|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

RADOSTI I POKOJA PSOVKA

 

POKLONI BOŽIĆ

Ima trena kad se čovik osjeća jadno i nemoćno. Naročito kad svidoči ljudskim tragedijama i neimaštini.

Veliki Vlado Gotovac izrekao je sjajnu rečenicu koja oslikava stanje društva.

„Ako i jedan čovik nije slobodan, cijeli svjet nije slobodan. Ako je i jedan čovik gladan, glad je čitavog svjeta“.

Upravo ovih dana slušam jednu radio postaju di se u eter pustilo narod da kaže što im nedostaje. Božić je na vratima. Vrime kad bi po nekom Božjem pravilo valjalo uživat u blagostanju porodičnog okupljanja.

Nema smisla pojedinačno navodit što je tko iznio kao potrebu. Niz je to tužnih poruka koje dostojnom čoviku ne bi palo na pamet izreći a da se ne nalazi u tom okrutnom stanju neimaštine.

Posebna poruka koja bode u srce je ona gdje nemoćna majka traži slatkiše za svoje dite.

Osvrnimo se oko sebe, pogledajmo, potražimo one kojima pomoć triba.

Nije li to ugroza kršćana? Zar oni miljun i po amandmanskog dara ne bi triba biti tu utrošen?

AVETI PROŠLOSTI U ĐIRU

Mora bi uzest uputnicu kod moje doktorice. Da me pošalje na detaljno vižitavanje jer je očito da nešto sa mnom nije u redu. Štati ga ja znan, možda to dolazi sa godinama a ja san jušto prid šezdeset osmin rođendanon.

Izgubija san osjećaj za vrime. Štijen pusto tega i očito je da san izgubija spomene na moju prošlost. Svi nešto govore drugovačije, spominju čudne zgode, dokumentiraju, analiziraju, a potpuno je u suprotnosti sa onim čeg’ se ja spominjen.

Pratin ovu zlu sudbu koja nas baš čepi. Slušan struku i izmičen se od mogućnosti zaraze. Svatija san ja to baš ozbiljno. Znan da nisan za dugo no ne dan se u Njegove ruke dok god je moguće durat.

Postoje ljudi u našem okruženju koji su izrasli na pustom obrazovanju i imadu sveti zadatak da nas provlače neokrznute kroz život. Ljudi vridni poštovanja.

Ma zašto oni nisu svjesni svog položaja i značaja? Zašto zabasaju u stanja koja in ne pristaju i zbog kojih sebe turaju u stranu.

Dr. Alemka Markotić, stručnjak žena, ničim izazvana baci, bar kod mene, sumnju na sve svoje dosad ponuđeno.

„Jedan pijani profesor marksizma me zajebava zbog mog odlaska na polnoćku!?“

Provlači se to već dugo. To tumačenje o neslobodama vjernika u grotlu strašnih „stradanja“ prethodnog vrimena. Zašto ja to nisan tada viđa? Zašto se to meni nije događalo? Mrzin laž. Mrzin lašce, ne da bi ih ubija već da bi in baš ljudski pljunija u lice. Ok, bilo je tega čudnovatog, bezveznog, nepoštenog i neobjašnjivo blesavog, ma zar to nije karakteristika svake fete prošlosti.

Zašto gospođa Markotić ne baci tu svoju diplomu u smeće? Zašto se ne ogradi od vrimena strahota? Zašto svoju lipu mladost toliko ponižava samo iz interesa dodvoravanja trenutuku.

Ok, zajebaji svakoga, tumači šta oš jer nikom nije do provjeravanja. Samo kako ligaš u postelju sa saznenjem da si posra sam sebe.

E sad ja kontan, koji klinac taj pijani profesor marksizma ima značaj u njenom obraćanju ko stožernoj osobi u borbi kontra zaraze Covid-19?

Neću se bavit analizon ma puka bi da ne kontriran. Ja i ona smo tu, li la starosti. Ja svojin poslon, ona svojin. Mene ono „grezo“ vrime obučilo ko ekonomistu, nju ko zdravstvenog stručnjaka. I ja i ona smo imali, bar tako mislin, iste uvjete. Svako od nas je zgrabija svoju šansu.

Možemo se lagat do besvjesti, no moja i njena diploma su iz istog vrimena.

Ja svoju cjenim no nije mi jasno zašto ona na svoju pljuje.

CURE O BRONCE

Je zlato vridno, je srebro odma iza, ma bronca je ovon prilikon plemeniti metal našeg ushićenja.

Evo, da mi je netko prije misec dana postavija dva pitanja, svako po miljun eura, ja bi osta lišo.

1.Koje evropsko prvenstvo se igra ovi dana?

2.Navedi samo jedno ime hrvatske ženske rukometne repke?

Blenija bi bez šanse i da pokušan. Naprosto ne bi zna. Ko i barenko 3 miljuna hrvata.

Cure su pod okriljem potpune tajnovitosti otišle put daleke Danske kako bi odigrale i ne osramotile se. Što manje ljudi zna, sramota će biti manja. I tako interes ne postoji za taj uzaludan put. Najskoli dalekovidnice koju nesebično financiramo a trošit na njih je bedastoća. Imaju oni važnije adrese za trošak.

A tamo nike druge Države odrišile kesu uz nadu da im medalje stižu na dar. Jedna Norveška, zemlja koja ne zna što bi sa financijskim rezervama svoju ekipu drži ko kap vode na dlanu. Francuska, zemlja velikih ljudskih migracija, pol’ Afrke je pročešljala kako bi sve svoje nacionalne selekcije obogatila atletama izdržljivosti u gladi za uspjehom. Domaćin Danska ni u ludilu ništa nije prepuštala slučaju. No skrojen plan im je zajebala jedna tiha, mala, grupa Hrvatskih kraljica koje ne poznaju tamo neke težnje i nastojanja. Amo se mi igrat. I odigrale su.

E sad, i ja i četiri miljuna hrvata dobro znademo ko su nove Hrvatske heroine. Sad smo se probudili. Sad smo svi zaslužni što su tih desetak studentica i par poluprofesionalki pokorile rukometni svit.

Sad kreće dodvoravanje. Sad kreće vabenje u svoje društvo.

Ajte zamislite ovu zgodu od prije dva miseca. Misto radnje. Hrvatski Sabor. Dnevna točka. Hrvatski proračun. Amandmani. Miro Bulj. „Molim Vladu da odvoji milijun i petsto tisuća kuna za reprezentaciju hrvatske u ženskom rukometu“.

„Nemere“. Veli velečasni Jandroković.

„Zašto“? Ne da se Miro.

„Nisu ugrožene. Ta sredstva dajemo svetoj Marijani kako bi brinula o ugroženim kršćanima“

„Ol’ one nisu kršćanke“? Opet će dosadni sinjanin.

„Jesu, ma diš bacat tliki novac za tamo nike curice koje bi se igrale balunon. Sid doli il’ dajen opomenu“.

Zato valja da svi zašutimo.

A tribalo bi se samo poklonit, izvinit i odrišit kesu.

One su oni ambasadori koji zaslužuju da im se dade palica povjerenja u ruke te da se tim činom pozove svu Hrvatsku mladost na odgovornost sa povjerenjem.

HAJDUK , OBEZGLAVLJENA ČETA

Ovo više nema smisla. Odgojija san se, ko i svi dalmatinci, na slavi slavnog kluba i bija njegov suputnik u svim danima mog stasanja.

Ovo danas je nula. Već dugo se u Poljudu kotrlja nula. Naprosto nije vridno pažnje. Ni spomena.

A sićan se Starog placa, oni tribina, one žice na kojon san satima visija, oni murvi isprid rodilišta di smo se ko majmuni gingali gledajuć samo južni gol.

Bili su to dani potpune ljubavi. Povjerenja. Suživota. Bili su to dani kad bi i umra za rezultat. Zašto? Jer si zna da tu igraju baš onako kako si tražija. Živilo se za zajedništvo. I rezultati su stizali. Kakvi takvi ma naši, iskreni i nesumnjivo tog trena mogući.

KATALINIĆ, ĐONI, ROŽIĆ, PERUZOVIĆ , HOLCER, BULJAN, ŽUNGUL, MUŽINIĆ, JOVANIĆ, JERKOVIĆ, ŠURJAK.

Dovodilo se samo klasu. Oblak, Simović, Mešković, Vardić, Đorđević, Pešić, Jelikić, Slišković, Primorac, Karačić, Cukrov, Čop, Budinčević, Deverić, Kranjčar i mnogi drugi koji su ostavili neizbrisiv trag po travnjacima Starog placa i Poljuda.

Ovo danas, i već duže, je obična sprdačina sa imenon, sa tradicijon, sa Dalmacijon i sa našon dicon koja služe samo za jeftinu rasprodaju. Dovode se pusti polovnjaci koji ne koštaju puno financijski ma sustavno uništavaju, rezultatima, slavno ime turajući ga na marginu interesa i ugleda.

Gorica dođe, uzme tri boda i ostavi sramotu sa kojon se valja brzo obračunat.

Povjerenje našon dici, struci i temeljiti zaokret su neminovnost.

POTENCIJALNI POTEŠTAT, POTENCIJALNOG UBOJICE

Svaki političar ima demokratsko pravo, sebe i svoju ćunku nudit na izborima.

Svi smo mi svjesni kako i običan magarac može imat listu ako se kandiduje i dokaže kako ima pravo.

Evo se već naziru konture budućih ponuđača i moran priznat da nisan nimalo iznenađen. Naprosto očekivano. Sve lišina do lišine. No izgleda da samo oni imadu volju. Stvarne veličine i ljudi o’ formata se ne usude unić u ring di se vodi šporka borba i di in je izgledno izgubit i osramotit svoj lik i dilo.

Bit izabran je čast jer te narod izabra da mu služiš. Jedino na Balkanu se bira da postaneš Car, Kralj, Despot i vladar nad glupim narodom koji ne kuži tu nakanu.

Nedugo prije izbora za parlament na listi je bija čovik, potencijalni ubojica. Stavija ga jedan koji nije o toj mogućnosti razmišlja.

Evo podatka kojeg su objavili mediji. Taj lola je uvaćen da vozi automobil a u tilu mu 2,33% alkohola.

„Ćaća, bil’ svratija na Bilice, Općinski sud i izvadija mi potvrdu o nekažnjavanju“.

„Bi, a šta će ti“?

„Javila san se na natječaj, zamjena, za radno misto“.

„I šta će ti ta potvrda? Pa tek ti je dvdeset dvi godine, i da si tila nisi imala kad bit kažnjavana“.

„Taka su pravila“

I triba da budu. Ma zašto ne vridu za svih. Jedino u HR politici te nitko ne pita za tu potvrdu.

A da se pita, bojin se da mnogi ne bi primirisali katrigi vlasti.

LIPO JE TO

Mrzin one plave kuverte sa pečatima, potpisima i čiji prijem moraš dva puta potpisat na kapiji dvora vlastite kuće. Dok otvaraš, srce buba jer se ništa, nikad, dobrog ne krije unutra.

Ma još gore je kad iz sandučića izvučeš papir- poziv, da ti je tako pismo došlo i da imaš pet dana za skalat se doli i vazest ga.

Dobi san taki papir i ni bilo druge već masku na ćunku, uzest broj, izić vanka i čekat. Čeka san i misli se komu san sad na tapetu. A ima tega. Ima pusto. Sve traže, kažnjavaju, izmišljaju, ovršuju, za usluge koje ti ne daju ma si pobro moj dužan plaćat.

Evo ja. Iman objekt u Sevidu i Raduniću i stalno nešto plaćan što te općine ne čine. Frustrira riješenje okolo nekih oborinskih voda, vodna naknada i druga sranja, a ti vodu naprosto nemaš.

Zove mala sa šaltera, ja njoj papir ona meni kuvertu, ma drugovačiju. Unutra libar. Kaštelanska knjižnica. Zbornik. I moja priča „Dođi trišnje su sazrijale“ unutra. E jebi ga, da i mene nešto obraduje.

Iđen vani a ono prid novotvorenin ugostiteljskin objekton moj prika Mišo Limić, pije kavu stojećki. Gren i ja. Taman da mi upotpuni radost. Ritko je imat takav format čovika za prijatelja.

Potom oden na mini tržnicu di mi je moja draga, ne znan ime ni prezime, prodavačica turnila tri svežnja blitve za obid. Sunčan dan, ja na putu kući priko čarobnog Gospina otoka, vesel, sritan i radozna.

Radozna, šta me sutra čeka.

Jebi ga. Nek dura dok dura.

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.