S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

U  STROJ, U  STROJ, ZA  ĐEP  SVOJ

Ante Tešija

 |  velj. 4, 2021

HODAJUĆE  METE

Ne znan za vas ma ja se ćutin ko hodajuća meta.

Straj me je a ne znan od koga i zašto.

Straj me je za najbliže, za prijatelje, za suside, ma za sve vas obične ljude.

A kako i neće kad je po izglednoj procjeni svaka druga kuća „obogaćena“ sa nekon cijevi koja riga smrt. Toliko je tog zla tu okolo nas da se čovik upita,“koji nam je kurac“ pa da to konačno ne rišimo. Zašto se ponašamo bedasto i kukavički, savijene kičme i pogleda prid noge.

Tko su te barabe teroristi? Svatko onaj tko posjeduje ilegalno oružje je potencijalni terorista! Tu nema dvojbe. Pa „pizda mu materina“ tko nas preči da se sa njima obračunamo kad je to jednostavno. Zar da čekamo još stotinjak nedužni žrtava pa da nam iz guzice dođe u glavu.

Evo nudin besplatan recept rješenja te napasti.

1. Javnim pozivom poslati poruku svima da u roku 30 dana predaju ilegalno oružje, bez kazne.
2. Ubaciti u hitnu saborsku proceduru zakon o oduzimanju oružja i kažnjavanju ilegalaca.
3. Konsenzusom usvojiti istog. A u istom ko glavne smjernice navesti.

1. Sudskim nalogom pretresti svako domaćinstvo.
2. Novčana kazna od 10 do 100 tisuća kuna. Zavisno o kalibru.
3. Zatvorska kazna u minimalnom trajanju od 2 godine.

Ovim zakonom nitko normalan nije oštećen. Ovim zakonom se čak štite i potencijalni teroristi.

Ovaj nestetnik iz Šibenika zasigurno bi još bio živ, i onih četvero, da nije u svom domu čuva vatreno orožje. Čuvao ga je za „posebne“ potrebe i nepotrebno mnoge unesrećija, a nama svima uturija u tintaru silan strah da smo i mi možda potencijani likovi na nišanu.

TAJNA  MRAČNE  KOMORE

Da me netko pita koliku plaću ima vodeći lik ove namet- komore virovatno bi reka cca 20 000 kuna neto.

Kad vid’ ti ovo! Lik ima cca 56 000 kuna i tvrdi sasvim ozbiljn da to nije neka lova, jer on eto već radi 30 godina.

Sad ja odma trčen u usporedbu. I ja san radija više od 30 godina, „steka“ invalidnost, pa mi svaki misec stiže penzija od cca 3 tisuće kuna. Po dobro ugojenom ministru Paviću to je sasvim pristojna svota za preživit. Ako je to pristojna svota onda je ova prva bezobrazna.

Koje su to potribe ovoga genijalca u fotelji nameta na gospodarstvo? Koji je to tegobno zajebano težak posao kojeg on obavlja? Očito se obrazovao na posebnim sveučilištima. Samo mi se čini da privatno učilište u Banja Luci nije u tom rangu. 

Zapravo sam naziv HGK sve kazuje kad tu kraticu prevedemo na jezik istinitosti. Stravična je spoznaja koliko ih sjedi u tim, po svemu, neučinkovitim foteljama. Zar sve više iskazivanog nepovjerenja onih o kojima bi oni trebali brinuti ne daju nam za pravo.

Hrvatska gastronomska krčma.

OTVORENO  O  POZNATOM

U Splitu se naveliko gata tko će biti novi poteštat. Određeni broj je već poslagan na pisti reklamiranja te su splićani suočeni sa pustim porukama da bi ih se omamilo i privuklo k’sebi.

Ipak je jedan maneken cilo koplje iznad svih jer je skužija recept. Red obećanja, red hvaljenja, red bahatosti, red laganja, red psovanja, red omalovažavanja…….!

Lik je toliko živopisan i zgužvan svakodnevnim obraćanjima da je teško sve to povatat i analizirat zdravorazumski. Ko papagaj, do besvjesti, ponavlja desetljeće svog životnog srljanja. Medijski izuzetno iskorištavan da se jadan ne razlikuje po ruganju od divljenja. Ma mudar. Jako mudar jer puca u samo jednu metu iza koje se krije silna vojska, nametnika amebski mozgovnog sadržaja.

Dok se jedni rugaju njemu, on se ruga drugima.

Nije mi cilj vriđati ljude ma bi ih tribalo uputit na nedavno emitirano OTVORENO na HRT-u gdje je dotični odigra najpošteniju i najiskreniju rolu o samom sebi i stanju društva u kojemu živemo, o ponudi koju nam daje.

Tu emisiju bi tribalo puštati na svim nivoima školovanja dičice kako poslije nebi bilo zamjerki da nisu upozoreni. Svakom čoviku koji imalo drži do sebe, ovo njegovo svidočenje da radi upravo sve ono što se normalnomu gadi, triba bit pouka da ga zaobiđe u što širem krugu.

IZA  ZELENE  ZAVJESE

Hvale vridna je postavljena izložba spomeničkog karaktera na travi okolo malog Glorijeta. Lipo je spomenit se negdašnjeg bitnog za naš Grad. Na prvom panou je uokviren citat našeg don Lovre Katića, iz „Ubavo selo“ ( pripovjesti ) 1944 g.

….Bilo je jedno ubavo selo i mirno živjelo ne mareći za čitav ostali sviet….

Kako to obično biva, odlazeći san konta da mi je potribno poć do knjižnice i pokupit sve što je naš Lovre ostavija za sobom, da pročitan i obogatin se. Srušena rodna kuća još uvijek izaziva bijes kod mnogih dok lešinari trljaju ruke znajući da tu temu zoblje zaborav.

-Alo, gospodine, stanite malo.-začujen glas iza svojih leđa.

Stanen da se uvjerin što mi se nudi.

-Lipo si ti ono napisa o kući Lovre Katića, lipo si ih opra, i nek si, ma iman ti ja nešto za reć.

-Ajde. Baš me zanima.

-Vako. Ja san ti dobro zna njegove nasljednike. Reć ću ti samo ovo. Nebi tija dalje širit. Slušaj. Oni su, a to ti je istina, molili gradske vlasti da otkupe onu kuću.

-Zna li se tko je bija na čelu vlasti?

-Nije bitno. Samo da znaš to da je laž kako se ona nije prvo ponudila gradu. Čista laž. Nisu tili! Budi pozdravljen, ja ću nazad.

Znan ga iz viđenja. Pojma neman kako se zove, ma mu ipak virujen.

Poša san nizbrdo, na žici više nema table o REKONSTRUKCIJI, a zelena rastegnuta mriža pokušava sakrit rupu koja se upravo kopa.

TRAŽE  SE  NOVI  BRANITELJI

Obavjest kako će se novim načinom priznavati status branitelja i HRVI-a unosi novu pomutnju i nudi niz upitnika kad se pogleda u čemu je ta pogodnost.

Broj će virovatno znatno narasti jer je očito da se status stiče i nakon 25 godina. Iz nekih svidočanstva se zna da su neki „junaci“ dižući dasku dobili bol u leđima, nakon jednog jedinog dana aktivnosti, no potom su dobili i status i stan i invalidnost. Zna se za neke kojima nije bilo milo uvojačenje te su po kratkom postupku samoranjavanja odlepršali u zavjetrinu sigurnosti. O onima koji su padali pijani u jarke da ne govorimo. Amo se ne lagat, bilo je toga ohohooo, i veoma lako zaživilo.

-A da ja sutra donesen foto aparat pa da se slikamo,a?-bile su riči mog suborca na straži zgrade poduzeća.

-A šta će ti to?-upitan pospan jedva želeći da mu predan karabin i dužnost te da odmaglin kući.

-Budalo, nikad se ne zna!?

I bija je u pravu. Nismo se slikali.

Nakon operacije san oša u redovnu invalidsku mirovinu. Moga san radit ma me potiralo.

-Ti si potpuno lud!?-objasni mi moj prika dok smo ispijali kavu na rivi, dugo iza rata.

-Bil objasnija cjenjenu dijagnozu?-upitan znatiželjan.

-Budalo, obuka si uniformu i bija si di si bija. Zbog bolesti te utralo u rezervu. Operiran si. Ol’ nisi moga digod se izvalit i to prikazat ko nesriću na službi. Pa….

-Ti to ozbiljno?

-Budalo, malo je tako njih sebe osiguralo.

To su samo dva načina dokazivanja „herojstva“, izlišno je nabrajati druge scenarije.

U isto vrime se još nešto šuška okolo branitelja.

Sačić, osoba koja je sebe uturala u Sabor, sasvim ladno u intervju za N1 govori takove bedastoće da se čovik upita di to sve vodi.

Naime on opet zaziva šator, poziva i garantira 300 000 branitelja koji će ga podržat a računa i na narod širokih nmasa. Nudi revoluciju.

Uz najbolju volju nisan skužija razlog. A ne gugla mi se. 

UDRUGE  NADE

Sa sumnjon san pristupija Udruzi podnosvilajskih sela jer san konta da ću teško u ovin poznin godinama bit od koristi.

Ma me mladost razuvirila i mic po mic eto nas na stazi koja obećava. Zaista san se iznenadija koliko je potribno bit u aktivnostima zajedničkog.

Ljudi su se povukli u svoje kutke, snuždeni, razočarani u nevjerici da se nešto može prominit. Sa razlogom je zavladao strah a sumnja je svuda prisutna. Ljudi više u ništa ne viruju. Vode svoj rat opstanka ne izlagajući se nepotrebnom troškovima i opasnostima.

Grezo je to stanje. Ubija. Izgubi se druženje a zaborav je izgledan. Sa druge strane, neke kaste, neka vrsta lešinara, bezobrazno grabi bogatstvo i ostavlja pustoš iza sebe. Birani političari većinom vode politiku samo za sebe i odabrane. Društvo nam se raslojilo ko nikada u povjesti. Caruje mržnja prema drugačijima po mnogim osnovama. Izolacija postaje opće stanje.

Udružili smo se kroz zakonsku formu i krenušmo na mnoge adrese tražeći svoja prava, pitajući o pojavama i nudeći suradnju. Mislili smo da će nam mnoga vrata biti zakrakunana jer naprosto nismo akter demokratskog izbora pa što bi netko o nama vodija brigu i shvaća nas ozbiljno.

No dešava se upravo suprotno. Ozbiljnošću kojom smo krenuli, javnim porukama o smislu našeg djelovanja, očito smo shvaćeni ozbiljno. No postoje još neke sumnje ali od onih u čijoj smo službi. Ko da nam dovoljno ne viruju. Razlog za sumnju je jasan kad se skonta kroz što se sve prolazilo u ovih trideset godina.

Ali nema stajanja. Sve u hodu čovika počima prvim korakom. Potom sve postaje jednostavnije i lakše.