|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

UKRADENA DJETINJSTVA

 

 

Meni zabeštimat nije strano. Ja ne beštiman iz gušta, da bi vriđa. Ja beštiman da bi izrazija svoje trenutno, izluđeno, stanje. Beštiman na one koji su me izazvali, koji su krivi. A često zabeštiman i na samog sebe.

Ima par sedmica da san ljudski zabeštima. Nisan spominja ni Boga, ni Gospu, ni nijednog sveca, već san u niku stvar posla određene ljude sa imenon i prezimenon, adreson di zoblju dohodak, i političkon iskaznicon.

Oni stoluju gori u centrali, okolo Markova trga, sa obe strane. Razlog. Opravdan, zbog njihove jadne strategije odlučivanja o prioritetima.

Naime, gori se predlažu, donose i sprovode zakoni. A zakon je zakon. Nema tu pobro moj mrdanja. Ako neš poštivat to sveto pismo, kupi ZET-ovu kartu i pravac Remetinac.

No, ni zakoni nisu svi jednaki. Još davno je drug Tito naredija da se ne moraš držat zakona, ko pijan plota, ako zdrav razum dirigira drugačije. I bija je u pravu. Dok se zakon promini, odnese vrag svoje.

Ona čudna nakupina likova, što stoluju u kožnatin foteljama Hrvatskog Sabora, što za radnu obvezu ne moraju tuć kartelu, što za kusat bogatu trpezu šoldi ne moradu donit uvjerenje o nekažnjavanju, oni što imadu imunitet i ako se poseru nasrd najvećeg zagrebačkog trga, e ti su se usudili izazvat moje beštimje.

Oni su, nika njijova komisija, odlučili da nije potriba donit zakon kojim se osigurava pomoć dici invalidima, sa otoka, kako bi što lakše došli u potribne specijalističke, na kopnu, ruke zbog ličenja, i ozdravljenja. Oni kontaju da roditelji te nesritne dice imadu pune žepe šoldi i da njima nije problem plaćat skupe trajektne karte. Oni su to odbili, kako bi, valjda, njima ostalo više.

A te guzonje, bez srama i morala, arče proračunska sredstva za svoja ugodna putovanja, luksuzan smještaj i jeftinu spizu u saborskom restoranu. Njima su puna usta, kad prestanu žvakat, kad su mikrofoni i kamere uključeni, upravo brige za nadolazeće naraštaje, kledu se u svoje poštene namjere, a i suzice nisu strane.

Dotle sva sila običnog svita muku muči za iskopat šold viška kako bi tim nesritnin mladim invalidima priuštili ono što svaki čovik ima, po Ustavu, pravo.

Nitko se nije rodija sa namjeron da bude invalid. Invalid je čovik kojemu je Bog okrenija leđa. Ako je svemoguć, a kažu i uče da jest, zašto ne odgovara na to pitanje? Zašto čini puste razlike? Koja je tu namjera i poruka?

Za mene su svi ljudi svita u iston ravni. Zemaljska balota je toliko bogata da za svih ima bit dovoljno u dostojanstvenom odrastanju. Osakaćeni nisu krivi, ma mi neosakaćeni jesmo odgovorni. Osakaćenost je kategorija za duboko promišljanje.

Samo što me muči jedno obično pitanje. Tko je ovdi osakaćen? Tko je zapravo invalid?

Sva dica su budućnost. Naprosto im je ta uloga nametnuta. No nametnutost traži i usputne sadržaje kojima bi se osiguralo neometano putovanje u sutra. Invalidnost je kočnica koju treba oplemeniti pomoću zajedničkih, obveznih, sadržaja.

Krađa te mogućnosti se mora tretirati ko veliko zlo podložno odgovornosti. Zajednička kasa nije ničija produžena ruka već sveta obveza unapred ucrtana.

Otočna dica sa invaliditetom će još neko izvjesno vrime pričekat milost sa Markova trga. Oni će ipak sa skrpanim buđetom svojih roditelja koristit trajektne linije i dolazit u ruke onih koji im mogu osigurat normalnost kako bi im djetinjstvo poprimilo ista obilježja kao onon dičici iz Srinjima, koja su u lipin dresovima, udobnim avio letom, osvanili u dalekon, i čarobnon Messijevon Barceloni, da bi pokazali svoje zdravo loptačko umjeće.

Ta naša dičica nisu „podarena“ invalidnošću no iz dostupnih izvješća, sa daleka terena video uradcima, dade se naslutit kako im stare prdonje, vođe, čine čudne usluge da im život urade invalidnim.

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.

Solin Info

Solin Live na Instagram-u