|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

PUTEVI KONKRETNOG

 

KLIŠKI POUČAK

Moran priznat da san se ugodno iznenadija pročitavši članak u Slobodnoj di nam kliški načelnik Jakov Vetma nudi na upoznavanje projekt svoje općine. Kako već cili život Klis koristim za prolaz u moju vlašku, tako san upoznat i sa prostorom te kamene tvrđave na visini. Naprosto, volim Klis.

Teren koji pokriva ta Općina seže sve do moje matični Općine Muć pa mu to dođu ko bratske. Negdi po sridini u Prugovu peška san teren i misto di se obavljaju zemljani radovi uz samu prometnicu pa eto pročitavši saznah da se taj hvale vridan projekt ima baš tu realizirati.

A radi se o čišćenju šest parcela za izgradnju domova za mlade klišane. Uvjeti i način kako su oni to postavili poručuje da ti ljudi-političari znaju što in valja radit. Kad se realizira kreće se u novi a prostor Prugova je idealan upravo za namjenu stanovanja jer je sam Split na daljini trenutka.

Zato ovom prilikom palac gori za načelnika Vetmu uz želju i poruku da nastavi na ovakav način dokazivati kako se može i mora smisleno vodit politika u službi naroda kojeg predstavljaš.

VJERONAUK NA SILU

Ma di god čovik živija, pod kakvim god zastavama se kreta, kakvo god mu se uređenje nametnulo, on teži i mora težiti konzumiranju sloboda.

Sloboda je rič pod čiju kapu se smišta osnovno načelo da nam prolazak kroz život bude na radost, znatiželju i sretno gutanje prilika koje smo sami sebi osigurali. No sloboda mrsi račune mnogočemu i mnogima jer moja sloboda slama puste interese a kad se ona useli u širi diapazon okruženja nju valja svesti pod kontrolu a moćnici lako iznalaze načine.

Ovih dana, ma vraga samo ovih, silno puno se debatira o vjeronauku u školama.

Proživili smo jedan period društvenog uređenja gdje se ta želja nije uvažila pa je po logici taj vid interesovanja bio preseljen pred crkvene oltare gdje mu zapravo i jeste misto.

Da se odmah razumjemo, osobno nemam ništa kontra tog nauka jer taj nauk samo obogaćuje mlada čovika u njegovu razvoju, no čemu „silovanje“ i duplanje.

Sloboda izbora je Ustavom zajamčena. Izbor je naprosto stvar unutarnjeg stanja svakog pojedinca. Ako svojim izborom ne štetiš drugima onda on biva i potrebito prihvaćen.

Ljudi se dile na vjernike i one koji malo drugačije poimaju stanje mogućeg. Djeci, i njenim roditeljima, je ostavljeno na izbor. No kad dijete dovedete u apsurdnu situaciju, kakova je danas, onda je to ograničavanje sloboda. Sat vjeronauka se treba upisati u raspored na način da je prvi ili zadnji za taj dan te time otvaraš prostor ravnopravnosti. Smjestivši ga u sredinu a po zadnjem „naređenju“ da djete ne smije bauljat hodnicima, parkovima ili po kafićima, vežeš ga čvorom koji gnječi a roditelje dovodiš u stanje bjesa.

Svako nametanje ima isti cilj ma rezultati bivaju upravo negativni za nametnika.

Najnovijim podacima iz svjetskog okruženja bivamo upoznati kako drastično pada broj vjernika a nije li možda i ovi naš „šlager“ jedan od razloga.

ZAGVOZD GVOŽĐEN ZAVAREN

Mnogi se sa sprdnjom dotiču medijski prezentiranog slučaja OŠ Zagvozd i njihova živopisnog ravnatelja poznatog po bravurama ponašanja i tezama objašnjavanja.

Ne znam zašto je taj slučaj toliko iznenadija puk i zašto se mnogi u čudu pitaju za tu praksu kad je to samo jedan mali insert iz filma hrvatskog muljatorskog glumišta.

Čovik je naprosto sebe smistija na poziciju koju je unaprid zacrta. Stranačka iskaznica je bila prvi korak ka blagostanju. Potom kreće grabež mogućnosti. Malo on, i takovi, imaju određene ideologije u svom životnom programu. On bira pravac a ideologija ostaje po strani za kućnu upotrebu bez svidoka.

„Jes čuja za ono iz Zagvozda?“, česta su pitanja koja kruže od uva do uva kao da bi to tribalo bit nakaradno saznanje. A takovog „poslovanja“ imate svuda okolo sebe no praveći se noj i gurajući tintaru u pjesak neprimjećivanja sve kazuje o nama a njima to i paše.

Zato pustite Zagvozd na miru, ne tirajte bidnog ravnatelja da se odriče, udajom, ćeri i ne nadajte se da on već sutra neće uradit isto.

Zašto?

Jer je tako nasađen, a mi mu krčimo ledinu da mu plod uspije.

SPOMENIČKI ĐIR U PRAZNO

„Ma neman ja ko predsjednik komisije za ulice, trgove i spomenika ništa protiv da se Toniju Kukoču odužimo, ma ovaj manevar odavanja počasti je mora proć kroz moje ruke“.

Nekako tako san ja doživija izjavu sveprisutnog Škorića koji virovatno da ga probudite u ponoć ne bi znao nabrojit sve funkcije koje obnaša no zasigurno bi tako pospan prihvatija neku novu ponudu.

E sad bi tribalo proučit, na temelju ranijih iskustava, kako bi se odvija taj čin nominacije.

Mislin da to nije teško jer iz iskustvenog marširanja te, i tih komisija Split je najsiromašniji Grad po spomeničkim obilježjima. A ruku na srce bar tu imamo materijala ko malo koja sredina.

No teško je pretpostavit da će netko mižerjast olako prihvatit veličine jer mu njegov mentalitet brani da se uopće bavi sa nedostižnim.

Amo se samo itnit do velikog Miljenka Smoje. Namisto da mu se poklonimo oni od njega pokušavaju, djelomice i uspjevaju, stvorit sprdnju. Zalipili mu „domoljubi“ etriketu izdajnika te se niko ne usudi ,od njih, progovorit i objasnit tu suludu tvrdnju. A građane se ne pita. Zašto? Jer im je poznat odgovor.

A negdi u svojoj preopterećenoj glavi, samo što to glasno ne žele ispljunit, maštaju kako bi to pošteno i lipo bilo da sami budu spomenički predstavljeni. Normalno, kad umru.

Svatko ima svoj lik i dilo. Jebi ga, raspon je jeben.

PARKIĆ VAN RUKE

Nije mi vrag da mira pa san mora pohodit mistu koje u zadnje vrime izaziva priepore.

Ruku na srce, mora san pitat di je to. Iznenadija san se, jer san konta da je negdi uz riku a ono van ruke. Ok, triba bacit oko i trezveno proštudijat ponuđeno. Laga bi kad bi napisa da me se dojmilo. Ni malo. Dapače.

Ja van volin prirodu. Volin zalutat i svidočit čudesima koja susrećen. Samo što ja svoje izlete pojmljivo biran i još pojmljivije svidočin ponudama.

Ja van volin riku. Često me se može zamjetit kako pokušavan priskočit koji zidić, zaobić raslinje dok šetan pored zakrčene, nebrigon, obale. Tisuće san foto trenutaka „uskladištija“ jer želin, i volin, zadržat trenutak istine.

Novac je vražiji izazov. On pokreće i pokorava svjet. Novac se teško stiče ma lako rasipa.

Pokuša san zbrojit di se utrošilo 5 od 24 planiranih miljuna troška u prostor koji ničem ne zaziva pažnju. Pokuša san razumit zašto se tu utrošilo kad se moglo znatno bliže na pogodnije i bogatije lokacije.

Kad bi ima moć, i kad nikomu ne bi polaga račune, ona bi se ogledala u tomu što bi naredija da se urede obe obalne strane rike od izvora do ušća i to na način da u šetnju izvuče svakog živog stvora Solina te da postane turistička destinacija nadaleko prepoznata. Imati izvor u dnevnom boravku, tu Božanstvenu bistru vijugu kroz Grad, a novac rasipati na druge zapuštene lokalitete, nije baš hvale vridno niti za odobravanje.

Upita me solinjanin, na licu mista, nakon mog razočaravajućeg momenta, što bi ja sa tim terenom.

Jednostavno, posadija raslinje i razmistija ga po zanatu a između bi pustija da prostor priroda sama obogati.

I vidi vraga dok listan Slobodnu naletin na tekst koji se bavi GV Kaštela te mi u oko uleti zahtjev jednog vjećnika da Grad pozove sve vlasnike privatnih parcela koje strše neredom i izazivaju mučninu, da iste urede ili gredu kazne.

Zašto mi je na pamet pao prostor šireg centra Solina?

OGORJE SE BUDI

Primija san poziv od društva da im se u večernjim satima pridružim gori u jedno selo pod Svilajom.

Teško žabi bućnit u lokvu.

Dugo bi mi tribalo za tipkat o lipoti koju san konzumira tu večer pa ću se samo zadržat na onomu što mi je cilj za reći.

Mladi, obrazovani i ljubavlju ovijeni svojim zavičajem, odlučiše da se malo žešće posvete svom, od svake vlasti, zapuštenom kraju.

Da ne dužim. Osnivamo Udrugu još nedefinirana imena koja će okupljati svakoga onoga ko ima barem malo ljubavi za čaroban prostor sa kojega je upućen u svit na bolje.

Nek ovo bude poruka njima i Općini Muć, kao i SDŽ i Vladi RH.

Ovim potonje navedenim na znanje kako će biti „bombardirani“ stalnim podsjetnicima da je i ogorski plato dio iste zajednice te da po Ustavu RH imamo pravo tražiti, i dobiti, ono što nam pripada kako bi našu Zagoru približili čuvenoj Provansi i Toskani, sa kojima nas upravo oni uspoređuju a ritko koraknu gori da usporede.

Ako sam nisi spreman na boj, ne nadaj se zaštiti.

 

mm

ABOUT THE AUTHOR

PRVI SOLINSKI NEOVISNI NEWS PORTAL

Solin Info

Solin Live na Instagram-u