ZAGORO MOJA
Ante Tešija
Solinski dragulji: Jelena Buble
Ante Tešija
Pametan svit odavna zna kako je svaka sredina bogata onoliko koliko u svojem krilu ima ljudskog bogatstva. Ta kategorija istančanosti se ogleda u osobnosti pojedinaca koji strše svojom pameću, obrazovanjem, talentom i moralom.U pravilu su to samozatajni ljudi nenavikli na bombastičnost i grlatost, već na skromnost i predanost vridnotama koje ih, u masi, izdvajaju i čine vridnim posebne pažnje.
Naš Grad Solin posjeduje to bogatstvo. Njegovin kaletama, parkovima, prostorom, koračaju ljudi, oku promatrača sasvim nepoznati, ali obogaćeni vridnotama za divljenje i poštovanje.
Je li pošteno skrivati te dragulje? Nije. Oni su potribni svima nama jer i mi, u suživotu sa njima, postajemo bogatiji i, ako smo pametni, sudruzi jedne nove značajke života.
Naš Solin s’pravom javno tepa ostatku društva kako je tu, na njegovu prostoru, ugnjižđena pusta mladast pa se ta činjenica tura ko mamac nekakvog sirovog populizma za neke druge nedostojne namjere interesa.
Solin live, portal na usluzi građanima Solina, kreće u jednu novu avanturu upoznavanja, i propitkivanja, sa njegovim draguljima jer je nepošteno, i suludo, da ostanu skriveni u svom kutku posebnosti, a da nam ne reknu, a imadu što, ono što nas silno zanima.
Prvi gost, gošća, našeg portala jest osoba koja s’ ponosom nosi sve gore izrečeno.
Tko je Jelena Buble?- upitali smo našu gošću.
Ja sam jedna obična žena koja sa porodicom živi u lipom gradu Solinu, rođena ’88. prošlog stoljeća, udana, majka dvoje krasnih muškića blizanaca, Lovre i Luke koji su moje najveće blago. Dakle, obično ljudsko biće.
Osim minjanja pelena, hranjenja, njegovanja, šetnji, što još radi „obično ljudsko biće“?
Najviše pjevam. Pjevanje je moj poziv, moja radost i moj daljnji smjer. Govore da san propivala prije nego san progovorila. Svi koji su me ko malu poznavali, predviđali su mi upravo ovo što danas sa guštom radim. Osnovnu školu sam završila u Solinu, drugu jezičnu gimnaziju u Splitu, pa glazbenu školu Josipa Hatzea u Splitu i Muzičku akademiju u Zagrebu.
Kako se točno naziva vaša titula?
-Magistra muzike, odsjek pjevanje, pedagoško-izvođački smjer.
Moram priznat da sjajno zvuči. No da li se od pjevanja može dobro živit i koji posao upravo radite?
Može se normalno živit, no o nekom luksuzu tu nema ni govora. Potribno je silno truda i odricanja za poslove koje trenutno radim. Imam svoju obrt, Školu pjevanja ”Personare” u kojoj držim individualnu i grupnu poduku pjevanja, terapiju pjevanjem i muzikoterapiju. Uz rad u školi, trenutno pjevam u zboru HNK Split te sam solistica ansambla „Responsorium“ u kojem izvodimo repertoar rane glazbe. Nastupam i u triu „Corona“ sa kolegama Solinjanima Ivanom Bralićem i Mirko Jankovim. Također imam i niz solističkih koncerata u kojima izvodim stilski raznolik repertoar.
Svojim umjetničkim radom si prešla granice Solina pa me interesira kakav je odnos društva prema vama umjetnicima i umjetnosti?
Što južnije, to tužnije, kako kažu, nažalost.
Osuđeni smo sami na sebe. Čisto snalaženje i borba, a to je jako loše, destimulirajuće, no to je naša ljubav i odabir pa se lakše nosimo sa tim.
To je odnos na globalnoj razini, zanima me tvoje mišljenje na odnos našeg grada prema umjetnicima poniklim u Solinu?
Treba više poticaja i podrške svakom talentiranom, mladom čovjeku, željnom učenja, rada i napretka. Naš je rad od velike koristi za društvo, iako se to često obezvrjeđuje. Mlad, školovan, talentiran umjetnik treba prostor i vrijeme za predstavljanje. Puno mladih Solinjana i ja predstavljamo Solin te kao takovi pridonosimo da naš Grad bude prepoznatljiv na karti posebnosti. Smatram da bismo trebali više biti podržani kao umjetnici da dobijemo priliku pokazati našoj publici što znamo i koliko vrijedimo. Tužno zvuči, ali imam iskustvo da me više cijene kao umjetnicu bilo gdje drugdje gdje pjevam, naročito u inozemstvu, nego u vlastitom gradu. Žalosti me kad saznam da mladi talentirani umjetnici željni rada moraju otići u inozemstvo da bi ostvarili svoje ambicije jer ovdje ne mogu živjeti od svog poziva. Tužna sam što je i moj kolega, prijatelj i glazbeni suradnik Marin Limić nedavno otišao u Njemačku kako bi se tamo ostvario kao umjetnik i kako bi mogao živjeti od svog rada.
Takve stvari se ne bi smjele događati. Zbog takvih situacija sam i odlučila zaposliti samu sebe i ići na daljnja doškolovanja kako bih mogla ostati ovdje i živjeti od svoje struke. Žao mi je što Grad ne daje potpore za nas mlade poduzetnike kako bismo se usavršavali. Također, svu opremu potrebnu za rad, sve edukacije i usavršavanja financiram sama.
Mislim da bi se trebala osigurati veća sredstva za potpore malim poduzetnicima i dati veća sredstva za mjere koje nude, točnije, dati svima, a ne pojedincima zbog kojih se potpora potroši prije nego stigneš predat sve papire.
Vidim ja da se ispred mene nalazi izuzetna osoba, posebni vridnosti. Ima li još koja aktivnost a za koju naši sugrađani trebaju znati?
Vodim dječji vokalni ansambl „Tići s Jadra“ i ansambl odraslih „SOULIN“ u „Teatrinu“ GK Solin, na čemu sam zahvalna. To su dva ansambla nastala od polaznika grupnih vokalnih radionica.
Želje. Postoji li još nešto za napredovanje?
Želja mi je stalni angažman u HNK Splitu. I naročito upisat terapiju pjevanjem u Njemačkoj, ali kad Lovre i Luka to dozvole svojim odrastanjem.
A hoće li Lovre i Luka imat šansu za sestru?
-Ako Bog da.
Šta je sa drugim aktivnostima. Nije vrag da je samo pjevanje dovoljno?
Ma nikako. Obožavam psihologiju i educiram se za tjelesno-orijentiranog integrativnog terapeuta pri Centru za integrativni razvoj u Zagrebu. Iz te edukacije, uz podlogu vokalnog i muzikoterapijskog znanja sam razvila svoju metodu terapije pjevanjem. Veseli me vidjeti koliko pozitivno djeluje na ljudske živote.
Volim i ples, sport, glumu, šetnju prirodom. Volim čitat dobre knjige, peć kolače za svoje dečke, proučavat sve i svašta. Dan je prekratak za sve šta bih tila napravit.
Kako je u braku?
-Suborački. Na smjene. Podrška smo jedno drugom. Moran istaći veliku pomoć svojih roditelja i svekrvu. Pomažu i te kako.
Nakon razgovora, a i u prijašnjim kratkim susretima, nameće se samo jedan dojam kako uvijek iziđem bogatiji iz ovakvih razgovora i susreta.
Jelena, posebna imena, na ponos našeg grada i društva.
