|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

SNAĐI SE U BEZNAĐU

 

IZUMILI SU ARŠIN

Pobro moj, još nisan čuja osumnječenika da je prizna kako se osjeća krivim, lopova da priznaje krađu i nekoga ‘ko je reka da ne voli Hrvatsku.

U zadnje vrime sva sila „zaljubljenika“ siplje parole i traži da se zaštiti voljena Domovina od „vandala“ vriđanja, sramoćenja i izdaja.

Paleta dokaznog materijala je bogata i šarolika, no malko ipak za razmislit.

Evo ja, koji pomalo piskaran i usudin se reć što mislin, često bivan stavljan, od nekih, u kategoriju nepodobnosti. A ja volin svoju Domovinu. Volin je toliko da san se spreman sudarit sa „bolesnicima“ koji mi to pravo oduzimaju i sebe turaju di in nije misto.

No odmah se postavlja jedno maleno, obično, pitanje.

Kako dokazat tu ljubav? Kako, i tko, može ocjenit vrijedonosni sud koji ukazuje na neprijateljski odnos prema svetinji, a kojega siplje u etor ko god hoće iz svojih sebičnih razloga.

Politička nepodobnost je meta u koju se najrađe puca. Bože sačuvaj da se demokrati itnu malo dalje i u vriđanje Domovine uvrste njeno materijalno sakaćenje kroz kriminalne i slične radnje.

Moš bit najveći pljačkaš zajedničkog dobra, no ako si vično u mavanju zastavon, u isticanju svog domoljublja, bivaš maknut ispod radara negativnih aktera.

Domovina se voli na mnogo načina, ali obično se ta ljubav puno ne razbacuje kod onih koji istinski zavređuju priznanje.

Bolje galamit neg’ služit.

AVA I ANTO POLITIKANTO

Ona vila na Pantovčaku opasno mami. A kako i neće kad petogodišnji podstanar ima privilegije do neba, a odgovornost mizernu do kolina.

Broj jurišnika na to „sveto“ brdo svakim danom se povećava.

Za novog podstanara kreće već prožvakani beg Anto od ravne Slavonije. Šta će bidan čovik kad se nije navika bit u sjeni kukuruza pa i kratka epizoda ukazanja po medijima, nudi infuziju produžetka.

Ali mene fascinira naša Ava. Ava od umitni trepavica. Našla ona razlog da se otrgne zaboravu pa kud ćeš bolje motivacije od nuđenja na tako važnu funkciju. Čitan, nako iz zajebancije, njen program. Nema toga brale što ona nije nakitila a da se sa tim ne slažeš. Samo je jebeno što znaš ko to prosiplje.

Prije neg umren, a neće proć dugo, možda bi bilo oproštajno lipo susret se sa ton pizdarijon jer humora i satire nikad na odmet.

Zabavlja ova, i dokazuje, stravična spoznaja da smo digli ruke od sebe samih i da nam se živo jebe šta će bit sutra.

STRUČNJACI MAMUZANJA KREPANOG PARIPA

-Alo, jesan dobija Tatjanu?

-Da, ja san. Tko je?

-Petar. Petar iz ustanove di ste vi radili do prije misec dana. Sićaš se?

-Da, da. Sićan se, Bože moj kako ću zaboravit svog šefa dok san radila na određeno kod njega.

-Kako si Tatjana?

-Bez posla san pa sam prosudi. Kojin dobron?

-Pa znaš Tatjana da ja nisan ima nikakav utjecaj na izbor po natječaju di je na tvoje misto primljena druga osoba i…

-Dobro Petre, znan to. Dobro smo surađivali i meni je žaj što nisan ostala. Šta je tu je Bože moj.

-Eto ja bi te zamolija za malu uslugu ako se ne ljutiš?

-Uslugu. Pobogu Petre komu ja išta mogu pomoć.

-A moš, moš. Ne potcjenjuj sebe. Upozna san te ja dobro u ovu godinu i po.

-A rec’ o čemu se radi pa ću vidit.

-Slušaj. Malo mi je neugoidno ma moran. Ova nova ništa ne razumi a i kako će kad nikad nije radila ovi posal. A posal trpi samo tako. Nezna pa nezna.

-I šta ja tu mogu?

-Pa ako si voljna, ako imaš vrimena, da dođeš i uputiš je u posa. Ko zna, možda ovi uvide pa eto i tebi šanse da…

-Molin?????

-Zna san da nisan triba zvat, al’ eto pokuša san.

-Nisi triba. Stvarno nisi triba. Naročito reć ovo o mogućnostima. A prije neg’ prekinen molin te poruči onima koji su me potirali i primili tu uhljebaču, da se gone u tri one materine.

Znan, znan da je grezo ma ta priča me šokirala. I da vrag ne miruje još tri slična slučaja san čuja unazad godinu dana.

Uhljebi, hljeba nahljebani.

SOLINSKA ARHITEKTURA ZBIJENE TOPLINE

Rekla mi moja dotoresa da moran svaku malo šetat. Nakljukala me tabletama i informacijama šta mi valja poist a šta ne.

Propisala samo dvi čaše vina dnevno. Srićon nije rekla kojeg volumena.

I počeja san šetat a kako ne volin dva puta uzastopice iston stazon tako san razvija mrežu lutalačkih staza.

Danas san krenija drito ka novom groblju putem među pustim mini zgradama Priko Vode.

Gospe moja koja „lipota“. Takog šesta ritko se dade doživit. Nema ledine, vrtla, prostora di nije zabodena mini zgrada. A obično je na prostoru koji je idealan za oveću kuću sa pristojnon okućnicon, zelenilon, parkingom i ljudskim pristupom.

Razumi se da triba gradit. Da fali stambenog prostora mladosti koja navire. Ma zašto ovako? Zašto bez smisla i ukusa?

POŠTENA GRADNJA, NEPOŠTEN ODNOS

Prvi put san se u svom dugom životu upozna, a mislin da ću i vas, sa pojmom poštena gradnja.

Da bi vam bija jasnije počet ću od početka.

Završija drugi svjetski rat, partizani i antifašisti potirali neman sa sjevera u svoje jazbine i započe obnova razrušenih domova.

Ustalija se novi sustav zasnovan na socijalizmu, bratstvu i jedinstvu i čuvanju slobode ko zjenicu oka svoga.

Jebi ga, tribalo je uzimat ( otimat ) za puste potribe i nije se baš marilo za poštenje i ljudskost.

Tribalo je izgrađivat novo, moderno društvo, a zdravstvo i prosvjeta bivaju prioriteti.

Negdi gori u Dalmatinskoj Zagori je valjalo izgradit puste osnovne škole kako bi se obrazovale puste generacije mladosti koja pristiže.

Birale se pozicije obično na idealnom mistu pa tako 1949 g. jednog seljanina težaka izvjestiše drugovi kako je njegova parcela na kojon je sadija kumpire, luk, kapulu, pome, kukomare, kupus, repu i svašta još, idealna za sagradit školu.

Seljak težak je samo slegnija ramenima. Ubrzo se izgradila lipa kamena škola na kojon je i on sam da ruku. Ponosan što je pridonija izgradnji, nije se puno ita u razriješenje odnosa jer su mu i prva dičica zasila u te moćne klupe. Grintanje bisne žene nije obadava.

Vrime neumitno bižalo, starina umra, novi rat se nametnija, novi odnosi, nove pizdarije pa su mu se tako nasljednici suočili sa potribom sređivanja ostavštine.

I otkriše kako je zemlja na kojon je stolovala kamena škola, koju su pohađali, zapravo njihova te su tako i ishodovali pravomoćnu sudsku presudu te se upisaše ko vlasnici u zemljišnim knjigama. No problem je nastao onog trena kad su skontali da je tu ruševna građevina, koju je dokrajčija potres a usput i neki potpuno opljačkali. Nije bilo teško doznati da je to bilo 1983 g i da se tu više nikada neće odvijati nastava jer nema ni djece.

Ali vrag nikad ne miruje. Netko je bacija oko na taj prostor te je tribalo iskoristit političku moć i doć u posjed. I krenu tužba prema nasljednicima.

Država nakon cca 60 godina zaželi da se upiše ko vlasnik i dok si reka keks dobi pravomoćnu presudu da je parcela zapravo njena iako jon više ne triba.

Đaba utvrđenje suda da je parcela oduzeta nezakonito, da nije izvršena eksproprijacija niti izvlaštenje, da nije formirana komisija za procjenu imovine, izvršena ljudska isplata ili dato zamjensko zemljište.

Ni za živu glavu nigdi papirića sa potpison, pečaton i pravomoćnosti. Nigdi da ga iskopaju u dokazivanju svoji nakaradni tvrdnji.

Đaba puste prepiske kad je sud donija presudu.Đaba ZAHTJEV za poštenin povratom imovine. Paz’ sad objašnjenje.

Na temelju paragrafa 418. OGZ-a od 06.travnja 1941 g, tužitelj je bija POŠTEN GRADITELJ te je na osnovu tog paragrafa nakon 60 godina dobio vlasništvo.

A ta poštena gradnja ima svoje nakaradno tumačenje.

DRŽAVA JE GRADILA NA TUĐEM A VLASNIK SE NIJE BUNIJA.

Obratite pažnju na godinu gradnje, tj. oduzimanja. 1949 g.

A da nismo na putu postajanja društva APSURDSTANA, tada bi se nastavak ove sapunice riješija paragrafom POŠTENOG POVRATKA.

EKO TIĆI

A di bi se ovi svitli primjer zbija ako ne u Primoštenu, nezaobilaznog Stipe Petrine.

Sedan mladih curica preuzele posao održavanja čišćenja grada u kojem žive. Razlete se svakodnevno po ulicama, parkovima i plažama te neumoru trpaju škovace u crne kese.Ne sumnjan kako će Stipe dat ruku i motivirat ostale u mistu da Primošten i dalje ostaje biser po mnogo čemu.

Padne mi na pamet jedan isječak iz mog života kad san živija u Balkanskoj ulici ( danas Vukovarska) u Splitu, te svakodnevno pratija starijeg čovika, susida, koji je živija sam i imao hobi ekološke naravi.

Malo je priča ma je okoliš okolo naše zgrade, parkovi i prometnice, bija uvik oslobođeni otpada kojeg su drugi neumorna bacali di stignu, a on za njima kupija.

Mali ih je tog starca smatralo normalnim, sprdali su se njim te ga provocirali. Ja san ima drugačiji odnos. Svaku malo bi mu udilija koji dinar, on je to u početku odbija, kako bi se osjeća poštovan zbog posla kojeg radi.

Solin je silno šporak. Kružnica okolo Gospina otoka je reprezent kvalitetnoga održavanja no čim koraknete dalje isprid vas se isprsi neshvatljiv jadan odnos, nas prema nama.

Eko ti te đavle, nisan lud skupljat škovace.

IZJAVE DA ZABOLI GLAVA

Taman da pošaljen tekst kad me zateče izjava velikog liberala, poštenjačine, odgovornog i vjernog koalicijskog partnera Vrdoljaka, presidenta HNS-a koji se na tiskovnon obratija naciji po napuštanju stranke ,jedinog koji in je vridija, Matije Posavca.

-Mi će mo i dalje ostat na iston liniji na radost naših vjernih birača.

Njih stotinjak.

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.

Solin Info

Solin Live na Instagram-u