S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

RAPSODIJA OBEĆANJA

Ante Tešija

 |  svi. 3, 2021

POKRADEN SAM!

Sićan se, bilo je to dok san se još pomalo igra političara i kad su mi čudne ideje padale na pamet.

Sinula mi tako jedna sjajna ideja, a moj dizajner Luka istu grafički uredija. Naime, zamislija san kako bi tribalo organizirat u Amfiteatru stare Salone, pravi tenis meč. I to ne bilo kakav već između Ivaniševića i Ančića koji su tada bili u samom svjetskom vrhu.

Mnogi su se sa idejom sprdali. A ja još i danas mislin da bi to bilo sjajno uradit. Teren je travnat, lako bi ga se uredilo, veličina taman, tribine kamene su tu uz malu improvizaciju.

Spoj antike i modernosti. Eurosport bi to objeručke prihvatija a o gospodarskom efektu nije potribno ni pričat. Samo da bi se izdiga iznad prosječnosti i pobiga od zaostalosti moraš raspolagat ljudima sa snagom velikih ideja.

Gledan, slušan, čitan, da se u ovo predizborno vrime šeta po našoj Saloni i doznah da će se baš u Amfiteatru održat evropsko natjecanje u bacanju kugle. Za pohvalu.

Dapače, planiraju se i druge aktivnosti a jedna od njih je!

Na balote u Amfiteatar!

Čudan je ovaj naš odnos spram povjesno bogatih arheloških lokaliteta. Nije tajna da je Salona potpuno turnuta u nebrigu, upravo iz razloga što vlast, na svim nivoima, ne zna što bi sa njom. Niti je ekipirana niti kani zagrist u tako opasno ozbiljan zalogaj.

Moran priznat da san se čudom iznenadija gutajući podatak koji se iznio za šetnji od „balotišta“ pa po katakombama, zamišljene, Salone. Drevnog grada kojeg su barbari sravnili sa zemljom. Grada u kojem se carevalo i nije bilo demokracije već se po arenama igralo sa ljudskim životima.

Ne varajmo se. Čovik je tu tretiran velikim različitim aršinom.

Saznali smo za podatak kako je jedan od vodećih svjetskih filmskih studija dobija ugovor da na ruševinama Salone snimi dvije scene za svoj horor film. Ugovor se raskinija a znademo i zašto. Ogromna šteta je napravljena, ne samo tom studiju već puno više nama. Nije nam poznato da je više itko, ikada, zatražija uslugu za snimanje.

Saznali smo za scenarij „atentata“ na to vražje dilo. Pod plaštom zaštite!

Čega? Koga?

KOLIKO KOŠTA RUKA?

Pokuša san zbrojit sva obećanja koja se ovih dana prosipaju po našoj SDŽ-u i Solinu.

Kad bi to bilo moguće, i istinito, e onda nema razloga za ne bit sritan. Nema toga što će ostat u ideji, na čekanju, priskočeno ili prevareno. Sve miriše na proliće. Cvate.

Samo ima jedan mali zajeb! Moraš mi dat svoj glas!

Bez tog glasa moš se pozdravit sa blagostanjem. Zašto? Jer onaj drugi što ti isto obećava, laže, vara te!

I tako sve u krug. Nevirovatno lako i nepodnošljivo zbunjujuće. U svoj toj masi obećanja zagube se oni iskreni izvršioci koji ozbiljno misle i kadri su obećano sprovest u dilo. Takovi obično bivaju izgurani na marginu i nikada ne dođu bar u šansu da pokažu svoju ozbiljnost.

Sva sila listi ostavlja dojam velike želje na zajedničku korisnosti. Ma je šipak! Ovi izbori i velika zbijenost, na popisu, su obična varka. Ovdje se vodi veliki rat za imat ruku u Skupštini i Vjeću. Ta ruka je spas za bilo koju partiju. Zna se tko će odnit najviše glasova. Ma zna se da neće bit dovoljno kako bi se mirno spavalo i izglasavalo „šta oš“.

Ostaju ruke za otkup. Ovo otkup ne sliči stočnom sajmu ma nije ni daleko. Počet će cjenkanje. Trka za naklonost a zapravo se driši kesa.

A ta kesa je proračun. Ta zajednička kasa koju svi punimo ma nemamo pristup već oni kojima smo dali punomoć. Bez odgovornosti. Skrojeno tridesetogodišnje šerifovanje je očito tvrdo ucementirano pa nam se nije za nadat da će se to izokrenut tako lako.

Potpuna promjena stanja je teško ostvariva. Stvorila se čvrsta baza interesa koju nije lako prepustiti drugomu. Skrojija se paklen plan opstanka. Kad sve zbrojiš ostaje ti da se snalaziš daleko od te političke arene.

Zar mislite da je HGS bezveze uporan za dobijanje ruke prevage u Solinu. A kad ta ruka stegne, nisi više svoj. To je iskusija Split i SDŽ. Nadajmo se da neće naš Solin.

ODMORITE SE, POTRIBNO NAM JE

Nije zavraga izmišljen dnevni odmor, sedmični odmor i godišnji odmor.

Valja se odmorit, potribno je mislit na svoje zdravlje a odmoran puno više koristiš kad nastaviš rad.

Ali, postoje neumorni ljudi. Neumoljivi. Oni naprosto ne tribaju tu slocijalističku umotvorinu.

Oni su političari! Ta nadnaravna vrsta ljudi koji su sav smisao svog življenja podredili korisnom radu za svoju zajednicu. To su betmeni obična izgleda. Skrojeni na diku i ponos vlastitog samog sebe.

Naprosto im čovik mora pomoć. Moramo ih prisilit da uzmu odmor. U protivnom snosimo odgovornost ako ne daj Bože onemoćaju i budućnost im postane maglovita.

MUTAVI CICERON

Kažedu mnogi da je jedan od najvećih Hrvatskih, i šire, govornika, pokojni Vlado Gotovac.

Slažem se. Milina ga je bilo slušat. Svojim savršenim slaganjem umnih rečenica, zvonkog, razumljivog glasa i porukom koja te ne ostavlja u dvomici. Veliki Vlado je nažalost zbog manjkavo obrazovnog puka gubija šansu da se nametne i društvo povede posebnom stazom iznimnosti.

U ova moderna uzburkana vrimena govorništvo i nije baš na cjeni. Vic, zajebancija i ruganje su zamjenili plemenitost mudrog izražavanja. Redikuli su kudikamo zanimljiviji jer su nametnuli razbibrigu i bižanje iz dosadnog nameta staranja o samom sebi.

Pobići ustranu je kukavička avantura sređivanja tegoba. Što manje znaš, bolje ti je!

Jedan politički sraz na dalekovidnici di se četvero trudi sebe ustoličit na katrigu moći Splita, otkri nam mizeran podatak kako kod nas postoji sasvim ozbiljan godišnji izbor najboljih govornika u više kategorija. Jedan, iz video kaveza, izvali pohvalu kako je upravo on dobija tu nagradu tako da su se trojica, visoko obrazovnih protu kandidata dvoumili, zasramit se ili prasnit u smij.

„Ciceron“ komunikacija se dovatila tog posla, samim imenom obznanivši tko je uzor za tu nagradu.

Ciceron Marko Tulije, rođen 43 prije Krista, kao najveći govornik od antike do danas, dobija je svog nasljednika u liku osobe koja teško da sastavi tri rečenice bez greške.

Stoljećima je prihvaćan ko velikan izgovorene riči postavši nemjerljiv uzor latinskog stila pa ne preostaje drugo već da našeg brbljatora proglasimo kao nemjerljiv uzor balkansko prostačkog stila.

PIŠANJE U PISANJE

Lako se Ciceronu bilo obranit od kritičara ma kako ću se ja obranit od optužbi za moje pisanje!

Znam ja da je pisanje zajeban posao koji ne donosi ništa materijalno ma zato daruje duzine neprijatelja.

A triba li meni pisanje? Triba!

Svaki čovik ima svoj put, i način, kojim popunjava svoju svakodnevnicu. Logično jest da se time dobiva na kvaliteti života, da se opravdava postojanje i korisnost. A korisnost se ogleda u mnogo vidova djelovanja.

Ako pišeš iskreno, uvjerljivo i vazda otvoreno e onda se taj vid komunikacije svrstava pod normalno, poželjno i prihvatljivo.

Ako pišeš po diktatu, ovisan, potkupljiv i prozirno nametljiv onda si štetočinja širih razmjera.

Zato je moj odgovor svakomu ko mi ima nešto prebacit da san zadojen samo jednim jedinim razlogom. Slobodom.

Bez slobode u pisanju, bez moralnosti u životu, bez nakane korisnosti uz poželjnost čitanosti, pisanje je samo gubljenje vrimena i ponižavanje samog sebe.

ZAKON KRALJEVINE SHS-a

Kad ti dođe kuverta i kad te državna služba, posebna karaktera i zadatka, izvjesti da ti se mila Domovina oće uknjižit na didovinu nakon 73 godine od kad ti je ćaći oduzeta e onda ti ne preostaje ništa drugo već da se obratiš istoj toj miloj Domovini, posebnom uredu, da te USKOKom zaštiti od nje same.

Voljena Domovina koju smo raširenih ruku dočekali, obeća nam da više nema po tuđu već po naški.

Voljena Domovina raskrstila sve veze sa povjesnim osvajačima i ugnjetavačima našeg ponosnog bića.

No, voljena Domovina u mom slučaju poručuje da baš i nije tako.

A tako je jedna davna tvorevina nazvana kraljevina SHS donila, prije 6. travnja 1941 g., zakon o pravnim pravilima OGZ-a, te je na temelju njega, dakle nakon 80 godina, u mojoj Domovini doneseno rješenje U IME REPUBLIKE HRVATSKE, po kojem mogu da se pozdravim sa bilo kojom nadom i vjerom da imam Domovinu.

Đaba desetogodišnje dopisivanje, odgovaranje, dogovaranje, varanje, muljanje, obećavanje, upućivanje, kad je koaliciojski mutni dogovor jači.

Đaba što se drugostepenskom presudom utvrdilo da je nekretnina oduzeta na nezakonit način, što nema nikakvog dokaznog materijala koji bi im pomogao u stjecanju vlasništva, što po zakonu nije izvršena eksproprijacija, izvlaštenje, komisijski utvrđena naknada i što nikakva nije ni udovoljena.

Ali moja se Domovina može oslonit na zakon od prije 16.travnja 1941 g. i to po paragrafu 418 OGZ-a, po kojemu se vlasnički list može steći na temelju POŠTENE GRADNJE.

POŠTENA GRADNJA je dokaz kojim otimač dokazuje kako je on gradija a otimanom se nije bunilo.

Zašto moja Domovino prihvaćaš tako nakaradan zakon a klela si se kako više ništa neće biti isto, jer da će se svima oteto vratiti.

Zašto se pljuje po nama?

SPOMENIK OD MAGLE

Kad ne može Smoje, Dvornik, Ivić, Bebić, Popadić, Beara, Krstulivić, Genda, Mosor, Ćićo, Čedo, Tolja, Kulušić i još mnogi koji su obogatili naše Dalmatinsko podneblje, može jedan koji se još za života toliko zadužija i ostavlja neizbrisiv trag da ga mnogi neće lako zaboravit.

Rič je o spomeniku!

Sad, nećemo cjepidlačit i raspravljat o vrsti materijala i izgledu. Spomenik je spomenik.

Sjajni performer Labrović tako u srcu Splita na kultnom Peristilu, oboružan javnobilježničkim dokumentom, zacimentira temelje jednog suludog vrimena kad je nenormalno postalo normalno, kad se sve izokrenilo naglavačke i kad se stid i sram prekrstiše u ponos.

To je spomenik jednoj feti iz života Splita.

Zato je i spomenik poseban. Od mekog materijala ma od tvrdih posljedica. Spomenik opituran lažima, podvalama, psovkama, varanjima i presvučen demagogijom.

A da je spomenik poseban tumači činjenica kako je on jedinstven u svitu!

Na njega se ne mogu posrat golubovi!