|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

SOLINSKA KARTOLINA: DA BI IZIŠA, MORAŠ UĆ!

 

 

KLIŠKA  AVANTURA

Tija san svidočit susretu na Klisu. Tija san bit blizu i vidit sraz na visini. Ipak nisan.

Radije san se spustija priko Gospina otoka i drito u Dom Zvonimir na izložbu radova solinskog slikarskog velikana Joze Kljakovića. I nisan se privarija. Ugodno društvo, sjajni predstavljači na čelu sa našim Mariom Matijevićem.

Bili su tamo mlađahni političari iz različiti, suprostavljeni, pozicija. Bilo mi ih je lipo vidit skupa. Pozdravi san ih i reka in da je to ono što Solinu triba. Dico moja, dajte se uvatite posla i mislite na sebe i svu mladost našeg posebnog grada. Otpuhnite namet!

Triba birat društvo. A ovo društvo u Domu je zasigurno meni puno bliže. Poštivan ja Četvrtu, cjenin ja njen put, ma brajko moj previše su se dali ispolitizirati, a nebi tribali. Njihovu veličinu valja čuvat od pokušaja manipulacije.

Da san u pravu pokazuje to što se vrh Države gori naša a da nisu bili kadri jedan drugom dat ruka, pa makar iz zajebancije se nasmijat.

Zapravo, njih dva su pokvarili slavlje veličanstvenih ratnika. To se ne smije događat. Smisao proslave je u pokazivanju jedinstva a što smo dobili na toj nadmorskoj visini? Razlog da se distanciramo. I samo jedno malo, logično, pitanje.

Di je tu večer bija General Ante Gotovina?

PRVI  MAJ

Sićan se ja davni prvi maja, u moje Ogorje,kad smo mi mališi bili u prvem planu. Ko da to zajedništvo zaboravi? Bili smo siromaji ma puni vire u život, u bolje sutra, jer se svako novo sutra nešto novo, pozitivno, dešavalo.

Bija san svidok! Bili ste svidoci! Samo što je to danas zajebano prtiznat.

Evo je skonča ovi najnoviji međunarodni praznik rada. Kako? Obično, i po tradiciji ponižavajuće. Na nika mista se dovuklo velike kazane „besplatna“ fažola, „besplatan“ prevoz, „mukte“ buketi karanfila i amaterski programi.

Sva sila „gladuša“ se tiskala da ujti oni pjat obična fažola, ko da mu se radi o glavi. Turaju se, znoje, mole i na kraju plastični pjat bace pored kante.

Čemu to poniženje? Zar taj pjat fažola more popravit stravično loše stanje našeg radnika? Zar smo toliko nisko pali da nam je dovoljan govor i urlikanje trajnih sindikalnih nametnika kako oni više neće dozvolit ovo poniženje, te poruke gospodarstvenicima, u to spada i Država, kako se imaju razlog zamislit. Evo, samo što nisu istakli zastave i isukali mačeve te ih poveli  u odlučan boj za svoja prava.

A oni? Ti protivnici radnički prava? Oni su negdi u svom „bunkeru“ uz komarče, jastoge, don Perinjone i janjetinu sa kapulicon mladon. Jebe se njima za gužvu na Marjanu i u Maksimiru. Evo sve drću što će bit sutra. Oće li im udrit kartelu „jadnici“ puni fažola. Oće li koji prdnut i zagadit arju? Oće, i te kako oće udrit kartelu jer valja doturat do prvog u sljedećem misecu. Daj kume što daš!

A vi lipi moji radnici, tako ste vi tili. Tako ste sanjali i eto van ga. Eto van demokracije, kapitalizma, gazda i slobode govora. Morete vi brljat što vas god volja. Možete pritit, možete mavat zastavama ma jedno ne možete.

Napunit trbuh ako nema šoldi.

Sritni vam svi novi praznici rada!

RUGANJE

Ja san satiričar, humorista, i obožavan taj vid izražavanja. Smijanje je likarija a veliki Čarli Čaplin je reka onu svoju; „Ako vam dan prođe bez smješka, izgubili ste ga.“ E ja svoj nisan ni jedan. Kad se ustanen, kad ligan, ja se zajebajen. Prvo sam sebe, pa svoje, pa sve ostale. Naročito vlast.

No nema više kod nas istinske satire. Sve se pritvorilo u ruganje. Različiti su vidovi te discipline.

Evo se HEP ruga sa računima bidnin banijcima u kontejneru. Paladina se ruga sa zdravim razumom. Grlić Radman se ruga sam sa sebon. Zekanović se našmrka pa ne znaš sa kim.

No kad se rugaš sa ugroženon kategorijon stanovništva, tu nema oprosta. Čitan da je Kerum u ozbiljnom komentaru „ozbiljno“ sta u obranu radnika na međunarodni praznik rada. Pazite, i ruganje ima svoj smisao kad se redikuli zakače. No ruganje po ovom pitanju je ozbiljno i traži bar komentar. On , pošto idu izbori a on bi da sve da se vrati, traži razloge. Tuče u osjećaje. On koji je posra radnike, koji je izrabljiva te iste, nudi se ko anđeo zaštitnik. Pa nisan ja valjda jedini koji tog „anđela“ proziva i naziva pravim imenom. On je najgora populistička vrsta, lik koji laže čim zine, koji se hvali desetljećima nečim što nitko ne provjerava pa „postaje“ istina. On koji rabi deset  rečenica u deset godina i baš sad naša sebe turnit ko zaštitnika radnika.

Dajte mediji, zaštitite nas od njega. Ili ste zaista u raljama profita „daj piši što narod voli.“

E moj narode, dok ti skužiš, jahta na pučinu ode.

VARANJE  PO  ZANATU

Ja van ne volin prevarante. Meni je najveći gušt privarit prevaranta. Ono, ka’ oni misle da si glup i da će lako sa tebon na kraj.

Danas san iša u moju Vlašku. Jebi ga, ja kad gori gren pivan, ka’ se vraćan plačen.

Danas sa iša gori i plaka. Ma tek  ka’ san skrenija poslin Muća za Ogorje.

Već znadete, pisa san, kako su Hrvatske ceste uređivale DC36 kroz Postinje te da je tribalo godinu dana nać zamjenski pravac za promet od Drniša ka Muću, Sinju i Splitu.

Sva sila teške mehanizacije je tako preusmjerena putem ŽUC-ove ceste, od Vrbe priko Zlopolja pa Radunića i ka Muću.

Sve su uništili! Cilu dionicu. Mi iz Udruge podnosvilajskih sela smo odmah intervirali i protokolirano iznijeli naš zahtjev.

Gospodo, kad DC36 pustite u promet, izvolite sanirat uništeno!

Normalno, obećali su da nema problema, gotova stvar, što se brinete, nismo mi lažljive pizde.

Evo, nakon dosta vrimena san dobija dojam da nas varaju, da su pizde i da se rugaju sa nama.

Naime, svaku malo se ukaže u asfaltu rupica cca 10 cm i više, i već sutra eto „fantoma“ koji to zakrpe. Kako? Pa lopaton. Ubace asfalt u rupu, okrenu lopatu naopako, dva puta tresnu u crni smrad i idemo dalje. A rupa koliko oš. Suta već uz „saniranu“, nova.

E sad, kad bi ja opsova ing.Matijevića iz HC-a, novinara Škorića iz ŽUC-a, SSS Šundova ko domoroca i člana HGS-a, vetrinara Stupala ko našeg dušebrižnika, i svu SDŽ administraciju, ja bi ispa posro, bezveznjak, kavgađija, a oni nevinašca koja rade svoj posao.

Sutra kreće dopis na sve adrese. Gospodo, u roku misec dana izvolite se nacrtat na trasi, obiljužite oštećenja i zanatski to pokrpajte. Ako ne?

Kunem vam se da će negdi prid skretanje za Ogorje iz Muća biti zaustavljen promet di će doći svi mediji da čuju što im imamo reć.

Vi kako oćete no mi ne kanimo dozvolit da nas više zajebajete.

LIPO  SE  IZNENADIT,  POZITIVNO!

Već san dosadija ponavljajući kako Udruga podnosvilajskih sela uređuje kuću obitelji u Raduniću jer im je dosadašnji život u istoj bio ponižavajući za čovjeka.

Ok, nitko nas nije tirao na tu „avanturu“ no ja i moji pajdaši smo tako nasađeni i tu nema pomoći. Radi se i uskoro će doći kraju. Ma fali šoldi i naročito majstora.

Ima jedna stvar koju ja nikad neću, naprosto ne mogu, prešutit. A ta je spomenut ljude koji „uskaču“. Bez njih bi nam posal bija uzaludan.

Zato ovon prilikon iznosin poimenice ljude koji su dali ruku humanosti i pokazali se ko netko dostojan spomena.

Članove Udruge neću spominjat. Sama činjenica da to radimo je dovoljna.

Portali „Solin live“, „Dalmacija danas“, HRT, Radio Split, Tv Dalmacija i Slobodna Dalmacija su mediji koji su nas uturali u interes.

Župan SDŽ-a Blaženko Boban, načelnik Općine Muć Stupalo, Gradonačelnik Splita Puljak, Gradonačelnik Solina Ninčević, su svojim potpisima poslali potrebita sredstva da bi uopće mogli započeti radove.

HVALA IM!

Niz pojedinaca kao što su g. Kraina, Vinko Šunjić, Ante Šunjić, Josip Barač, momci iz Trogira, Udruga „Ruka ruci“, dica palih branitelja iz Solina, Luči iz Njemačke, naš Tetak, Jole, prevoznik Ante Boban iz Solina, i još mnogi drugi sa prilozima, izvinjavan se ako san kog zaboravi, dali su doprinos da budemo ponosni na jedno izuzetno dilo.

PITA  ME, MORAN MU ODGOVORIT

Da bi se gori započeti posal završija moraš tražit. Sredstva. Moraš molit. A moljenje često ispada ko poniženje.

Ja san se upetlja u projekt kojeg moran završit. Inače ću ispast pizda o’ čovika. Što bi reka moj stari. Sinko moj, nemoj to sebi dozvolit.

Zato ja svugdi šaljen dopise, objašnjavan projekt, ma đaba mi. Iscrpilo se. Ipak san skužija i neke zafrkancije. Ozbiljne.

„A koji kurac ti tražiš o’ mene, ol nemaš onog svog pajdu sa kin si čuva ovce, što se predstavlja ko najveći humanitarac poslin časne Majke Tereze. Pa on prtlja da pomaže samo tako. Aj lipo kod njega, ujti ga za ruku i odvedi gori, reci mu da pomogne. Oće on. Iz prve. Evo crka ako neće.“

Šta san moga već otić posran. Sa pravon je on to reka. Sa sebe skinija odgovornost, iznaša rješenje.

Što san mu moga reć? Ništa!

Kad je nula u pitanju, nema koristi računat.

A priča mi jednom moj prika Ilija kako je ima dijalog sa direktoron poduzeća di je radija.

„Druže direktore, vi ko školovan čovik morete meni odgovorit na jedno obično pitanje?“

„Mogu Ilija moj, pucaj?“

„Ima li nula vridnost?“

„Nema. Nula je nula. To ti svatko zna dobri moj Ilija.“

„Dobro. Skužija san. Onda, možete li vi meni na onu moju mižerju od plaće nadodat jednu nulu?“

„Nulu. Ma di ću nadodat?“

„Ja ću ti pokazat. Nu, ode.“

Jebi ga, oša diretur posran, a mom Iliji nije bili stalo.

On je svoj naum obavija.

Nule su nule, tako ih triba tretirat i po mogućnosti zaobilazit.

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.