REGNUM CROATORUM Jeste li svjesni koliko su Bijaći važni?

| ožu. 7, 2022

Manifestacija ‘Sačuvajmo Bijaće u 21. stoljeću!’ održana u srijedu, povodom obljetnice izdavanja Trpimirove darovnice, još je 2015. godine uključila predstavljanje projekta arheološkog turizma ‘Regnum Croatorum’, kao i prezentaciju oživljene povijesti starohrvatskog doba uz sudjelovanje nekoliko ranosrednjovjekovnih povijesnih postrojbi. Naime, predstavljeni su ‘Domagojevi strijelci’ (Vid), ‘Tomislavova straža’ (Split) i ‘Vitezovi kralja Zvonimira’ (Knin). Već četvrti put zaredom, na istom lokalitetu i istim povodom, našli su se i ‘Praetoriani Croatorum’ – hrvatska ranosrednjovjekovna povijesna postrojba, koja je također dijelom navedenog projekta – a u kojem područje Bijaća predstavlja najzapadniju i nezaobilaznu točku u priči o najranijem periodu razvoja starohrvatske države.

Sudionici projekta ‘Sačuvajmo Bijaće u 21. stoljeću’ s povijesnim postrojbama (‘Domagojevi strijelci’ – Vid, ‘Tomislavova straža’ – Split i ‘Vitezovi kralja Zvonimira’ – Knin) u Bijaćima, 3. ožujka 2015.

Na početku treba reći kako starohrvatski kneževi i kraljevi nisu imali stalno sjedište, odnosno glavni grad, nego su povremeno boravili na svojim brojnim vladarskim posjedima, dvorovima i utvrđenim gradovima. Takvi dvorovi i dvorci (‘castrumi’) su, osim u Bijaćima, postojali i u Kninu, Ninu, Biogradu, Šibeniku i Klisu, dok u Kninu, kao i u Solinu, nalazimo također i ostatke vladarskih mauzoleja.

Prvi spomeni hrvatskog imena u cijeloj Europi nastali su u Kaštelanskom polju: na dvoru Trpimirovića u Bijaćima 852. izdana je povelja kneza Trpimira u kojoj se spominje ‘REGNUM CROATORUM’, dok je na arhitravu oltarne pregrade bijaćke crkve sv. Marije početkom 9. st. uklesano: ‘…atorum et iup…’ što se tumači kao: ‘(Croat)orum et iup(anus)’

Ipak, Bijaći – gdje se otprije nalazila i ranokršćanska bazilika – u tom nizu zauzimaju posebno mjesto. Kako je poznato, upravo se uz taj vladarski dvor veže prvi spomen hrvatskog imena u domaćim pisanim izvorima, kao i prvi pouzdani spomen hrvatskog imena uopće. Naime, u darovnici kneza Trpimira (o. 845 – o. 864), kojom je taj vladar (zauzvrat za zajam) splitskom biskupu Petru darovao crkvu sv. Jurja na Putalju i potvrdio mu posjede, zabilježena je Trpimirova titulacija ‘dux Croatorum’.

Dijelovi bogato ukrašenog crkvenog namještaja (zabati ciborija, ulomci grede i pluteja) iz različitih faza izgradnje crkve sv. Marte (Z. Alajbeg)

Nadalje, mjesto na kojem su u 9. st. izdane Trpimirova i Muncimirova povelja, kao i po prvi put zabilježeno hrvatsko ime, često se spominje i kasnije: u ispravi kralja Zvonimira, u umetku Supetarskog kartulara, u zaključcima splitskog crkvenog sabora iz 1185. godine, u papinskim bulama i poveljama Arpadovića. Nažalost, kao i u aktualnom ratu koji bjesni napadnutom Ukrajinom, uslijedile su nepovoljne okolnosti: nakon rata kralja Ludovika s Mlečanima u 14. st. Bijaći su bili napušteni, a izvorna crkva sv. Marte vjerojatno bila uništena u vrijeme osmanlijskih pustošenja.

Crkva sv. Marte u Bijaćima – nekad (rekonstrukcija) i današnji ostatci

Kaštelanska uspomena na nekad kraljevske Bijaće ima dugu tradiciju. O tome svjedoče Riceputijevi zapisi iz 18. stoljeća prema kojima je od ostataka starohrvatskog dvora u Bijaćima izgrađena i trogirska katedrala, dok njegov suvremenik Farlati kaže da su još u njegovo vrijeme bili vidljivi tragovi tamošnjih vladarskih rezidencija. Zanimljivi su i navodi dvojice autora iz sredine 19. st. prema kojima je Radovanov portal trogirske katedrale zapravo bio prenesen iz Bijaća.

Pretpostavljeni izvorni izgled sjevernog dijela dvorskog sklopa u Bijaćima (T. Marasović); Rekonstrukcija crkve sv. Marte koja je nekada stajala na današnjem arheološkom lokalitetu Bijaći (‘Hrvatski kraljevi’)

Memoriju o drevnim Bijaćima nisu čuvale samo ‘učene glave’, nego je i kaštelanski puk utjelovio u liku legendarne ‘od Bijaća vile’, kojom Ivan Ćipiko Zaneta zaključuje jednu svoju pjesmu iz 1865. godine:

‘Lipe li su mlade Kaštelanke

Koje nose na kajiš opanke

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kolika je njihova lipota

Da se dive trogirska gospoda

Kako li im sjaju britve i panciri

Da se čudu splitski kanceliri

I ostala sva splitska gospoda

Videć zlato i bogata roba.

Rad i štednja to je njima dala

A priroda lipost darovala,

To pivala od Bijaća vila

Kojano je nekoć živa bila.’

Predaje o tamošnjim ostacima hrvatskih vladarskih dvora potakle su 1902.-1905. prva arheološka istraživanja pod vodstvom Frane Bulića, a isti je povjesničar i arheolog inspiriran tim lokalitetom još 1894. u Splitu osnovao Hrvatsko društvo za istraživanje domaće povijesti ‘Bihać’. Ta je udruga, kojoj se može zahvaliti niz vrijednih istraživanja, prekinula svoj rad 1941. godine – točnije, u vrijeme talijanske okupacije.

‘Pozdrav iz Kraljewskog Bihaća’; razglednica s početka 20. stoljeća – u vrijeme prvih arheoloških istraživanja lokaliteta na predjelu Bijaća

Danas, više od stoljeća nakon prvih istraživanja u Bijaćima, izreka kako ‘na mladima svijet ostaje’ potvrđuje se aktualni projekt ‘Bijaći – od sv. Marte do sv. Nofra’ OŠ Bijaći iz Kaštel Novog. Aktivnosti i ciljevi ove inicijative predstavljeni su prošle godine, također prilikom obilježavanja obljetnice izdavanja Trpimirove darovnice u Bijaćima, a zajedno sa svojim suradnicama, razradio ih je kaštelanski učitelj geografije i povijesti Petar Perić. Riječ je o konceptu koji povezuje crkvice sv. Marte i sv. Nofra, obje kamene tradicijske gradnje i uklopljene u krajobraz obilježen suhozidima.

Pogled prema Splitu i Kaštelanskom zaljevu, s brežuljka Veli Bijać na kojem se nalazi crkva sv. Nofra (Onofrija)

Ako zagrebemo dublje u prošlost, malo dalje od glasovite Trpimirove darovnice koje se ovih dana prisjećamo, vidjet ćemo kako su sveta Marta i sveti Nofar, kojima su posvećene ove dvije stare kaštelanske crkve na području Bijaća, živjeli na Istoku: Marta u Perziji, a Onofrije u Egiptu. Smatra se kako su Marta i njezin suprug Maris sa sinovima Audifaksom i Abahumom, potaknuti vjerskim žarom, oko 250. godine iz Perzije došli u Rim kako bi pomagali kršćanima u vrijeme Decijevih progona. Zato su bili uhićeni i zatvoreni te naposljetku osuđeni na smrt. Marta je tako bila bačena u bunar, a njeno tijelo tajno pokopano. Na mjestu ukopa nastala je crkva i mjesto hodočašća.

Položaj starih kaštelanskih crkava: 1. Sv. Juraj na Putalju, 2. Sv. Kuzma i Damjan, 3. Sv. Martin ili Gospa od Kruga, 4. Sv. Mihovil, 5. Sv. Lovro, 6. Sv. Juraj u Radunu, 7. Sv. Nikola na groblju, 8. Sv. Juraj u Žestinju, 9. Gospa od Stomorije, 10. Sv. Nofar, 11. Sv. Marta

Onofrije – čije je ime grčkog podrijetla, a potječe od egipatskog izraza sa značenjem ‘onaj koji je stalno dobar’, živio je preko 50 godina u pustinji gornjeg Egipta. Kaže se da je kao kršćanski isposnik imao potpuno bijelu kosu i bradu koja mu je sezala do poda. Umjesto odjeće nosio je pojas od lišća, a hranio se samo pustinjskim biljem i datuljama palme koja je izrasla pokraj njegove ćelije. Umro je oko 400., a glas o njegovoj svetosti proširio se među kršćanima Istoka i Zapada.

Srednjovjekovni reljef sa scenom mučeništva sv. Marte; Reljef iznad ulaza u samostan sv. Onofrija u Jeruzalemu s prikazom sveca kako se klanja anđelu

Zanimljivo je kako se ovaj svetac više časti na Istoku, nego na Zapadu, pa je njegovo ime među titularima crkava u Dalmaciji vrlo rijetko. Nešto je češće na području Istre, koja je stoljećima bila pod bizantskim utjecajem. Za kaštelansku crkvu sv. Nofra se ne zna kada je izgrađena (osim da je 1475. bila temeljito obnovljena), pa o njenoj velikoj starosti svjedoči samo neobično ime sveca.

Za razliku od Onofrija, vezanog za Istok – odnosno Bizant, dobro je poznato kako su kult sv. Marte u hrvatskim krajevima širili Franci sa Zapada, a mjesto gdje su se ti sveci ‘susreli’ bili su upravo Bijaći, u okružju u kojem su se već bila udomaćila slavenska plemena.

Glavno pročelje crkve sv. Nofra; Ostaci ranokršćanske bazilike i predromaničke crkve sv. Marte – starohrvatska crkva je 1197. bila obnovljena i tada posvećena sv. Marti i sv. Ivanu Krstitelju

Tako smo stigli do trećeg aspekta važnosti Bijaća kao povijesnog lokaliteta. Povijesni izvori nisu samo kroničarski zapisi ili ruševine drevnih utvrda, nego i ostaci prakticiranja nekadašnjih vjerovanja koje prepoznajemo u prostoru. To je svojevrsna ‘topografija mitologije’, koju su, u slučaju slavenskih poganskih vjerovanja na području Hrvatske, aktualizirali koautori Vitomir i Juraj Belaj. Naime, iako su materijalni tragovi štovanja slavenskih božanstva u našim krajevima rijetki, široko su rasprostranjeni toponimi koji svjedoče o simbiozi između kršćanstva starosjeditelja i slavenskog poganstva pridošlica.

Tročlane strukture na području Hrvatske (prema ‘Sveti trokuti. Topografija hrvatske mitologije’: V. i J. Belaj, 2014.) svojim smještajem simboliziraju odnose među vrhovnim slavenskim bogovima (Perun – Mokoš – Veles): u pravilu je Perunova točka na povišenom, Mokošina uz vodu, dok je između Velesove i ostalih točaka tekuća voda

U blizini Žrnovnice nalazi se brdo Perun, a planina između Vareša i Kraljeve Sutjeske u Bosni nosi isto ime. Ispod nje je Zmajevičko vrelo s potokom Perunom, a vrelo Perunić nalazimo i uz riječicu Žrnovnicu. Iznad Mošćenica na Kvarneru također stoji brdo Perun, kao i selo Trebišće – taj toponim ukazuje na mjesto žrtvovanja Perunu. Na Braču je poznata Vidova gora, a do njenog vrha je ‘Zmajeva spila’. Naime, ključ slavenske mitologije sadržan je u odnosu između tri vrhovna božanstva: gromovnika Peruna, boga podzemlja Velesa (u obliku zmije/zmaja ili medvjeda) i božice Mokoš.

Istočnokaštelanski i zapadnokaštelanski trokut podno Kozjaka. Kutovima i stranicama iskazuju simboliku odnosa između dva muška lika sa ženskim oko kojeg se sukobljavaju. Vizualno povezane točke istočnog trokuta su: vrh Kaštelice (Perun) – solinska crkva Gospe od otoka (Mokoš) – splitski Poljud (Veles)

Dok Perun vlada svemirom bdijući nad općim redom Veles unosi nered kradući vode, stoku, pa čak i Perunovu ženu Mokoš i sina Jarila. To je doba između ljeta i zime, kada su dani sve kraći a sunce gubi svoju snagu. Dok je Mokoš u posjedu podzemnog Velesa traje zima. Međutim, tada gromovnik ipak uspijeva svom protivniku preoteti Mokoš bijući protivnika gromovima i munjama. Tako u novoj godini slijedi proljeće i ljeto. Kad Veles nakon šest mjeseci povrati svoju snagu, ponovno kreće u širenje kaosa, na što Perun uvijek iznova uspostavlja red.

Moguće točke zapadnokaštelanskog trokuta su: vrh Biranj (Perun) – crkva sv. Nofara (Mokoš) i trogirske Divulje (Veles). Velesov toponim je izveden iz latinskog ‘diluvia’ u značenju ‘poplavni tereni’, a naziv Biranj je ostatak oronima Borun – tj. Perun. Sv. Nofar (Onofrije) je smješten nad sv. Martom u Bijaćima pokraj koje je zdenac

Kada su slavenska plemena prodirala prema Jadranu, pa tako i današnjem kaštelanskom kraju, na svoja nova područja ‘unosila’ su i svoja poganska vjerovanja. Tako je Perun smještan na gorskim vrhovima, njegovoj ženi Mokoš posvećivana su mjesta uz rijeke ili zdence – kao što je upravo područje Bijaća, a dom zloćudnog Velesa zamišljan je u njemu odgovarajućim spiljama, ruševinama nastanjenim zmijama ili močvarama.

izvor: Dalmatinski portal