|  |  |  | 

Kultura Kultura ZP Izdvojeno

SA PUTA POSEBNOSTI (fotogalerija)

 

 

Foto: Ante Tešija

Nema lipšeg osjećaja od onog kad nakon putovanja, četiri dana, dođeš kući a imaš osjećaj da je dil tebe osta tamo daleko. Dil tebe kojeg si ostavija dragim ljudima, ma i uzeja dil njih za sebe.

Zajedno sa „Udruga solinjani“ i ženskom klapon „Tamarin“ zaputili smo se priko Bosne da bi uveličali dan ikavice u selu Stanišić di žive dosta naših ljudi koji su davno krenuli sa dalmatinskog krša u potragu za boljim životom.

Tamo daleko, u Vojvodini, kolonija naših hrvata čuva uspomenu na svoj zavičaj, pokazujući nam da im je stalo i da ne kane odustati od svog identiteta, prenoseći ga na svoje potomke. Zahtjevan i težak je to rad, iziskuje silno truda, obveza i ljubavi.

Oni nas nisu zaboravili. Bojim se da mnogi od nas njih jesu. Moran priznat da san se silno obradova pozivu te nije bilo dvojbe da se zaputin sa dragim solinjanima na taj dalek put.

Samo jedna rečenica je dovoljna da bi se opisala ta naša avantura. Bilo je zadivljujuće, božanstveno, bez i jednog trena „praznog“ hoda jer su nam domaćini, i naša Hela, nametnuli takav tempo koji umara, ma veseli i ne ostavlja traga.

A ova naša dva sjajna društva, Udruga solinjani“ i ženska klapa „Tamarin“ su pravi ambasadori našeg Solina, koji na zadivljujuće poseban način pronose slike o njemu i nama samima.

Promatrajući krajolike, sinjavajući motive, čoviku se vraćadu puste uspomene sa miljun upitnika i pitanja, na koje nema logična odgovora. Bili smo tamo sa niz ciljeva. Prvi i osnovni jest posjet malenom selu Stanišić, koji živi svoj život opterećen mnogim nedaćama za koje su oni najmanje krivi. Tu žive naši dragi hrvati kojih je sve manje jer su rat i tranzicija posijali svoju lošu politiku.

Tamo živi i jedan čovik posebnih kvaliteta. Ivan Karan, prof., moj ogoranin, koji se uhvatija zahtjevna posla da očuva tradiciju svojih predaka, da očuva hrvate na okupu i da motivira ostale, razasute po Vojvodini, kako im zajedništvo triba najviše od svega.

Ikavica je dijalekt Dalmacije a život di je ona u manjini nudi ti da se sam minjaš. Minjanje je „zločin“ kad za to nemaš razlog. Ono što ti pripada, valja čuvat, a čuvanje svoga jest sveti zadatak.

Ova večer u slavu ikavice najbolji je pravac kako to ustalit a po mnoštvu koje je tu rado boravilo postoji opravdan razlog da se ustraje. Došli su naši hrvati iz svih pravaca, donijeli dio svog zavičaja, sebe, te se prezentirali na upečatljiv način koji je pokoju suzu zna „izmust“ na oko.

Bogatstvo u prezentaciji nošnji, pisme, priča i običaja, od prostora su stvorili čaroban kutak posebna osjećaja koji vuče u daleku prošlost na naš ponos, i u čast onih koji su nas uputili u život.

Doći i samo dati ruku tom događaju, bez dodatnog sadržaja, „osakati“. No Hela i ljudi iz Udruge to nisu „dozvolili“ te smo ujedrili u niz čarobnih trenutaka di smo upoznali prostor bitno različit od naše Dalmacije, našeg Solina.

Posjet Subotici je ostavija, bar za mene, neizbrisiv trag jer san proširija vidike a bez kojih san lako moga odjedrit dalje u starost. Gradska vjećnica, veličanstvena Katedrala, Sinagoga i Palićko jezero su nas posebno impresionirali a sam Grad je sklop čistoće, zanimljivosti u arhihekturi i pun susreta sa bogatom spomeničkom kulturom. Subotica je i hrvatski Grad. Mnoge činjenice smo gutali iz tumačenja našeg sjajnog vodiča koji je strpljivo i znalački vodio brigu o nama, nudeći nam i najsitniji detalj na spoznaju. A baš sve nas je zanimalo.

Poseban osjećaj poniznosti i poštovanja pred svetinjama doživili smo u gradu heroju. Vukovaru. Trpinjska cesta, spomen dom braniteljima, vodo toranj i groblje bili su naš sudar sa istinom, sa tragedijom koja se događala daleko od nas u ona teška vrimena okupacije. Uspomenu koju smo tu vično zavidali u sebe same, teško da nam netko može uskratiti i oduzeti. Posljednje počivalište naših Heroja ostavlja trag i biva urezano u vičnu sliku našeg daljnjeg puta.

Poklonili smo se svim žrtvama, heroju Zadri, tiho koračajući sa stalnom slikom tragedije koju imamo odavno u sebi. Danas posebno.

Grad Đakovo, veličanstvena Štrosmajerova katedrala, druženje sa dragim ljudima uz obid, natankalo nam u srca toliko radosti da se dugačak put do Solina pritvorija u lagodnost začinjenu pismom, humorom i radošću što se sritni i obogaćeni vraćamo našem Solinu.

Ostavili smo ravnicu u sutonu, tek uzoranu, namočenu suzama za onima koji su stradali u ratu i ovima, mladošću, koji svakodnevno odlaze, ostavljajući bogatstvo sa vičnim pitanjem o razlozima.

Ovaj naš put, ovi naši ljudi, njihov predan rad, poštenje kojim su nadareni, moraju biti na spoznaji svima u našem lipom gradu kako bi baš svi shvatili da su oni pravi ambasadori koji iziskuju punu pažnju i interes, jer svaki Grad se ima razlog dičit kad ima ovakve drage, posebne, ljude.

Hvala Vam. Solin je bogat.

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.