|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

SLOBODA U ZATVORU

 

 

Teško je u ovakvim trenucima, koje svi skupa proživljavamo, biti vedra duha. Teret propasti se opasno raskrilija nad Evropom. Nad kuglom zemaljskom. Pritnja je tu, u susjedstvu. Nad nama, pod nama, u nama.

Što nam je činiti ako se iskobeljamo iz ovog stravičnog stanja? Puno toga na što nismo navikli. Ovakva neizvjesnost teško da se može na miran način maknuti u stranu. Kriza je tu, uzroci i posljedice manje više se znadu.

Zlo, negdi daleko, koje smo površno promatrali, doselilo se tu u naše susjedstvo, ušlo u naše domove. Zaključalo se sa nama i neda da mirno gledamo nebo, mirišemo cvijeće, dišemo uz lipote svuda razasute. Zaključali smo se sa zlom, postali smo sudruzi.

Italija je primjer, i uzorak, kako ne valja raditi u zdravstvu. Bogata država, umivena u mirisu napretka, naprosto se poigrala sama sa sobom. I nama. Država koja na krilima velikog kapitala u rukama pojedinaca odluči zdravstvo privatizirati i ponuditi onima koji imaju debeli konto a uz to potpuno marginalizira javno zdravstvo , nije imuna da ne doživi upravo ovo.

Platija se veliki danak uz opomenu da se po pitanju zdravstva ne može društvo raslojiti.

Bolesti nemaju granice, ne koriste pasoše i ne robuju pod nečijim interesom. Samo zajedničke mjere, razasute nad cilim prostorom, dostupnosti i dohvatljivosti svakom pojedincu mogu biti branik u spriječavanju zla kojemu upravo svidočimo.

Zaštitom čovjeka u Kini, Ugandi, Islandu……. štitimo sami sebe i svoje.

Ovo zlo će skončat ko što sva zla skončavaju.

Pouke, i poruke, iz ovog iskustva mogu biti dragocjene i spasonosne za društvo i svakog njegova pojedinca. Samo onda ako se nametne ozbiljnost i zakonitost, bez milosti i odustajanja.

Najmanje zlo koje nas može zadesiti jest gospodarski pad. Beznačajni su gubici po bilo kojoj osnovi ako već sutra okrenemo novu stranicu ponašanja na temelju proživljenog u ovoj krizi.

Veliki doktor Štampar je davno ustoličio javno zdravstvo i to bi trebao biti novi pokret u našemu društvu. Zdravlje dostupno svakom čoviku, na svakom mjestu u svako vrime.

Još nedavno sam upoznao čovika koji na krilima bogatstva, kojeg je stekao na sumnjiv način, bez i malo srama spominje kako se on i njegova obitelj ne tiskaju po hodnicima KBC-a, po Domovima zdravlja i ambulantama, već on uz šuškavu monetu izvoljeva u svako doba pokucat na vrata privatnih čuvara zdravlja, te obavit potrebito. Njegovi novi zubi se cakle i svakim smješkom ističu cjenu omanjeg automobila. Uz sat na ruci i druge „pizdarije“ služi ko viran primjerak odustajanja čovika od samog sebe.

Ulaganje u privatno zdravstvo nije loše ma zaboravljanje na javno zdravstvo je pogubno. Iz niz primjera kojima i ovih dana svidočimo, tragičnim i komičnim, bojim se da će razum teško zavladat na ovim prostorima.

Čovik koji srska malo bogatstvo u kuhinjski namještaj ne može biti glas naroda i nudit sebe ko rješenje. Osoba koja ode sa političke funkcije u potpunu bezznačajnost, tulumari po Americi uz osiguranje i trošenje našeg novca, ne može biti glas naroda. Svaku nepotrebnost i bezznačajnost u budućnosti valja maknuti od zajedničke kase.

Najnovije odluke Vlade kako će se svim pogođenima odgodit zaduženja na tri miseca, virujen da je trenutačna nespremnost a nikako logično rješenje. Tromjesečno gomilanje zaduženja u vrime kad ne zarađuješ ništa, smijurija za odbacit. Ako nešto nisi u stanju, uz to nisi ni kriv, čemu traženje.

Davanje minimalca onima koji gube posao jest hvale vrijedno no postavlja se logično pitanje, što sa onima koji ostaju na punom dohotku a rade u javnom sektoru. Zar i oni ne spadaju u zajednički korpus podnošenja tereta. Proračun upravo pune radna mjesta tamo di se stvara nova vrijednost a nikako administrativna. Samo spadanje pod istu kapu odricanja daje nadu izlaska iz krize.

Već trideset godina uporno odbacujemo jedan sustav socijalnog djelovanja, nastao na samoupravljanju i brizi za svakog člana društva po potrebi koju zaslužuje. Povratak na nekakav oblik sličnosti je veoma izvjestan jer upravo slučaj talijanskog zdravstvenog raslojavanja nudi odgovor.

Domovinski rat je pokazatelj da mutež i društveno opasna kriza pogoduje „žoharima“ pa se, svi smo toga svjesni, desija desant na zajedničko u priseljenju u privatno. Preseljeno i uništeno. Bojim se sličnog scenarija i nakon ovog kolapsa kad će mnoga domaćinstva, društva i gospodarski subjekti biti osiromašeni i ponuđeni jeftino za kakav takav spas. „Žohari“ će ponovo iznaći način „otkupa“ jer se kod njih akumulirala masa kapitala iz prethodnog haosa.

Dozvolit takav scenarij mogu samo političke promašene elite umočene u nekakav interes.

Ako to uspijemo, a moramo, suzbiti, ozdravljenje društva je izgledno. Nisu nam potrebne mlake reforme već one koje žežu i spaljuju svaku nus opaku pojavu
Ništa više neće biti isto. Ne smije biti nastavljeno stilom i tempom propadanja društva kojeg smo stvorili u krvi. Bedem suprostavljanja valja da započme na svim razinama, od svakog pojedinca jer moramo priznati kako smo u prethodnom razdoblju digli ruke od sebe.

Izolacija Rusije kroz sankcije cilog svjeta, nju su podigle na viši stupanj gospodarskog razvoja jer su tu krizu nadoknadili razvojem unutarnjih rezervi. Probudila se svjest i odgovornost.

Hrvatski turizam će se oporavit, ma mi mu moramo posvetit veću pažnju i planski razvoj temeljen na stručnosti i ograničavanju betoniranja obale.

Slavonska ravnica i silna zapuštena polja veoma lako se mogu privest svrsi a druge industrijske grane, temeljene na domaćem repro materijalu, znanju i radu, mogu u nekom periodu prohodati.

Nitko nam ne brani da pomognemo sami sebi.

Niko nema na to pravo. Do sada smo sami sebi odmagali a najnovije zajedništvo koje se iskazuje svaki dan budi nadu da se može. Još smo uvik naoružani nedisciplinom, još uvik lebdimo u stanju potpune nezainteresiranosti pa se čovik ne može načuditi kako nam je kriza potrebna za buđenje.

Cila kugla zemaljska se u jednom povjesnom trenu suočila sa globalnon krizom. Bez izuzetka i jedan njen dio. Upravo ova kriza škrto pokazuje gdje grešimo i koji su pravci djelovanja za njeno spasenje.

U Kineskim prenapučenim regijama postotak očišćenja zraka je toliko izrazit kao i more u Veneciji koje se bistri i mami čistunce dupine u gondolijerske staze. Zemlja opominje i nudi rješenja.

Budućnost je u čoviku. Svjesnom stanja i njegove mogućnosti, obveze trezvenosti. Nikako u kapitalu skladištenom u žepovima 1% stanovništva. Svijet pripada svima, za njega imamo pravo borbe a nikako klecanje pred moći pojedinaca. Možda se zavaravamo da se iskorjenila diktatura. Ne nije. Uspostavila se lažna demokracija umotana u moć ovih 1% diktatora.

Fali mi balun na ekranu. Falidu mi spektakli kojih za dugo neće biti. Promišljam što rade Messi i Ronaldo. Izolirani u njihovim dvorcima, na kontu sa miljunima eura zarađenih turanjem okruglog mijura, plaćeni iz naši žepova, koprcadu se u izobilju i još većem strahu od mene koji imam mizerno. Promišljam, je su li oni svjesni da se samo sitan postotak od njihovih primanja daje znanstvenicima koji bdiju nad našim, i njihovim, zdravljem. Je su li svjesni da je njihov novac na kontu beskorisnosti, da bi u rukama mladih znanstvenika i znanosti možda pospješija borbu kontra zala ko što je ovaj trenutačni. Ne, nisu Messi i Ronaldo krivi. Krivi smo mi zbog pogrešno uspostavljenih potriba.

Bojim se ove izolacije, fali mi cvrkut ptica, žubor moje Rike, lipota ogorskih padina i modrilo iz mog Sevida. Fale mi ispijanja kave u Akademiji, zajebancije sa dragim ljudima u maštovitim nadmudrivanjima.

Ubija me ova tišina, sa njom ne znam komunicirati. Gledam kroz ponistru a ništa ne vidim. Nebom nema avionskih tragova, ne čujem ulično čavrljanje i dozivanja.

Najednom imam previše vrimena kojeg mi je uvik falilo. Sad ne znam što bi sa njim.

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.

Solin Info

Solin Live na Instagram-u