ZAGORO MOJA
Ante Tešija
SRAMOTNI ZAKON O JAVNOM SRAMOĆENJU
Katarina Jakšić
Sloboda govora je pravo izražavanja vlastitih stajališta i razmišljanja bez straha da će te netko u tome pokušati spriječiti ili zbog toga kazniti.
Poruka učestalih tužbi protiv novinara je sljedeća:
Nije sramotno počinjavati zločine, sramotno je pisati o onima koji to rade.
Oni koji plaćaju kazne su novinari koji upozoravaju na nepravilosti/korupciju/anomalije/kriminal…na razne načine – satirično, ironično, parodično, koristeći razne stilske figure. U tekstovima otkrivajući zavjere, krađe, nepotizam, prevare, nemoral… sve ono što bi trebalo otkrivati poreznim obveznicima jedne države.
Sad ne samo da moramo trpjeti korupciju, nego se o njoj ne smije ni pisati. Dakle uvaženi političari, poduzetnici, korisnici javnog novca, mogu raditi nepravilnosti bez ikakvog straha da će ih netko razotkriti, a ako budu i pisali o njima, to im je još dobra prilika za zaradu. Dakle, svi takvi muljatori, gnjide, ološi u odijelima su u win-win poziciji. Ne smiješ niti pisati o najvećem talogu ovog društva jer bi se mogli osjećati osramoćeno. Pa takvima je javna sramota samo uvertira kazne, nakon toga bi trebalo slijediti oduzimanje imovine i Walk of Shame. Nećemo valjda čekati da presuda postane pravomoćna pa da ih možemo kazniti?
Zapravo, možeš pisati ali “oštećeni” će te tužiti i sud će presuditi u njihovu korist.
Dakle, stvari se više ne smiju nazivati pravim imenima: ratnog profitera se ne smije nazvati ratnim profiterom, lopova lopovom, svinju svinjom. Kako da ih nazovemo ako ne pravim imenom? Ali oni tuže i za metafore, dakle nazive u prenesenom značenju. A jedino zadovoljstvo koje nam je ostalo u ovakvom društvu je kad bar literalno uživamo u komentarima Jurice Pavičića, Borisa Dežulovića, Viktora Ivančića i Ante Tomića. A sad nam žele uzeti i to zadovoljstvo cijedeći novinare dok ne shvate da je borba uzaludna.
Pavičić gubi od Mucala, Ivančić od Pauletića, Tomić od Hasanbegovića. Sami procijenite tko je good guy, a tko bad guy u tim parovima. Opasno je i spomenuti imena tih nedodirljivih, jer njihova duša osjetljivija je i od one Werthera i Pretrarce. Možda zato što je pero oštrije od mača.
Ali čim dobiju odštetu od mrskog novinara, duševne boli im instant prođu, više nisu na bolovanju.
Ako pišeš satirično, parodično i ironično, platit ćeš kaznu od ionako ograničenih novinarskih prihoda. A ako osim pisanja još i ozbiljno istražuješ, kao Domagoj Margetić, onda ti je već život u opasnosti. Moraš biti iskonski borac za istinu da bi izdržao ogroman pritisak onih koji te žele mrtvog.
Živimo u državi Kim Jong Una, Velikog Brata koji drži novinare na nišanu. Zakoni, pravosuđe, suci, pogoduju gnjidama, lopovima, tajkunima, prevarantima, ubojicama ekonomije i životnog standarda. Ovo je njihovo vrijeme. Vrijeme u kojem Bujanec dobija tužbe protiv satiričnog portala.
Čak je i Tuđman duboko u sebi znao da je dobro da postoji Feral zbog nekakve ravnoteže, privida slobode govora. Iako ni Feral nije izdržao ogromne pritiske i šikaniranja.
Ako već ne možemo spriječiti krađe, korupciju, nemoral, prevare, možemo li imati tu satisfakciju da znamo za njih? Ali kako ćemo znati ako nema tko pisati o tome, jer će sve novinare koji nisu plaćenici natjerati u bankrot?
Ne možemo. U državi Kim Jong Una ne smiješ pisati ne samo protiv Velikog Vođe, nego protiv svakakvog moralnog otpada.
