S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

TEME I DILEME

Ante Tešija

 |  velj. 18, 2025

VIŠALICA U CENTRU SOLINA

Svaki vijađ po Solinu biva obogaćen, već par godina, sa velebnon žuton dizalicon učvršćenon na gradilištu južno od hotela President.
Ništa čudno, gradilište je raskopano, spremno za nalivanje temelja i podizanje zidova.
No kako to biva u Solinu di god zamaneš mašklinon naiđeš na ostatke stare Salone, a pošto je to vridnota nultog značaja pred investitora se isprse nepremostivi problemi.
Nema sumnje da je investitor ishodija papire te je nakon iskopa montira skupi alat bez kojeg je nezamislivo bilo što radit u vis širog obujma.
Za prepotpostavit je da od gradnje nema ništa no buni zašto ta dizalica tu strši poprilično vrimena, ko ukras i ko grana za odmor galebovima. Dizalica je trošak. Zašto se ne ukloni jer je besmisleno da tu strši i izaziva interese koji se različito tumače. Zar nema novih gradilišta di može biti jako iskoristiva.

ZGRADE U DRAČI, PA PLAČI

Zajedno sa kolegama drugih medija sam obiša napuštene škole između Moseća i Svilaje kako bi iz prve ruke saznali u kojoj su fazi propadanja.
Nije se imalo što dobrog za vidjeti! Propadanje i totalna nebriga društva za negdašnje lipotice koje su iz svojih učionica u svit uputile tisuće školovane dice na nauk, svuda po Hrvatskoj.
Tužno je svidočit već na vanjskom susretu jer je okoliš do te mire nakrcan raslinjem da se one jedva i naziru. Te „lipotice“ su izgrađene rukama, i sredstvima, radnog čovika i stanovnika Zagore obično na muši, tj državnom vlasništvu, a pošto je ona totalno nezainteresirana tako se nitko i ne petlja da bi se on uredija.
Sve osim one u Raduniću čiji okoliš je uređen a samo zbog činjenice što je zemljište privatno, oduzeto 1949 godine da bi se na njoj izgradila škola i dala đacima na nauk.
Šlampava Država nije se udostojila isplatit naknadu vlasniku, čak nije ni ušla u vlasništvo, no nakon 80 godina želi dokazat svoje vlasništvo. Zbog čega? Ja znam a možda će uskoro i drugi doznat.
U dugogodišnjem razgovoru, kao aktivista zaljubljen u svoj kraj, saznah da bi se sve one mogle privest svrsi, ne za nastavak nastave,već nekim drugim korisnim projektom. Iz SDŽ-a se stalno šalju signali da je to potribno no nikako da svane dan gotovog riješenja.
U Pribudama, nešto novija, postoji napuštena škola za čijim prostorom vapi mlada obitelj koja ima uspješan OPG, no nailaze na zid i šutnju, pa zapravo čovik pomisli na puno toga ma nikako razumnoga.
Uskoro će jedna po jedna leći na tle, a ova u Raduniću je prva, i onda će nestati odgovornosti za stanje.
Još kad se prošeta tokom od izvora Vrbe do mjesta Vrbe i kad se sjećanje uključi da je tu bilo 4 mlinice hranilice, a danas kamenje u drači onda ostaje jedino da zaplačeš.

50 000 ZA NEVINOST

Nevirovatan podatak kruži medijskim prostorom da je poduzeće Jadrolinija, čitaj Sopta, angažovalo jaku odvjetničku ekipu da ispiše uvjeravajući dokument o nedužnosti uprave i vodstva za smrt tri mornara sa palube trajekta Lastovo.
Pedeset tisuća je ogroman, naš, novac kojim bi se mogle zadovoljiti silne potribe tamo di postoje. To je novac oduzet u rangu kriminala. Kojim zakonom, uredbom, pravilnikom ili bogznačime je to urađeno? Tko je potpisa tu naruđbu? Od kud će se to nadoknadit?
Raduje podatak kako je i DORH krenija u izvide po ovom gnjusnom činu.
Moja veza sa sudom se ogleda u dva dodirna primjera. Jedan je što san tužen i što se taj proces vodija 23 (dvadesettri godine) pred Općinskim sudom u Trogiru. Vodija san ga bez odvjetnika jer bi bija blud da plaćam a u pravu sam. Dobija san ga, sam samcat“
Drugi dodirni tren je u temu što san bija izabran ko sudac porotnik pred tim istim sudom u Splitu, a za to biti ne smiš imat nikakvu dodirnu vezu sa nečim protuzakonitim što se veže za tvoje ime.
Što oću reć!?
Da smo nakaradno različiti pred našim sudovima. Da je sudstvo, i sve okolo njega, zrilo za revolucionarne promine jer bez neovisnog sudstva propadamo.
Sopta će očito bit maknut od odgovornosti no ostaju zamke koje će nas dugo proganjat.

KAREPOVAC NA ZAPADNOM ĐIRU

Svidoci smo teškog ekološkog đira po sjeveru države di se prid stampedom zarade ne biraju načini. Uvozimo otpad iz EU i zagađujemo jedinu našu. Lole su privedene no ostaje pitanje što sa zaštitom svetog prostora.
Jedan sam od onih koji vole điravat stazama kroz šumu, kamenjar i ravnice. Naročito u doba šparoga. Nema te staze kud neću „zalutat“.
To što nađem, taj folklor razbacanosti je fascinantan. To na što čovik naiđe spada u „sjajnu“ i poučnu instalaciju umjetnika različitog formata a istog traga.
Jednom san se jedva probija na jedan mali proplanak na kojem su me čekale; dvosjed, fotelja, stolić i dosta pvc drangulija. Poznan teren i uvjerin se da tu auto nema šanse biti parkirano, ostade mi jedina jedna suluda misao da je helihopter obavija desant????
Otpad i njegovo zbrinjavanje će uskoro postati problem broj 1. To kako smo uredili katastar otpadnog mista tira na smij i zabrinutost. Lećevica očito neće uskoro.
Ostaje Karepovac. Još uvik dura i izdaleka se vidi da se na njemu smisleno radi. Jer da nije već bi lidija oplela po Puljku. Zašto Puljak ne oplete po Lidijinom gazdi i zapita kojim se to on razlogom vodio da naš novac namisto u sanaciju pribaci na zapadnu isprid „svog“ hotela.
Normalno, neće ona o tomu kad ima puno drugog, bezznačajno „opopljivog“ materijala.
Jebi ga, šef određeje prioritete.

MARŠ U NOVE VOJSKE

Svi su izgledi da će EU krenuti u formiranje svoje vojske.
Tek onda smo najebali. Zavrnut će se špina bespovratnih sredstava za ovo i ono. Namisto njihovi šoldi nama mi ćemo svoju mladost njima.
EU pritisnuta suludim namjerama američkog žućka kreće u spas same sebe. I mi se moramo okrenuti sebi, no kako ćeš kade smo totalno ovisni o drugima. Izletili smo iz jedne zajebane zajednice, uletili u zajebaniju.
Ostadoše nam kreditni rejtinzi sa kojima se hvalimo. Ma kredit valja vratit. Ili se hipoteka isprsi, a već smo dobrano osakaćeni pa se bojin da će trend biti stravično stvaran. A kad rasprodamo ko crkveni miševi ostajemo.
Tu okolo nas već trljaju ruke lovci na tuđe jer tvrde da je njihovo, najbliži susjedi sa svih strana planiraju kako doći do plijena.

RAZLIČITI KOMUNISTI

Ja volin dosljedne ljude. Mogu biti u krivu ma zbog dosljednosti zaslužuju poštovanje i pažnju.
Marin Jurjević je deklarirani komunista iz doba Jugoslavije.
I osta je na toj liniji u novijoj povjesti Hrvatske. U ničemu se nije prominija što odaje da je čvrstog karaktera i uvjerenja. Njegov intervju u Slobodnoj Dalmaciji to potvrđuje.
No jedan pasus je posebno zanimljiv.
„U Hrvatskoj, tj Splitu prije ’90 je bilo 20 000 komunista, da bi nas 20 ostalo i dalje kroz SDP, dok su njih 19 980 ošlo zna se di. Za interesom!“
To je podatak koji baca novo svitlo na stanje našeg okoliša. Teško je zamislivo da su se oni umirovinili. Oni su krenuli po drugačije članske iskaznice. Njih uvik čeka fotelja. Oni su potrebni svim sustavima. Oni su demokrati, nova nada, domoljubi i pljuvači po kruvu kojeg su do jučer kusali. Bojin se da je malo njih obuklo maskirnu i krenulo na stazu opasnosti. Kravata je njihov znak prepoznavanja.
A znadete li zašto nema u Hrvatskoj lustracije?