|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

SKICE NAŠE SVAKODNEVNICE

 

ZAŠTO, KAD NIJE BILO POTRIBE.

Sa posenbon san pažnjon pratija ono sramotno glasanje u Saboru okolo naknade roditeljima čija su dica preminula, a čiji su oni bili svakodnevna jedina pomoć.

Moran priznat da san osta zgrožđen. Nisan moga virovat da se čovik toliko može srozat nisko samo zbog diktata partije. Di je nesta čovik? Pod teretom vlastite mizernosti.

Danas čitan izjavu Premijera, istog onog koji je tu sramotu naredija, da će nesritni roditelji ipak dobiti tu pomoć i to ne 6 miseci, neg’ 10.

Premijeru dragi, zašto ponižavaš te „nesritne“ ljude u vašim klupama. Zar ti nije do njihova dostojanstva? Zar nisi moga naslutit sramotu koja im se prilipila na leđa?

Premijeru, postiga si autogol sa centra. Zbog samog sebe, ponizija si stranku. To su mi rekli mnogi moji prijatelji iz HDZ-a.

Zašto serete po socijalizmu, po samoupravljanju, prošlim vrimenima, kad je ovo danas sprint u tamu obezglavljenosti.

Zašto pobogu?

NEDAM NA NJIH

Deset dana hodam po bolničkim hodnicima. Deset dana skupljam nalaze koji ne smidu biti stariji od 15 dana. Deset dana obilazin šaltere, sniman se, dajen krv, tumačin tegobe da bi jučer sve skupija, odanija jer sutra gren na Križine pod nož.

Pojma neman tko će me operirat. Pojma neman na kojem san odjelu. U osam ujutro, sa piđamom i papučama će me odvest di triba.

E sad ono glavno! Molim da se ovo shvati ko moje iskustvo i svidočenje ovih deset dana.

Dragi i poštovani zdravstveni radnici, doktori, radiolozi, anesteolozi, internisti i svo ostalo medicinsko osoblje, od srca vam se zahvaljujem na onomu kako ste me primali i ispraćali. Odavna ja znam da u vama nije naš zdravstveni problem. Sad san uvjeren kako vam svi mi koji vas trebamo, moramo pomoći da se vaš mizeran status više ne vuče ovako nisko i ponižavajuće.

Ustanimo u njihovu obranu, ustanimo jer sami sebi činimo dobro.

ZIDAR O’ 600 EURA DNEVNICE

Ni lako bit zidar. Tvrdin to jer san cili život ziđa. Ali to je zanatski posal koji traži školovanje, praksu i iskustvo. Ima svoju cjenu koju bi svako društvo tribalo regulirati.

Šesto eura dnevnicu nema ni nobelovac, ni znanstvenik, ni izumitelj, ni pilot, ni kapetan broda, ni doktor specijalista. Ma nema nitko.

Pardon, imadu lopovi, kriminalci, dileri, šverceri,makroi…….

E, zašto je ovi bidni čovik mora toliko platit, tu leži pitanje?

Jer mu nema tko to obavit po zakonu. Nema građevinske operative, nema sustava naruđbi, nema kontrole.

Ali ima rada na crno, na kog nas je Država primorala.

-Znaš li ti što mi se desilo gori u švabiji. Ošli ja i žena, sa diteton, našli posa samo taki. Ma gušt jedan i nije mi žaj što san tako odlučija. Kupija san lipo polovno auto, a pošto sve znan oko njega, odlučimo ti se mi jedne vedre i tople subote na piknik. Kupija san i ulje za motor, za volan i kočnice. Prominit ću kad znan. Uredno san lega, i počeja radit. Nakon dvadeset minuta eto ti čujen sirenu i vidin da iza mene staje policijski auto. Guten tag. Guten tag. Što to radite? Minjan ulje. A jeli vi znadete da postoje radionice, servisi za te stvari? Ma znan ali san mislija…Nemate vi što mislit. Oni su plaćeni za to, dobit ćete račun, nije skupo, svudi ista tarifa. Ma znan….Evo vam ova uplatnica, u roku pet dana podmirite a u slučaju ponovnog to neće za vas bit dobro. Au fiderzend.

NOVA PARKIRNA ISKAZNICA

Sa zanimanjem san pročita što se to nudi invalidima vozačima. Ništa novo. Ko i dosad.

Moran priznat da san očekiva neku povoljnu novitadu. Ništa od toga. Izgleda da će se samo stvorit novi trošak ko neke aplikacije, sustava ili nečeg sličnog ali nepotribnog.

A ja san očekiva da će, ko što je u mom gradu Solinu, isplivat jedna povoljnost. Da invalid ima pravo parkirat di god je parkirno misto. Zašto? Jer ih je recimo u Splitu jako malo. Vazda su zauzeta a pokazuje se da kruže i lažne dozvole.

Poruka. Ako zaista želite pomoći toj ugroženoj ljudskoj vrsti, pokažite to i na ovakvom primjeru.

HAJDUKOVI TIĆI

Ovi zadnji misec Hajduk je konačno ogoljen do same kosti. Konačno smo mi koji smo živili za, i uz, Hajduk, došli na svoje.

Konačno je i lastavicama sa poljudskog krova jasno što našim bilima triba.

I što mu ne triba! A ne tribadu mu manekini sa svih strana svita kojima je on samo usputna stanica ili trpeza. Konačno da se ispiše scenarij daljnjeg rada i djelovanja.

City i Borusija, a nadan se i Milan, su dokaz tko triba trčat poljudskon lipoticon, tko ima pravo nosit sveti dres i polagat račune najjačoj navijačkon skupini.

Naše dite. Naša dica!

Pa nek i ispadnu u drugu ligu, nek gube, ali idioti jedni postavite se ovako kako se pokazalo ispravno i jedino smisleno.

A onda će stić novi Oblak, Holcer, Vardić, Vukas, Kranjčar, Mešković, Prekazi, Jelikić, Gračan…..

No straj me da Vušković, Kavelj, Reić, Antunović, Đolonga, Hrgović, Buljan, Capan, Arković, Vrcić, Čalušić, Brajković i ostali biseri ne budu raspoređeni na tržišnu listu i za siću budu isporučeni da bi ovi pokvareni upravljački aparat moga preživljavat.

TKO SU TI KOJI BI ZABRANILI PONOS NA VLASTITO PREZIME I PRETKE

Demokracija je kod nas očito posijala silno kukolja kojeg brale ne moš iskorjenit a sve su naznake da i nema volje.

Javiše se pusti „domoljubi“ koji bi jasno istakli svoje zgražanje sa svime što im ne paše a dešava se.

Slabo ti ja pratin HRT, nekako su mi navijački nastrojeni pa se radije mičen od njihove uređivačke politike.

Da nisan na društvenim mrežama ćapa informaciju nebi ni zna da je kazališna redateljica, Saša Broz unuka druga Tita, gostovala u jednoj emisiji i jasno iznijela sve ono što su ju pitali.

Poanta je u dežurnim „ubicama“ koji su pohrlili iznijeti svoju ljutnju i bjes što je ona uopće tamo radila? Zašto se nju pozvalo kad „svi“ hrvati znadu da joj je did bija serijski ubojica i najveći zlotvor ovog našeg prostora??

Jedno san siguran, da je tim dežurnim higijeničarima tutnut mikrofon prid ćunku sa istim pitanjima da bi oni i pod cjenu života branile svog dida, ćaću, svoje prezime i svoj „uzoran“ životni put.

Jebi ga, jezik i služi za lajanje. A zubi za klanje.

OŠLA JOŠ JEDNA IKONA

Ošla meni dragi pisac. Dubravka Uglešeć. Osramoćena, protjerana, a zbog čega?

Jer je bila samo svoja. Razmišljala svojom glavom, pisala ono što je nju izazivalo na dijalog sa čitateljem. Bila je plodna i izuzetno zanimljiva. Hrabra. Nije se skrivala iza ispraznosti, dodvoravajuće, podvijena repa. Njena tema je bila vično traganje za smislom.

Otišla je ispraćena tugom i radošću.

A ja bi sam iznija jednu crticu iz njenog opusa vičnih pitanja.

Zašto nema revizije i lustracije Crkve kroz povjest.

Takla je temu di nema mista sumnji, analizi i dijalogu. Takla je tamo di još dugo kroz povjest neće bit dobrodošlo petljanje. No takve teme se sudbonosno tiču nas koji nemamo dvojbe za ravnopravnost na svim nivoima po svim pitanjima.

Upravo sa ekrana čujem opravdanje nekog biskupa zašto je prešućiva pedofiliju u prostoru pod njegovon kontrolom.

„A kako san moga kaznit starca da bi on potom izgubija smisao postojanja. Ubilo bi ga to.“

Biskupe, to je ono što je Dubravka pitala. Ti nisi razmišlja o dičici koja su unakažena od tvog štićenika. Za njih te nije briga! Ja znam zašto, znaš i ti, ma zašto svi što znaju uporno šute?

TRI GODINE NIČEGA

Danas se obiljužava tri godine od velikog potresa u Zagrebu. Tri godine neaktivnosti po pitanju obnove. To ne tvrdim jer znam već prenosim riči onih koji znaju.

Jednom davno kad san mora nešto izgradit ispričija se samo jedan „sitni“ problem. Nisan ima lovu. Ma mi se nije čekalo, svaki dan bi bija promašen, pa san tražija rješenje.

Posudit, iako to nerado radim. Naša san i u roku hitno izradija potrebito.

Ovu najvažniju potribu nemaju ni Zagreb ni Banija. Imadu lovu. Svu lovu. Ali đaba ti kad nemaš volju, kad neznaš i kad si potpuno van škvare za ove stvari.

Gre četvrta godina. Bit će ko i prethodne. Sva sila muvatora se grebe o tu rabotu, svejedno im je za globalno kad je na prvom mistu njihovo.

Češki poučak nikomu ne pada na pamet ko rješenje. Uragan satra, vridni česi u roku hitno sve vratili na svoje misto.

Svi su izgledi da će rentijeri u turizmu dobiti novi namet za svoj „nerad“ a postoji jedna turistička feta di nema; voda, kanalizacija, putevi, potrebita struja, internet signal, i još mnogo pratećih sadržaja.

Na toj feti lokalna samouprava vlasnicima šalje toliko uplatnica da je umijeće razabrati koja čemu služi. Kako normalan čovik da shvati potrebu plaćanja za brigu o slivnim vodama i drugim vodnim naknadama a vode nema. Tu je ona, ni dva kilometra udaljenosti, no malo je doli niže važećih glasova da bi se netko zajebava sa tim prostorom.

A i tu love ima. Jebeš lovu kad gazdu nije volja.

SPLITSKI MOTIVI

Volin poć na Sustipan. Drago mi bit na tem svetom i posebnom prostoru. Sićan se kad san sa svojim LS liberalima dobro pročešlja prostor i očistili ga samo tako. Službujući svećenik nam se javno naklonija i zahvalija.

Znan povist tog prostora. Vrimena se minjadu te se tu rado pojave muzičari i teatri da nam se predstave. Giboni i Genda su tamo rado ispoljavali, i nudili, svoj talent.

Prešlo to u naviku pa se pomalo širila ponuda. Ja san zadnji koji bi sudija o potrebi komercijalizacije teg prostora.

No nakon pokušaja zabrane nastupa izvjesnog Željka Samarđića koji od šale puni Arene, moran priznat da mi se gade dvostruki aršini. Njegova muzika je voljena ili ne. Stvar ukusa, stvar slobode.

Zašto je jedan paun sa rukovodećeg mista ravnatelja PŠ Marjan uzeja sebi za pravo da sudi, ne sudin, no pitan, zašto ti mini diktatori u Hrvatskoj rado posežu za smutnjon.

Pula, Osjek, Varaždin a sada i Split ispoljavaju mutnoću koja se normalnu čoviko nikako ne sviđa.

Na povratku san zasta prid ruševnim hotelom naše mladosti, svidočeći propadanju, ne Marjana, već društva u kojem živimo. Gledan to sa zapadno karepovačke obale, vidin buzdu koji je to sve, našom zaslugom, zakuha i pitan se ima li kraja.

Gren kroz grad, zvirlan, tražin, primjećujen i svidočin da se nešto dešava. Nešto izuzetno važno i potrebito. Grad se čisti, miču se nameti, širi se prostor, uvodi se red.

Bravo Splite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.