|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

UZMEŠ MILON, NEVRAĆAŠ SILON ili ŠTA MI MOŠ?

 

 

 

Ne virujen da u Lipoj našoj postoji čeljade, obitelj, o kojeg se nije ogrebala nacionalizacija u sistemu komunističke vladavine di se otimalo onima koji imadu a razvrstavalo tamo di je bilo potrebito.

Jebi ga, vlast ko vlast uzela raspodjelu u svoje ruke i nekomu omastila brke a nekomu ispraznila đepove. Netko se bunija, netko šutija a netko čak i samovoljno prista.

Bilo je to vrime takvog stanja i đaba si se moga suprostavljat. Bilo je to vrime, koje već sutra nije moglo bit gore. Bio je to izlazak iz crnila fašizma i razorenosti u svim segmentima življenja. Vrime kad se pokapalo i planiralo gradit, na zgarištima ljudske gluposti, nemoći i nerazuma.

Ma rodilo se novo dite. Znatno kasnije. Demokracijom ga krstiše. Razbucalo se sve od „jučer“ i posložilo sve za „sutra“. Rodija se i unuk.„Zakon o povratku i naknadi za imovinu oduzetu od jugo-komunističke vladavine“.

Ta činjenica je mnogima vratila nadu kako se nanovo „dočepat“ svoga, uz ispravak nepravde, vidljive sa najudaljenijih planeta svemira.

Ma nije baš tako potekla rjeka nadanja. Nije ni približno. Rastočilo ju u stotinu korita. Stotine zamki kroz propise i ispunjene obrasce ispričile su se sa iskešenim zubima, tirajući „sretnike“ u novu epizodu razočaranja i nemoći. Zapravo, jedno je obećanje a drugo su mogućnosti. Tek sad se isposatavlja kako ispravak jedne nepravde stvara još veću.

Pretvorba i privatizacija su u troskoku preskočile svaku normalnu logiku te u pogubnom galopu, zakonito, staviše omču oko vrata ovom dobrom zakonu. Novonastali bogataši sa svog profitnog paripa su u tren zbacili teret povratka otuđenog. Zamutilo se gore nego rika Jadro u doba velikih kiša.

Hrvatski, očekivani, gospodarski bum se raspršija u prvim naznakama kada se svako, bivše, stvoreno bogatstvo u pravilu poništavalo prenamjenama uz „potvrdu“ kako se ne isplati, te logično i sruši, kako bi se uspostavija novi sustav lakše zarade za novovalne inženjere izvučene na ludom ruletu odabira.

Pioniri privatizacije, oni koji su odabrani, uz mizernu opasnost stradanja, izračunaše nove jednažbe dobitka te im se i ovo vraćanje nikako ne uklapa u svjetlu, vlastitu, budućnost, pa putem političke, i druge, moći krče načine kako zajebat. Stasitiji igrači, moćnije udruge i savezi, ideološki spomenici i nedodirljiva božanstva, bijašu namirena brzinon svjetlosti jer se taj zakon zapravo i napisao samo za njih. Sitnavelj koja se umislila u svoj rast ka veličini, osta na repu događanja uz nerješive labirinte „zakonitog“ muljanja.

Moraš bit u prvom sastavu, moraš bit na terenu, a ne poza žice betonskih tribina izborne mogućnosti.

A najveći zajeb koji se nadvija nad ove prostore, ogleda se u sastavljanju vlasti na koalicijskim tračnicama puzanja naprid. Ujahali smo u vrime kad je izuzetno teško sam bit u katrigi moći. Pojavija se niki novi vitar koji bira pravce te se različitost nameće, i razmeće, u mogućnostima.

Tada na snagu stupa „post“ marketing. Tada se međusobno predizborno psovanje zaminjuje „ljubavnim“ cvrkutanjima, a sveti brak se sklapa uz predbračni ugovor sa odobrenim tražbinama. Poslin potpisa nema mrdanja. Tad’ se gube, poštenje, moral, zakonitost i sveto obećanje glasačima. Tad’ se stavlja prava maska delegata demokracije. Od tada on tvoj glas ne jebe za dva posto. Punomoć koju si mu potpisa oslobađa ga polaganja računa. Ti si za njega samo iskorišteni toaletni papir kojeg je on bacija u kanalizacijsku cjev da mu ne zasmrdi životni, i radni, prostor.

Bit moći se ogleda u vlastitoj nadmoći i tuđon nemoći.

A ovim prostorima, nekada i sada, kreću se likovi satkani od morala, poštenja sa talentom da mogu usrećit zajednicu suživotom dostojnim ljudskog bića. Ti anđeli potrebitosti, iako svima poznati, u masi izgubljenih vridnota ne mogu isplivat na površinu i svojom obdarenošću stvorit preduvjete trajnog blagostanja.

Ti ljudi, koji nikada vlastito ne stavljaju isprid zajedničkog, u većini slučajeva bivaju markirani ko budale i idioti jer zapravo, prave budale i idioti su autori tih tvrdnji i učinaka.

Pohlepa je najizraženija karakteristika upravo kod takovih autora. Oni ne poznaju granicu potrebitosti. Hrpa, što veća, njihov je sveti cilj.

Vratit mi se triba na početno.

Nacionalizacija i denacionalizacija su još jedan, vjeran, dokaz da živimo u carstvu strvinara i pohlepnika izraslih na plećima ljudske nemoći, straha, u obrani za normalno. Svoje.

Grdelini napretka su pušteni iz krletke di se nije moglo radosno cvrkutati po zabranjenim notama, pa uz silnu slobodu koja ih zaslijepi, zaboraviše na nepravde i u osvetničkom balu nametnuše pisme osvajačice nemilice gacajući po obećanjima koja su ih dovela na prijestolje moći.

Vratit oduzeto valja, ma triba dobro razmislit komu.

Stoji nenapisano, ma se podrazumjeva, u koalicijskom sporazumu.

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.

Pratite nas i na

Solin Info

Solin Live na Instagram-u