|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

SSS KONTRA VSS – MACA KONTRA PIKAMERA

 

Foto: Adriatic Jadro/SL

-Alo, aj se skalaj u Split, iđemo na marendu.
-Dobar tek vam želin ma ja se ne mičen iz Solina.
-Nisan dobro čuja. Ponovi.

Ovu rečenica koju san izgovorija, teško da bi ste je čuli od mene prije misec dana. Ja da odbijen marendu.

Nezamislivo.

Danas je to razumna odluka. Vozit se ka Splitu i upast u oni krkljanac, svejedno greš li puten Dračevca ili Dujmovače. Ja uvik upanen u najžešći.

Osta san ja u mom Solinu, laganin korakom uz riku ušeta u Dvi Palme i ćutija se , uz prijatelje, baš lipo.
Prije ručka odlučin krenut u pravcu oni radova koji nam zagorčiše život. Oću iz prve ruke vidit šta se, i ko, i kako,radi. Prvo šta mi u oči upadne su oni visoki stupi. Gospe moje, pomislin, ol se radi krov nad raskržjen. Sta san dobri po ure ma ništa nisan razumija. A kako ću i razumit kad ja od prometne znanosti znan samo za semafor, pokoji znak i za one crte posrid ceste. Meni to dovoljno. No kontan, nisan glup, da ću razumit kako će nam izgledat ta moderna raskrsnica.

Ona prije je po meni bila mižerjasta ma san uvik brzo i jednostavno dolazija i odlazija od kuće. Ova nakana govori kako ću vozit na onon visini i negdi se spušćat i dizat. Đaba mi mudrovanje. Ja ništa nisan svatija. Naletila dvatri poznata, ni oni Bože tebe ne znaju.
Gledan miče li se dizalica. Jok brale. Brojin radnike i izbrojin ravno devet. Svi se samo muvaju okolo neki gvožđeni konstrukcija. Ne žure se. Upitan jednog da mi opiše izgled buduće prometnice.

-Bi kume kad bi zna.
-A ko zna?
-Inžinjer.
-A di je on?
-Već dva dana nije ode.

I ode ja uzbrdo, osvrćući se no nisan ništa skužija. Ostavija san samo nepregledan niz vozila, tamo skoro do pumpe na Dračevcu.
A kako meni vrag nikad ne da mira, progugla san nike podatke i doša u spoznaju kako su dva najvažnija čovika naši cesta političari. Jedan na čelu ŽUC-a diplomirani novinar, a drugi na čelu ŽC-a brodograđevni tehničar.

Zašto oni ne rade svoj posal za čije školovanje su im roditelji izdvojili silna sredstva a za virovat je kako ih niko nije puškon tira da se obrazuju za nešto što ne vole. Očito posjeduju velika znanja na tim područjima pa pošto su obadvojica časno branili našu Domovinu za logično razumjevanje se nameće pitanje, kako im nije svejedno di njen razvoj gre.
Pročita san i životopise i iz nijednog se ne nazire prometna naobrazba i staž.

Ja van volin rič INŽENJER. Ta titula se biljuži sa VSS. To su za mene ljudi koji su uvik korak isprid nas obični smutljivaca. Oni su ona jedinka svakog posla, projekta, zadatka, nakane, komu se viruje. Oni su zapravo svetinje jer im njihove diplome to omogućuju.
Ja se nikad nebi petlja u posao inženjera. Ja mogu samo izvršavat svoj dija tog projekta.

Zašto se politika tako rado ita u tu skalinadu?

Zašto jedanog novinara ne smiste u niku redakciju i dadu mu mogućnost istraživanja, jer istraživačko novinarstvo je posebna potriba. Volija bi vidit uvjete za čelno misto te važne prometne funkcije. Ako tamo nema uvjet VSS prometnog smjera, taj natječaj je invalidan i on nikako ne daje garanciju sigurnog prometovanja našon županijon.
Nije li šteta brodskog mehaničara micat sa navoza, sa te veličanstvene skele napretka, uskraćujući brodo industriju, a znamo da su brodovi poseban dija prometa okolo kugle zemeljske. Pročitah uvjete i na zgražanje spazih da se i uvjeti natječaja minjaju, sa VSS prometnog smjera, na SSS bilo kojeg smjera.

Sve u svemu, ovu mizernu prometnicu sa nesagledivim zajebancijama, neki drugi izvođači, sa strukom na čelu bi izgraili u deset dana.

Kako?

Potpuno jednostavno. Projektni inžinjeri bi svoj dija završili u uredima.
Inženjeri montaže bi dilove sklepali negdi u predgrađu.
Inžinjeri iskopa i transporta bi organizirali posa u tri smjene, po suncu, kiši, vitru i pod reflektorima.
A najvažnije jest da bi se stvorili alternativni pravci prometa tako da se gužve ne bi ni ćutile.
A ja bi danas blagova lipu marendu u Splitu i sit se vratija kući u Solin za deset minuta.

Ma puka bi da vam ne ispričan jedan vic.

Zove poslovođa sa jedne prometnice centralno skladište Cestara.

-Alo Šime, vali nan deset lopata. Šalji odma.
-Nestalo lopata.
-Šta ću sad?
-A rec’ in da se naslone jedan na drugog.

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.