|  |  |  | 

Grad Solin Zanimljivosti ZP Izdvojeno

TRBUHOM ZA KRUHOM “Spremim jedan rusak i krenem na arbajt u Njemačku”

 

Svi smo svjedoci da Hrvati sve češće bježe u druge zemlje, traže svoju sreću. Hoće li je pronaći, pitanje je, svi koji odu većinom pričaju da je sve kao iz bajke. Je li uistinu tako? Naš Solinjanin, ime neka ostane tajna, u svom tekstu svjedoči kako to zapravo izgleda u stvarnosti, kada krenete bez ičije pomoći u tuđi svit.

(Fotografije svjedoče onome šta vas čeka)

O MOJOJ PROŠLOSTI NEĆEMO, a i ne da mi se pisati čime sam se sve u životu bavio, ni u kojim sve europskim metropolama sam živio, jer ipak za to bi trebala jedna podeblja knjiga. Ljudi kažu da Sam sada u najboljim godinama, a što su to najbolje godine?

Zadnjih mjeseci pitanje koje mi je prožimalo mozak je Irska ili Njemačka…inače engleski pričam savršeno, njemački tek osnove, da se mogu sporazumjet.

Di krenut? sa Ryanair za Dublin, ili Croatia busom za njemačku (neki kažu najbolji je autoprijevoz Imotski), da Imoćani, jer najviše ludosti na jednom mistu nigdje nećeš čuti a da ti vrime brže prođe .

I tako ja se odlučim za Njemačku, spremim jedan rusak najpotrebnijih stvari, ništa specijalno, 2000 eura u džep i krenem bez plana i programa, bez da me posao čeka ili smještaj.

Jedan moj prijatelj dobio je posao u Stuttgartu i krenuo je sa svojim autom i tako ja krenem sa njim. Lagano se vozimo napuštamo lijepu našu, ulazimo u Sloveniju, začudo nije bilo gužve na slovenskoj granici.

Dobro su neki naši velikani rekli, ma koja Slovenija, za 2 sata smo već na austrijskoj granici. Hmm..i tako putem ja se odlučim i rečem prijatelju stani mi u Münchenu…kao da ću svako malo ići doma kao najbliži je Hrvatskoj….ono kad tražiš glupa opravdanja.

Pita me on di da ti stanem? Stani bilo di, i tako ja izađem u Feldkirchen u malenom mjestu pored Münchena…krenem pješke do najbliže željezničke stanice. Neke prolaznike upitam di je stanica (progovorim taj njemački) kad muka natira mozak radi 300 posto i tako ja vlakom krenem za centar Münchena (čuveni Hauptbahnhof)…nađem neki smještaj u hostelu 12 eura za noćenje (12 ljudi u sobi sa svih strana svijeta, naravno Kineze i crnce odmah uočiš…hahaha…

Nakon 3 dana hostela...obilaska Münchena…krenem ja u potragu za smještajem, iako imam neke poznanike i rodijake (većina ih ima u njemačkoj) ipak odlučim da nikog ne kontaktiram. I tako ispijajući Paulaner pivo u jednom baru čujem ja od nekih naših da se vrlo lako zaposliti na aerodromu i da ima u okolnim mjestima soba gdje se može iznajmiti i dobit prijava jer kad se prijaviš dobiješ porezni broj, otvoriš račun u banci i mozes odmah počet radit.

Putem itnerneta u mjestu Neufahrn bei Freising nekih 20 AK km od Münchena pronađem smještaj.

Prvi smještaj 370 eura mjesec dana i dvoje ljudi spava u istoj sobi, ali ipak nisam uzeo tu sobu jer su tražili 400 eura kaucije koje kažu da će ti vratiti kad budeš iša ća , a tko zna kad ću nać bolji smještaj, tko zna kad ću dobit prvu plaću, tko zna kad ću nać posao.

I tako u razgovoru u tom motelu susretnem mnogo naših (naravno većina iz Slavonije) jer u Dalmaciji se živi od sezone do sezone. Upute me u obližnji motel gdje za kauciju uzimaju samo 100 eura, krevet se plaća 350 eura mjesečno a u sobama spava 4 osobe i naravno dobiješ tu adresu (čuveni zeleni papir) da prijaviš boravak u općini.

Motel ima nekih 30-ak soba, kreveti nabijeni jedni do drugog, svi sjede u hodniku, većina naši, uz Bugare, Rumunje i Mađare. Većina ih radi na aerodromu gdje se plaće kreću od 1100-1300 eura mjesečno neto, rade na svim poslovima (ugostiteljstvu, čišćenju aviona, odjelima hrane i pića, nošenjima prtljage…itd…privatnosti kod smještaja nema.

To je neki početak o kojem nitko ne priča, gore od ovog su oni koji žive ispred motela, u svojim novim kupljenim autima jer nekima je najbitnije doći doma sa bmw-om, ipak se radi u Dojčlandu.

 

mm

ABOUT THE AUTHOR

PRVI SOLINSKI NEOVISNI NEWS PORTAL