su autoriteti oni koji nameću paradigme, znači da hrvatsku paradigmu »vozača autobusa« nameću premijer Plenković i Predsjednica. Oni omogućuju da projekt od 72 milijuna eura vozi vozač autobusa. Osobno ne pristajem na to. Meni su Mama i Tata, a i mnogobrojni časni učitelji i profesori dali neke drugačije naočale, s kojima često vidim drugačije. To drugačije ispada drugačije samo negdje na početku. Kasnije se, i bez skidanja, pokazuje da sam imao prave naočale i da sam (bio) u pravu.

Upozoravao sam na problem prihvat gorivog ostatak otpada koji nastaje u Centrima za gospodarenje otpadom Marišćina i Kaštijun. I potvrdilo se. Kaštijun je u siječnju objavio javni natječaj za preuzimanje gorivog otpada. Cementara u Koromačnom »Holcim«, iako se cijelo vrijeme planiralo da će upravo ona preuzeti gorivi ostatak, ta nalazi se tek par desetaka kilometara od Kaštijuna, nije dostavila ponudu. Očekivane tehničke karakteristike iz natječaja, kao što su primjerice ogrjevna vrijednost i sadržaj klorida im (izgleda) ne odgovaraju. No navodno, osim tehničkih nedostatka goriva, glavni je razlog zapravo cijena koju je tvrtka Kaštijun ponudila. Spominjao se iznos od 30 eura po toni preuzetog otpada koje bi Kaštijun, odnosno građani trebati plaćati onome tko preuzme gorivi otpad. Očito da se traži više. Ljubljančani plaćaju tonu preuzetog gorivog ostatka franco Beč 54 €/t , a cijene idu i do 80 i više €/t. Kako situacija nije bolja niti s proizvedenim gorivim ostatkom iz Marišćine, ispada da će građani Istarske i Primorsko goranske županije biti zamoljeni da malo dublje zavuku ruku u vlastiti džep. Koliko? Nitko ne zna, a »znanje nije krhko«, radi se o neznanju. Koji li su »vozači autobusa« upravljali Kaštijunom i Marinšćinom?

Jesu li to isti ovi koji danas oduševljeno postavljaju šarene kante?

Naslovnica “Glasa Istre”

Oglušavanje na revizije projekata

Početkom 2013. godine, u vrijeme kada se pristupilo projektiranju Centra Marišćina, u vrijeme kada se počeo projektirati i Kaštijun, angažiran sam i dobro plaćen da napravim reviziju kompletne tehničko – tehnološke dokumentacije vezano za izgradnju Centralne zone za gospodarenje otpadom Marišćina te preispitivanje opravdanosti odabira tehnologije obrađivanja obrada. U to vrijeme izvođač je trebao (a nije!) prilagoditi projekt stvarnim potrebama. Sažetak moje revizije (sličan je bio rezultat i druge dvije revizije) je bio slijedeći (Izvod iz revizije od 16. 3 .2013.):

»Dostupna tehničko – tehnološka dokumentacija izrađena je na pogrešnim ulaznim veličinama, bez uvažavanja obaveza koje proizlaze iz pristupanja Hrvatske EU-u. Postoje nedvojbeni pokazatelji da su dijelovi postrojenja nepotrebno (značajno) predimenzionirani. Predlaže se naručitelju, PGŽ-u, da slijedom primjedbi od Izvođača osigura projektiranje postrojenja na realnim podacima i očekivanjima, kao i davanja jasnih odgovora na neka otvorena pitanja.

Glede odabrane tehnologije, ona u ovakvoj cjelovitosti ne postoji u EU državama. Zbog nemogućnosti prilagođavanja mogućim promjenama u postupanju s otpadom, jer su produkti zadani, potrebno je imati pravno obvezujući dugoročni ugovor o preuzimanju gorivog dijela. Ako se to ne osigura, odabrana tehnologija nije isplativa i bolje je, neovisno od stupnja pripremljenosti projekta odustati od nje i odabrati prikladnije rješenje.

Glavni projekt je izrađen na podacima od prije nekoliko godina. Izrađivač nije uvažio stanje iz 2012. godine, niti glede stvarnog stanja u PGŽ (broj stanovnika, ukupne količine, udio koji se izdvaja na izvoru,..) niti glede promjena u zakonodavstvu EU (obaveza izdvajanja 50% korisnog dijela i smanjenje udjela biorazgradljive frakcije na 35% u odnosu na 1997. godinu). Nije uvažena činjenica da je u PGŽ došlo do smanjenja broja stanovnika i da se očekuje i dalji pad stanovnika, a ne porast, što bi trebala biti osnova za procjenu količina za period od 40 godina, a ne upravo obrnute pretpostavke, koje su uzete za projektiranje.

Kapacitet „mehaničkog dijela postrojenja“ je predimenzioniran, jer se iz recenzentu nepoznatih razloga planira rad tog dijela postrojenja samo 5 dana tjedno i samo 8 sati na dan. Recenzent za to ne vidi opravdani razlog i predlaže da se dimenzioniranje postrojenja uradi na temelju najmanje dvosmjenskog rada, s mogućnošću rada barem 6 dana tjedno. Na taj način se planirani kapacitet tog dijela postrojenja može bitno smanjiti.

Prema dostupnim informacijama za sada ne postoji osiguran otkup/plasman gorivog dijela otpada (SRF). To može predstavljati vrlo ozbiljan problem. Ukoliko se to ne osigura, a u susjednim državama postoje naznake da se s plasmanom toga dijela mogu javiti problemi, predložena tehnologija je vrlo upitna. Čak se čini da bi dugoročno možda najjeftinije bilo odustajanje od nje.«

Bjelosvjetski konzultanti

Tada sam znao, a sada je i potvrđeno da su moje naočale objektivno prikazivale činjenično stanje. Skup »vozača autobusa« koji se sastojao od tvrtke Ekoplus koja je vodila posao, nadležnog ministarstva i Fonda, Grada Rijeke i Županije, tvrtke koja je dobila posao, angažiranih lokalnih projektanta (bez iskustva) te niza dobro plaćenih bjelosvjetskih konzultanata nije uvažio niti jednu primjedbu. Ne samo moju, već ni one iz druge dvije revizije.

Da je među (ne)odgovornima bila ijedna »dobra domaćica«, ona bi znala da se postrojenje barem moglo napraviti manjim. Kod rada od 5 dana u tjednu i 8 sati na dan bio je planiran satni kapacitet od 50 tona otpada. Da se rad planirao na 16 sati kapacitet bi bio samo 25 tona, da se k tome planirao rad od 6 dana u tjednu kapacitet je umjesto 50 tona na sat mogao biti samo 20 tona.

Nelogičnosti još i još. I sada smo tu gdje jesmo. Izvođač, projektanti i strani konzultanti ucrtali su si još jednu recku za »uspješno izveden projekt« i hrabro kroče u realizaciju preostalih 13 planiranih Centara gospodarenja otpadom. Zar nije vrijeme da se angažira kontrolor i provjeri što to rade »vozači autobusa«? U autobusima postoje tahometri kojima se provjerava brzina kojom je vozač vozio autobus. Zar ne bi bilo mudro kod realizacije ovakvih projekata, ugraditi neki instrument sličan tahomentru? Neki »glupometar« kojim bi se spriječile nove Marišćine i Kaštijuni? Posljedice ovih dvaju projekta je prava sitnica u odnosu na ono što nas čeka kad mislimo problem otpada riješiti šarenim kantama.