S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

TUŽNA LICA NAŠIH NASLOVNICA

Ante Tešija

 |  velj. 12, 2025

Čovik se često zapita bili bilo bolje da smo ostali na tranzistoru i televiziji od dva programa, bez daljinskog, a ne ovako da smo bombardirani informacijama i sadržajem totalne zauzetosti, te smo se otuđili i od samih sebe.

Naravski, papirnati mediji se dobro uklapaju uz tranzistor i tv, pa se nekako tako zaokružuje svijet interesa di doznaješ ono bitno, a o dragom se moraš potrudut.
U vrime našeg stasanja, mi prid odlaskom, život je bija kudikamo bogatiji jer smo bili pošteđeni ovog sotonskog vrimena kad svatko svakomu ćiri u život, kad se natječemo da se o nama i našima sve znade tako da nema potribe poć u Trogir ili Berlin vidit svog kuma kad sa njim moš ćakulat lice u lice, samo što se i izljubit ne možeš.
Ima koristi od ovog nameta budućnosti ali samo onda ako se dozira na podnošljivu mjeru jer prekomjerno „granatiranje“ ubija sve okolo internet polja i društvenih mreža.
Jučer san dobija pisani dokument da mi prijatelj ne koristi te pizdarije ko fejs i drugo, no njemu su prišapljali dežurni moderni udbaši tko san ja i kako se ponašan u mom svakodnevnom novinarskom poslu. Prišapljali, normnalno pogrdno, a on prihvatija i opleja po mom „blesavom“ zadatku.
A nekad davno smo znali sist, ćakulat, marendat, družit se u velikom društvu i iz prve spoznat tko je tko od nas.
Danas to ne triba. Otvori magične stranice i biraj prozor sa kojeg ćeš gledat u svit.

AKADEMIK

Sa daljinskim u ruci, sa mogućnošću vraćanja i gledanja po želji, naletim na dvojac koji započima svoj igrokaz začinjen važnošću kojeg daju samom sebi.
Akademik i novinar. Poznata lola do lole i moš se okladit, da ne poznaš gosta, da znaš o čemu će parlat.
Normalno, na tapetu je svježa svakodnevnica. Pretres stanja viđen očima običnih prilivoda koji se bez znoja i truda lako pribacuju iz nepotribnog u potribno.Nije zgoreg napomenut da su i jedan i drugi svoj život dobili u njima omrženom društvu, da su obrazovanje, zdravstvo, smještaj, plaću, i sve ostalo za život bitno nakrcali upravo tada kad im je mač stalno visija nad glavom.
Amo pogledat. Što to snuje sitnavelj? Doduše znadem ma vrag me škaklje, oću opet čut.
Suma sumarum, poznati „akademik“ odgovara na pitanja poznatog partijskog igrača, onda i sad, i trese li trese upravo o svim vridnotama i velikim ljudima koji meni osobno odavna pašu.
Nema tu pobro moj milosti. Taj talent vriđanja se ritko može trevit i čut no njih dvojica u tandemu pljuvanja zaslužuju najviša priznanja.
Vrhunac spoznaje kako gubin vrime se desija taman kad san uzeja daljinski da obrišen nečistoću, kad se razvezaše misli o filmu koji je krenija po Oskara.
Ta dva „kritičara“ do te mire su isplela poruku kako se radi o običnom filmskom smeću koji zapravo govori kontra Hrvatske i da tu nema ni zrnca umjetničkog izražaja da bi se eto dobila Zlatna palma a virovatno i Oskar.
Tomo Buzov nije pošten i hrabar čovik, već običan četnik.

FILOZOF O’ FORMATA

Da nije ovog čuda od mobitela i da nije znatiželje, virovatno bi mi promaka sjajan video uradak gdje jedan mlad čovik, na nekoj tribini u Vodicama, priča o nečemu što u Hrvatskoj izaziva kontraverze neslućenih razmjera.
Rič je o Marku Vučetiću. Ustranu sa njim, njega pratitelji poznaju u dušu i rado svraćaju na njegov opus poruka koje nesebično dili. Ovdi je rič o događaju. Točnije o neshvatljivo shvatljivom momentu kojim ispisujemo našu uzaludnost u trudu „bit bolji“.
Rič je običnoj zabrani. Zabrani kojoj je kumovao strah. A strah i zabrane su upravo oni „razlozi“ zbog kojih smo pobigli da bismo se spasili.
Pobigli a nismo se ni makli.
Što ljude tira u ta suluda stanja? Zašto sebi nameću tu industriju promašenosti? U svakom društvu postoje ljudi sa sličnim i potpuno različitim navikama, potribama, mogućnostima i korisnostima.
Marko Vučetić je čovjek kojeg u Hrvatskoj puno više ljudi mrzi neg’ voli! Volimo ga mi koji od Marka mogu nešto naučit, koji u njemu vidi kotač ka napretku, a ne vole oni koji imadu zadatak brenze ili ih naprosto nervira jer ga ne razumu i ne mogu pratit.
U Vodicama se sasvim legalno predstavljala knjiga, dopunsko izdanje, koja govori o jednom povjesnom trenutku jako bitnom za vodički kraj.
O knjizi mogu govoriti autor, ako nije živ onda netko tko je školovan da razumije te teme i komu triba virovat, a izdavači i promotori su virovali da to može najbolje obavit jedan mlad, izuzetno školovan i pošten povjesničar kojeg smo, hvala ekranima, upoznali i dobili uvjerenje da on piza.
Taj mladi čovjek se uvik odazove ovakvim zgodama, pa to mu je u opisu posla, bez naplaćivanja dnevnica te je tako i to jutro bacija pogled na gume, konstatira da u autu ima ulja i benzina i taman da zavergla, etotiga vraže, modernost ga zamoli na pažnju slušanja.
Javiše mu da ne kreće na put. Nije poželjan, ne što su organizatori shvatili da je nesposoban, već su odnekud sa društvenih mreža načuli da se netko buni i šalje sinjal da je bolje da ostane doma.
Jadno, bjedno i razumljivo. Kukavice i strah tako funkcioniraju.
Ma ne funkcionira Marko Vučetić već je jasno i glasno počastija, razumnjivim, organizatore ričima koje su dostupne u razgranatom videu po društvenim mrežama.
Samo ima jedna sitnica. Malo koga zanima Marko, i Hrvoje, a sram je i tako činjenica koja dođe i prođe.

LOKALNA UZALUDNOST

Špartaš dalje i evo ti nje. Natkrilila se nad pozamašnim prostorom, ona i kamera gori a teren interesa doli. Nema što, svaka joj piza, melje da nam uhice guštaju primat tu humanitarnu tiradu jer bože moj tko da se odupre darovima koji eto samo što nisu.
Sva sila gladnih za stan pilje u ekran, kontaju kakova ih srića snađe, sa digitronom u ruci računaju i dolaze do optimalnih uvjeta kad će i njihovom teretu doć kraj.
A ima doli ispod terena, ima Bogami za zgrada ko na Splitu III, ima i za sadržaj, sve već spojeno na infrastrukturu, gornju i donju, te samo triba upalit bagere i ajde rode po svoje.
Gospe moja spasi me! Zaustavi ih, reci in da je za sranje kondut a ne poljana. Reci in da se ne igradu ljudskim sudbinama, da nije lipo lagat, varat i obmanjivati.
Ali, ona i on ne staju. Znaju oni da je uvjerljivost bitna. Znaju da se i pokoja laž može umetnut u populističku tiradu, ko začin, ko da itko bacila o temu.
Usput prospe još koju parolu, o državnim neprijateljima, o opasnosti sa drugih i drugačijih adresa.
Sve u svemu, savršeno za naivne, gadljivo za ozbiljne i isplativo za grabežljivce.
Ali, ima na kraju jedna rečenica. Jako bitna i smislena no teško i nemoguće ostvarivo.
„Kad mi dođemo na vlast!“

CENTRALNA UZALUDNOST

Danas će Sabor, ne triba sumnjat, većinom glasova izabrat još jednog, novog, administratora od nacionalnog značaja.
Bezznačajan će zamjeniti bezznačajnog.
No mora se priznat da smo barenko pošteđeni isčekivanja kad će ovaj novi zgrišit i kad će se nacija dignit na noge u traženju egzikucije.
Ovdi je to unaprid rišeno. Nova strategija ili štotigajaznan.
Naime ovaj novi je već sebe upisa na listu za odstrel. On je već isprsija dokaz da nam se uzalud nadat. On je već svojom protuzakonitom rabotom posta meta. Lola zerko, za kavu, uvuka ruku u kasu kojoj ne pripada. Priko dičice, a tko će se na njih ljutit. Oduzet in malo čokolina i mlika, kuda će kogod primjetit.
I nebi da nije radost izić na svitla pozornice. A pozornica jebe samo tako. Vidljiv si, svi fenjeri su upačeni u tebe pa se ti mrgodi.
A da stvar bude škakljivija, partijskom kolegi dopalo da se brine o količini nove dičice. Kako će on bidan kad mu ovi krade repromoaterijal za uspjeh.
Đumbus u glavi je opakiji od svakodnevnog na vjetrometini.