Solin u krugu slavenskog poganstva

| pro. 28, 2020

U prethodnom tekstu ovog niza istaknuto je kako za nemirne „Neretvane“, koji su ubrzo nakon mira sklopljenog između dužda Tradenika i kneza Mislava 839. godine potukli mletačku flotu, bizantski car Konstantin Porfirogenet još sredinom X. stoljeća koristi i izraz „Pagani“, što „prevodi“ kao „nekršteni“. Naime, taj izraz dolazi od kasnolatinskog „paganismus“ (od klasičnog latinskog „paganus“ tj. seoski) i izvorno je označavao konzervativno stanovništvo ruralnih područja koje je nasuprot sve ekspanzivnijem kršćanstvu (sa središtem u gradskim centrima) tvrdokorno ustrajavalo u svojim starim mnogobožačkim vjerovanjima.

„Pokrštenje Hrvata“; Bela Čikoš-Sesija, 1907. (Hrvatski institut za povijest, Zagreb)

Tako je kod kasnoantičkih i ranosrednjovjekovnih kršćana došlo do poistovjećivanja prakticiranja tradicionalnog politeizma s „paganima“ tj. seljačkim stanovništvom, odnosno oblikovanja pojma „poganstva“. Međutim, tim su se izrazom označavali i oni koji (još) nisu prihvatili kršćansku vjeru, poput Porfirogenetovih „Neretvana“, ali i drugih, njima susjednih, istočnojadranskih plemena. Tako Porfirogenet za: Hrvate, Zahumljane, Travunjane, Konavljane i „Neretvane“ (– „koje se naziva i Paganima“) navodi kako su tijekom prvih desetljeća IX. st.: „zbacivši jaram bizantske vlasti, živjeli (…) po svojim običajima i postali samostalni (…) Ipak, većina tih Slavena nije bila krštena, nego je duže vremena ostala nekrštena. Bizantski car Bazilije I. poslao im je dvorskog čovjeka sa svećenicima, koji su pokrstili sve one koji u spomenutim plemenima dotad nisu bili kršteni.“

„Pokrštenje Hrvata“; mozaik solinskog slikara Joze Kljakovića, 1961. (Zavod sv. Jeronima, Rim)

Također i arapski pisac Ahmad ibn Rustah, koji je između 903. i 913. godine napisao enciklopedijsko djelo „Kitāb al-A’lāk an-Nafīsa“, izričito navodi da je „kraljevstvo oko Splita“ prihvatilo kršćanstvo počevši od vremena bizantskog „kralja“ Bazilija (867.-886.). Prema tome, istočnojadranska plemena (a osobito „Neretvani“ smješteni na graničnom području između istočnog Bizantskog i zapadnog Franačkog Carstva) dugo su vremena ustrajali u svom tradicionalnom slavenskom poganstvu, odbijajući prihvatiti kršćansku vjeru. Naime, kako na jednom drugom mjestu Porfirogenet također navodi, oni su tada – poistovjećujući religiju s državnom vlašću, pokrštavanje ujedno smatrali priznanjem podređenosti carskom tronu.

Biskupije Salonitanske metropolije u prvoj polovici VI. stoljeća (A. Škegro: „Akti Salonitanskih metropolitanskih sabora održanih 530. i 533. godine – analiza“, 2010.)

Kršćanstvo se na istočnom Jadranu, odnosno u rimskoj provinciji Dalmaciji (kao i u glavnom gradu Saloni) kontinuirano i uspješno širilo još od I. stoljeća po. Kr. Tako je do sredine VI. stoljeća salonitanska nadbiskupija obuhvaćala čak dvanaest biskupija: u primorju od Raba (Arba) do Cavtata (Epidaura), te u unutrašnjosti od Siska (Siscia) preko Zenice (Bistue) do Konjica (Martara). Međutim, teško je stradalo u nemirnom razdoblju „seobe naroda“, a osobito krajem VI. i početkom VII. stoljeća, kada je crkvena organizacija u unutrašnjosti praktično nestala. Tada je započelo razdoblje koegzistencije između već ukorijenjenog kršćanstva starosjedilačkog stanovništva i slavenskog poganstva pridošlica.

Fragment stupa (vjerojatno slavensko pogansko božanstvo – troglavi idol) pronađen u Vaćanima kraj Bribira (V. P. Goss: „The Three–Header from Vaćani“/“Troglavac iz Vaćana“, 2009.)

Vjerojatno jedan od prvih susreta između još poganskih starohrvatskih plemena i kršćanskih vjerovjesnika dogodio se u vrijeme pape Ivana IV. (640.-642.), koji je podrijetlom bio upravo iz Dalmacije (najvjerojatnije rođen u Zadru). Naime, prema sačuvanim zapisima tadašnji je papa „u svoje vrijeme poslao po svoj Dalmaciji ili Istri po presvetom i veoma vjernom opatu Martinu mnogo novca za otkup zarobljenika, koji su bili uhićeni od pogana (…)“. Povijesni izvori upućuju na zaključak da se proces pokrštavanja istočnojadranskih plemena odvijao u jednom dužem periodu koje je trajalo nekoliko stoljeća, a tijekom kojeg je dolazilo i do određenog prožimanja kršćanskih i poganskih elemenata.

Koautori V. i J. Belaj u monografiji “Sveti trokuti. Topografija hrvatske mitologije” (2014.) dešifriraju načela po kojima su doseljeni poganski Slaveni uređivali svoj „sveti prostor“ u hrvatskim krajevima. Riječ je o zamišljenim trokutnim strukturama (tri točke u prostoru) koje svojim smještajem simboliziraju odnose među vrhovnim bogovima (Perun –Mokoš – Veles). Trokuti te vrste bili su preslik zamišljenoga urednoga svetoga nebeskog svijeta na zemlju, a njihovo ustrojavanje bilo je bitan dio zaposjedanja novoosvojenih područja i njihovog pripravljanja za trajno naseljavanje. Na gornjoj ilustraciji prikazane su dvije tročlane strukture jugoistočno od Solina: kod Žrnovnice i Podstrane. Prvu strukturu čine točke Sv. Jure na Perunu (Perun) – župna crkva Uznesenja Marijina (Mokoš) – ruševine rimske postaje 200 m južnije od današnje crkvice sv. Mihovila na Gračiću (Veles). Drugu čine Sv. Jure (Perun) – crkvica Gospe u siti kraj danas presušene mlake (izvora?) (Mokoš) – Zmijski kamen koji izgleda kao završetak kamenoga zmijinog trupla iz čije razbijene glave teče voda (Veles)

Jedan primjer te simbioze, odnosno prožimanja i danas predstavlja reljef uzidan u pročelje crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Žrnovnici, jugoistočno od Solina. Naime, dok se sve do nedavno reljef zbog prikaza konjanika i zvijeri, te križeva koji se naziru u gornjim kutovima, smatrao prikazom kršćanskog sveca tj. svetog Jurja koji ubija zmaja, prema novijim istraživanjima arheologa A. Miloševića zapravo je riječ o prikazu božanskog boja slavenskih poganskih božanstava Peruna i Velesa. Reljef, koji se izvorno nalazio u okolici Žrnovnice, podno brda znakovitog imena – Perun, prikazan je na bijeloj kamenoj ploči u čijem se središtu nalazila narativna scena vječne borbe Peruna i Velesa, odnosno reda i nereda.

Reljef uzidan u pročelje crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Žrnovnici – prikaz božanskog boja slavenskih poganskih božanstava Peruna i Velesa, odnosno reda i nereda: Veles je ovom slučaju prikazan u liku medvjeda, dok se Perun bori kopljem

Konjanik koji predstavlja Peruna je odjeven samo u haljinu te ima naglašenu trokutastu bradu i velike oči, a slični prikazi Peruna su i na kipićima iz Novgoroda u Rusiji, napravljenima od metala. Nadalje, konjanik jaše konja koristeći samo uzde, kao i u slučaju prikaza slavenskog božanstva koje je pronađeno u rijeci Zbruc u Ukrajini. Zvijer koja je prikazana na reljefu i ujedno personificira Velesa ne predstavlja zmaja nego medvjeda. Zanimljivo je da jedna ruska priča govori upravo o tome kako je Perun kopljem ubijao Velesa koji je bio u liku medvjeda. Iznad figure konjanika nalazi se oblak, što upućuje na Peruna kao nebeskog boga koji stoluje na gori (kao kameni oblak), dok Veles, prikazan u liku medvjeda, stoluje na zemlji, u niskim predjelima, odnosno u dolovima.

Slavenski poganski idol pronađen 1848. u rijeci Zbruc u Ukrajini i shema na njemu prikazanih likova: prema B. Rybakovu četverostrani kip sastoji se od prikaza nekoliko božanstava – u gornjem redu muški lik s mačem i konjem predstavlja Peruna, lijevo je Mokoš – ženski lik s rogom obilja, ženski lik s prstenom krajnje lijevo je Lada, a muški lik krajnje desno je Dabog. Pri dnu idola su tri lika koja predstavljaju Velesa – slavensko božanstvo stoke i svega blaga

Povijesni izvori bilježe da je Perun bio najpoznatije slavensko pogansko božanstvo, a kao bog grmljavine i munja vjerojatno je smatran i vrhovnim bićem. Tako je Vladimir, veliki knez Kijevske Rusi, osnovao oko 980. godine dva Perunova kultna središta, u Kijevu i Novgorodu. U Kijevu je Perun bio prikazan u drvu, srebrne glave i brončane brade, na brdu nedaleko kneževske palače, zajedno s ostalim poganskim božanstvima. Perunu su na tom mjestu žrtvovani ljudi i stoka, ali kad se potom knez Vladimir sa svojim narodom pokrstio, Perunov kip je bačen u rijeku Dnjepar, a lug za žrtvovanje je bio uništen. Tako je štovanje Peruna ustupilo mjesto novoj religiji – kršćanstvu.

Srednjovjekovni Perunov idol (Veliki Novgorod, XII. st.); knez Kijevske Rusi Vladimir izdaje odredbe sjedeći na svom prijestolju dok je na brdu prikazan kip Peruna i drugih slavenskih poganskih božanstava (minijatura iz jedne ruske srednjovjekovne kronike)

Iako za hrvatske krajeve ne postoje slična svjedočanstva pouzdano se zna da je Perun, koji je bio poganski bog – ratnik, u kršćanskom tumačenju dobio ime sveca Ilije (gromovnika) ili svetog Mihovila (zapovjednika anđeoske vojske), dok su na mjestima štovanja Peruna nastajale kršćanske crkve posvećene sv. Jurju, sv. Mihovilu ili sv. Iliji. Tako su nekadašnji pogani vidjeli u kršćanskim svecima osobine božanstva kojeg su do tada štovali, te su lakše prihvaćali novu religiju – kršćanstvo. Sličan primjer zabilježen je i zapadno od Solina, na području današnjeg Kaštel Sućurca u slučaju crkve. Sv. Jurja na Putalju smještene nedaleko brda naziva – Borun ili „monte Borun“ (tj. Perunovo brdo). Uz Peruna i Velesa, na tom se mjestu susreće još jedno slavensko pogansko božanstvo – Perunov sin Jarilo.

Istočnokaštelanski trokut zapadno od Solina: jedan od vrhova Kozjaka – Kaštelica (Perun) – Gospa od otoka u Solinu (Mokoš) – čestica u Table ul. br. 2 (Veles). Na stranici trokuta koja povezuje točke u prostoru posvećene Perunu i Velesu smještena je crkva Sv. Trojice na Poljudu (V. i J. Belaj: “Sveti trokuti. Topografija hrvatske mitologije”)

Naposljetku, prema A. Miloševiću tragove štovanja Peruna nalazimo i u rijetkim zapisima koji izričito govore o tzv. „pokrštavanju Hrvata“, a oba potječu iz X. stoljeća, odnosno iz Porfirogenetova djela De administrando imperio. U prvom slučaju, nakon navodnog pobjedonosnog rata s Francima, za Hrvate se navodi sljedeće: „Otada su ostali samostalni i slobodni te su iz Rima zatražili sv. krst, i poslali su im biskupe i pokrstili ih za vladavine Porina, njihova arhonta“, a u drugom, nakon navodnog doseljenja Hrvata u vrijeme cara Heraklija, kaže se: „A car je Heraklije poslao iz Rima i doveo svećenike i od njih je učinio nadbiskupa i biskupa i prezbitere i đakone, te je krstio Hrvate; a imali su u tadašnje vrijeme ti takvi Hrvati za kneza Porgu“.

Prema V. i J. Belaju, budući da su tročlane strukture jugoistočno od Solina manjih dimenzija, pretpostavlja se postojanje jednog velikog trokuta „plemenskog“ značenja južnije od Solina. Koautori ističu mogući trokut Sv. Jure na Perunu (Perun) – Gospa od Otoka u Solinu (Mokoš) – Sv. Trojica i Mihovil u Poljudu (Veles). Ovaj trokut povezuje male trokute nad Žrnovnicom u sustav trokuta pod Kozjakom

Povezujući dva oblika imena legendarnog vladara Porina/Porge sa zapisom u Historia Langobardorum codicis Gothani (IX. st.) u kojem se spominju prvi „vladari“ Langobarda u podunavskom Rugilandu: Godin (asocijacija na germansko božanstvo Oðinna), Peron (asocijacija na slavensko božanstvo Peruna) nakon kojih slijedi Klafon tj. Claffo (povijesni vladar s kraja V. stoljeća), A. Milošević zaključuje da su langobardski Peron, kao i hrvatski Porin, dijelovi mitološke naracije odnosno da su u tim izvorima zabilježeni kao legendarni nebeski (a ne zemaljski) „vladari“ Langobarda i Hrvata. Također, uočava se još jedna sličnost. Naime, Peron predstavlja drugog „vladara Langobarda“ nakon doseljavanja u Rugiland, kao što i Porga predstavlja drugog „vladara Hrvata“ nakon doseljavanja u Dalmaciju – prema Porfirogenetu prethodio mu je neimenovani Porgin otac.

„Regnum Croatorum“ – zajednica za populariziranje hrvatske ranosrednjovjekovne oživljene povijesti