Sramota! Zatrpava se baština kneza Trpimira!

| srp. 1, 2016

U državi koja se euforično zanosi svojim nacionalnim blagom, već deset godina traje bitka za starohrvatski lokalitet Rižinice, mjesto od iste euforično zanosne važnosti za nacionalni identitet, povijest, kulturu i uopće civilizaciju. Na jednoj strani su stručnjaci, građani i lokalna vlast, a na drugoj državna institucija.

Foto: Solin Live

Na jednoj strani su, razjasnimo, arheolozi, konzervatori, solinska gradska vlast i stanovnici obližnje Rupotine, a na drugoj Županijska uprava za ceste, kojom sve te godine upravljaju velmože dviju “najdomoljubnijih” stranaka, HČSP-a i HDZ-a.

Čitavo desetljeće lokalitet na kojem je 1891. godine pronađen čuveni kameni ulomak s natpisom “Pro duce Trepime (ro) – Za kneza Trpimira…”, a istraživanja don Frane Bulića dovela do tvrdnje kako je riječ o prvom benediktinskom samostanu na hrvatskom tlu iz devetog stoljeća, zatrpan je šutom i zarastao u korov zbog par metara urušene ceste! Arheolozi su pronašli još jednu antičku građevinu savršeno sačuvanu u visini vijenca, ali istraživanje nikad nije dovršeno jer je zbog polovične sanacije ceste i ona zatrpana.

Nadvožnjak se nameće kao rješenje koje bi udovoljilo svim uvjetima struke; arheološke, konzervatorske, prometne, urbanističke… Međutim, ŽUC u ovom trenutku nije sklon izgradnji vijadukta koji prema njihovoj procjeni iziskuje četiri, pet milijuna kuna

‘Strateški’ razlozi

A kada je na tridesetak metara od lokaliteta stigla plastična cijev plinovoda, koji dovodi austrijski koncesionar ENV, Županijska uprava za ceste, kojoj je na čelu Petar Škorić, predsjednik splitskog HDZ-a i još uvijek saborski zastupnik, želi pošto-poto iz “strateških” razloga provući plin baš onuda, što bi značilo da će Rižinice ostati pod nasipom i škovacama.

I ne žele uvažiti preklinjanje arheologa da se sve riješi jednim najobičnijim nadvožnjakom kako bi se omogućio nastavak istraživanja i kvalitetna prezentacija. Ali njih to ne zanima, jer eto, za takvo tehološko čudo kao što je nadvožnjak – nema novca. Odluka će biti donesena 7. srpnja i očekuje se završni čin dugogodišnje bitke za komad nacionalne povijesti…

U par riječi o Rižinicama: don Frane ih je iskopavao 1896. godine i otkrio građevinu s apsidom na sjevernoj strani za koju je pretpostavio da pripada samostanskoj crkvi. Znajući da je knez Trpimir doveo benediktince na područje kojim je vladao te uredio i opremio njihov samostan, don Frane je vjerovao kako je pronađeni ulomak zabata oltarne pregrade ukrašavao unutrašnjost samostanske crkve i natpis preveo “Za kneza Trpimira prikažite Kristu molitvu u strahopoštovanju prignuvši glavu”.

Rižinice su nastavili istraživati tridesetih godina prošlog stoljeća povjesničar umjetnosti Ljubo Karaman i danski arheolog Ejnar Dyggve, a pedesetih godina počinjena je prva značajnija devastacija – preko lokaliteta je pružena cesta, bez prethodnih istraživanja.

Od 1990. godine brigu o lokalitetu preuzima Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, poticatelj i posrednik otkupa privatnih posjeda objedinjenih u parcelu od 8,5 tisuća kvadrata, čime je stvorena osnova za nesmetan nastavak istraživanja i prezentaciju arhitektonskih ostataka.

U ime MHAS-a lokalitet su istraživali arheolozi Zlatko Gunjača, Hrvoje Gjurašin, Tomislav Šeparović i Mate Zekan, a od 2013. godine Ante Milošević uz asistenciju Ljubomira Gudelja. Paralelno s arheološkim iskopavanjima na Rižinicama su sanirani otkriveni zidovi i uređivan okoliš.

Pronađena je cisterna za vodu mozaičkog poda, nekoliko poganskih i ranokršćanskih antičkih sarkofaga s latinskim natpisima, ranokršćanski pilastar, ulomci ranosrednjovjekovnog crkvenog namještaja, nakit, dijelovi staklenih i keramičkih posuda, metalni predmeti, a posebno su značajni novootkriveni ostaci različitih prostorija, što potvrđuju kako je riječ o većem i složenijem kompleksu koji je podizalo više različitih generacija.

Do 2014. godine istražen je dio ranosrednjovjekovnoga groblja nastalog između IX. i XV. stoljeća. Sve te potvrde svrstavaju Rižinice neđu najznačajnija mjesta nacionalne povijesti, kako su i pretpostavljali prvi istraživači.

Valjak u samostanu

A evo što se zbivalo od 2006. godine kad se urušio potporni zid prometnice Solin – Klis pružene preko lokaliteta, pri čemu je u posjed benediktinskog samostana upao valjak. Zahvaljujući ovoj nesreći otkrivena je prije nepoznata građevina savršeno sačuvana do visine vijenca, pravokutne osnove, s upisanom apsidom na istočnoj strani, a zidova osnaženih kontraforima na vanjskim zidovima.

MHAS-ov arheolog Ante Jurčević tada je djelomice istražio antičku građevinu koja se zavlači pod ostatak prometnice, kojoj će pravi karakter i namjenu otkriti tek nastavak radova. Tada se pokušalo pronaći rješenje; predloženo je premošćivanje ili izmještanje ceste, što ŽUC nije želio niti uzeti u obzir. Konzervatori su prekinuli radove, a arheolozi nisu uspjeli doći do podnice objekta niti istražiti zapadni dio hrama.

Arheoloških i povjesničarskih teorija o funkciji misteriozne građevine je nekoliko i sve su fantastično važne; od rimskog svetišta posvećenog nimfama do mauzoleja hrvatskih vladara! Međutim, pravoj istini se nećemo približiti dok se ne omogući nastavak istraživanja. Po nalogu i naputcima Konzervatorskog odjela u Splitu ovu građevinu je prije dvije godine “privremeno” zaštitila privatna tvrtka o trošku ŽUC-a, koji je iznosio 250 tisuća kuna, a zapravo je prekivena geotekstilom i zasuta.

– Sva opasnost i pogubnost privremenih rješenja za arheološke lokalitete obistinila se u slučaju Rižinica pri gradnji kanalizacijskog sustava, a početkom ove godine i najavom postavljanja cijevi magistralnog plinovoda Dugopolje – Split, koji bi se prema planu trebao položiti upravo u dio urušene prometnice iznad lokaliteta, točno iznad novootkrivene građevine! Prije mjesec dana cijev plinovoda je došla na tridesetak metara od lokaliteta, a prosvjedima stručnjaka pridružili su se i ogorčeni građani koji očito bolje shvaćaju što je nacionalna povijest i kultura od državnih institucija – opominje Ljubomir Gudelj, viši kustos u MHAS-u koji je kao voditelj i suradnik radio na četrdesetak arheoloških lokaliteta u Dalmaciji, među ostalim i na Rižinicama. Prilaže crtež jednostavnog rješenja…

Most od 20 metara

– Izgradnjom mosta dužine 15 do 20 metara riješili bismo problem prometnice i protoka podzemne vode koja je izazvala urušavanje njezina potpornog zida, omogućili postavljanje kanalizacijskih plinovodnih i ostalih instalacija, pristup lokalitetu te nastavak istraživanja i prezentaciju povijesnih ostataka. Puno složeniji zahvat je izveden 1999. godine pri rekonstrukciji visokog nosača Dioklecijanova akvedukta na Bilicama, gdje sam također radio kao istraživač…

– Ne želim ni pomisliti da će nas povijest pamtiti kao generaciju koja je dozvolila razaranje Rižinica načinom viđenim pri gradnji brze ceste kroz Salonu ili grubom iseljavanju splitskoga groblja sa Sustipana, generaciju koja će proslaviti dvadeset petu obljetnicu hrvatske državnosti bez stalnog postava nacionalnog Muzeja što čuva spomenike ugrađene u preambulu njezina Ustava, a bez prilike povratka na Kninsku tvrđavu odakle je potjeran početkom Drugog svjetskog rata. Pitam gdje je samopoštovanje generaciji kojoj je lanjski snijeg važniji od skorašnje proslave 200. obljetnice Arheološkog muzeja u Splitu, a Šuplju crkvu, ostatke krunidbene bazilike kralja Zvonimira, ravnodušno promatra potopljene – zaključuje Ljubomir Gudelj.

Pravac – Salona!

Nadvožnjak se nameće kao rješenje koje bi udovoljilo svim uvjetima struke; arheološke, konzervatorske, prometne, urbanističke… Međutim, ŽUC u ovom trenutku nije sklon izgradnji vijadukta koji prema njihovoj procjeni iziskuje četiri, pet milijuna kuna. Ipak, prema procjenama relevantnih stručnjaka, troškovi bi se kretali u znatno nižim okvirima…

Ova priča, čak i ako završi povoljno za arheologiju na Rižinicama, imat će svoj skori nastavak, još i luđi – netko “pametan” ucrtao je trasu tog istog plinovoda točno preko ostataka Salone! O tome u sljedećim činovima ove dalmatinske drame apsurda…

Bizarna rasprava oko dva nosiva zida

Kao da se u naše vrijeme zlosilje nad baštinom, koje se intenziviralo od 1990. godine, ravna pravilom: sve uništiti, zatrpati, betonirati. Rižinice su samo jedna od tragedija koje se događaju na povijesnom prostoru prve hrvatske države, ali ne zaboravimo Šuplju crkvu, krunidbenu Zvonimirovu baziliku koja je mjesecima pod vodom. A što je sa Salonom koja se rastače na dnevnoj bazi, zanemarena od svakog suvremenog pristupa takvoj baštini, gotovo zaboravljena i bez ikakve strategije za budućnost.

Područje o kojem je riječ za nas je u svakom pogledu prevažno: mjesto je to prve antičke civilizacije i kulture na ovom području, izvorište državnosti i identiteta, prvih dodira s kršćanstvom, svega u što se kunemo, a sve to je pretvoreno u deponij, zaraslo u travu ili nakrcano bespravnim gradnjama – razočaran je arheolog Ante Jurčević iz Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, navodeći kako su Rižinice lokalitet oko kojeg su se i građani digli na noge jer je to zadnja crta obrane dostojanstva baštine koje godinama kopni.

– Oprostite, ali meni je nevjerojatno da se toliko sporimo oko dva nosiva zida i nešto betona! Možete li zamisliti iti jednu drugu civiliziranu državu koja bi uopće raspravljala o tome, a riječ je o nezamislivo važnom mjestu za nacionalnu povijest?! To je toliko bizarno da se sam sebi čudim što s vama o tome razgovaram… Ali, zar isto tako nije sramotno da petero arheologa iz konzervatorske službe pokriva područje od Visa do Vrlike, a treba li više ikome objašnjavati o kakvoj baštini je na tom području riječ – kategoričan je Ante Jurčević, ukazujući na primjere Zadra koji izvanredno čuva i prezentira svoju baštinu, te Šibenika, koji je od mletačkih tvrđava napravio svjetsku atrakciju, i to uz pomoć novca iz EU fondova.

Nalog konzervatora ŽUC-u

Konzervatorski odjel u Splitu od Županijske uprave za ceste zatražio je arheološka istraživanja prije bilo kakvih radova na sanaciji ceste te od samog početka obavljao nadzor na lokalitetu. ŽUC-u je propisao mjere zaštite arheološkog lokaliteta Rižinice u kojima se nalaže: sanacija urušenog profila prometnice kako ne bi došlo do daljnjih oštećenja arheoloških nalaza, nastavak arheoloških istraživanja i fizička zaštita novopronađenih arheoloških struktura te sanacija odvodnog ispusta s područja arheološkog lokaliteta.

Također je naloženo da svaka sanacija ceste može biti isključivo privremenog karaktera, te da je neophodno izvesti trajno rješenje sanacije prometnice koje će omogućiti nastavak započetih arheoloških istraživanja, te konzervaciju i prezentaciju arheološkog lokaliteta – poručila nam je arheologinja Silva Kukoč iz splitskog Konzervatorskog odjela.

Više nikog nije briga?!

Mario Matijević je kao najbolji primjer odnosa prema nacionalnoj baštini, nekad i sada, naveo kako su nedavnoj krađi antičkog kapitela iz Salone mediji posvetili tek dvadesetak redaka i točno 75 sekundi u izvještajima, a sve je završilo na međusobnim prozivanjima nadležnih institucija i palo u zaborav, dok je u svoje vrijeme don Frane Bulić pokretao burne kampanje i zbog najmanjih nepravilnosti koje bi gotovo uvijek urodile plodom.

– Don Frane je slao opsežne proteste zbog svakog i najmanjeg incidenta, i to na nebrojene adrese. Najdojmljiviji u tom nizu je dopis od 6. ožujka 1918. godine kad je zbog krađe 20 centimetara olovne cijevi iz salonitanske krstionice od općine tražio pokretanje kaznenog postupka protiv počinitelja!

Krajobrazna vrijednost

Na okruglom stolu na temu devastacije Rižinica, koji je u solinskom Domu “Zvonimir” organizirao Mario Matijević, govorio je i Ivan Šuta, ravnatelj Muzeja Kaštela, također mještanin Rupotina, te podsjetio kako počeci krajobraznog oblikovanja na području Rižinica sežu u rimsko doba kada je trasirana rimska cesta još sačuvanih dionica, a osim stambeno-gospodarskih imanja, uređene su i poljoprivredne terase, također vrijedne sastavnice kulturne baštine.

izvor(i): Slobodna Dalmacija