Zločin bez kazne ZP Izdvojeno

PROFIL RODITELJA KOJE JE DJETETU SPOSOBNO SMRSKATI LUBANJU

Katarina Jakšić

 |  tra. 10, 2021

620 kn – cijena jednog djeteta. Ovo je pretpostavljena cifra zbog koje su tražili dijete nazad iz udomiteljske obitelji

24 godine – dob majke

27 godina – dob oca

4 djece (zanimljivo da nitko ne zna koliko ti monstruozni roditelji imaju točno djece – spominje se od troje do petero)

23 prijave za nasilje koje je sakupio otac

Postoje takvi roditelji. Koji djecu gledaju samo kroz računicu.

Nema te uvrede koju ti roditelji nisu dobili na društvenim mrežanja – od monstruma, sotona, prijete im da se radije ubiju u zatvoru jer će ih sačekati čim izađu. Naravno da je prvi nagon nazvati takve roditelje monstumom – ali je li moguće to razumjeti?

Ovakvi slučajevi dovode do nacionalne katarze. Cijela nacija plače zbog jednog djeteta. A zapravo plačemo za svojom djecom.

Jer će živjeti u društvu u kojem se to događa.

Ovakav slučaj sablažnjava i šokira javnost zato jer je nemoguće shvatiti kako je netko u stanju tako nešto napraviti. Ne možemo zamisliti u kakvom psihofizičkom, emotivnom i mentalnom stanju može biti osoba da napravi tako nešto protuprirodno.

Da shvatimo kakav je to profil, moramo ući u dublju analizu: sociološku, psihološku, etnografsku.

Čitamo knjige, idemo na tečajeve o tome kako su “prve 3 najvažnije”.

Bojimo se da krivo ne pogledamo dijete da ne stvorimo traumu zbog koje će dijete ići na terapije. Zbog krivog pogleda ili povišenog tona.

A onda se čujemo za slučaj u kojem majka dijete prebije do smrti.

Osoba koja je sposobna roditi dijete i ostaviti novorođenče ocu koji se ne može brinuti za dijete.

Osoba koja iz sigurne kuće opet trči nasilnom mužu i s njim dobija još dvoje djece.

Dakle, osoba koja se odrekne jednog djeteta da bi u rekordnom roku imala još dvoje djece.

Osoba (otac) koji stalno izbija iz kuće jer nema ideju da se mora baviti tom djecom koja mu donose socijalnu pomoć i dječji doplatak. Ali zato stigne dobiti 23 prijave za nasilje.

U glavi takvih osoba dijete je jednako količini koju mogu dobiti za dječji doplatak. Čak i manje, nekad imaš dojam da bi prodali dijete za 100 kuna.

Financijsko prostituiranje djece

Potvrdili su da su tražili dijete iz udomiteljske obitelji “da se mogu pokriti uz porodiljnu naknadu i dječji doplatak”. Njihov motiv da traže dijete nazad iz udomiteljske obitelji bio je tih nekoliko stotina kuna više koje će dobiti od države za svoje parazitiranje.

To su roditelji koji djecu koriste za financijsku prostituciju, odnosno od njih imaju neku materijalnu korist. U ovom slučaju radilo se o nekoliko stotina kuna, ali to je roditeljima igralo ulogu.

Takvo razmišljanje, financijsko prostituiranje djeteta, osobito je tipično za jednu manjinu u Hrvatskoj.

Neću spomenuti o kojoj se manjini radi, jer će svi skočiti u obranu političke korektnosti. Ali ionako svi znaju.

Zašto je tako teško potaknuti ostale na poboljšavanje demografske slike, bez obzira na sve naknade, pogodnosti, jednokratne i višekratne pomoći? A u toj manjini život jednog djeteta vrijedi nekoliko stotina kuna.

(da budemo točni u brojkama, to drugo dijete je donosilo 300 kn od dječjeg doplatka i 320 kn od socijalnog).

Dakle, vratili su djevojčicu u nemoguće uvjete zbog 620 kuna.

Možemo se iščuđavati, ali neki ljudi tako razmišljaju. Dijete vide samo u brojkama.

“Dajte dite materi” uglavnom je točno, osim u nekim rijetkim slučajevima kad je to smrtna presuda.

A sustav je procijenio da je to “umjeren rizik” za dijete. Što to znači, da će dijete biti umjereno zlostavljano?

Tih 620 kuna mjesečno koliko im je vrijedio život nesretne djevojčice vjerojatno su trošili samo na cigarete (jer, socijalna služba je ustvrdila da se puši u sobi u kojoj borave djeca).

Djeca su biznis. I zašto je problem ako kažemo da je takvo razmišljanje dominantno u jednoj etničkoj skupini? Ali to što imaju djecu, ne znači da se trebaju baviti djecom. Djeca se tvornički rade kao na traci, jer više djece znači i više socijalne pomoći. Veći dječji doplatak. Više radne snage.

Gledaju na način da moraju učiniti malo, a mogu dobiti od države dovoljno za egzistenciju. Djeca su njihovo sredstvo za život; s razlogom je saborski predstavnik njihove manjine rekao da su “djeca njihovo najveće bogatstvo” – oni su jedino naučili gledati djecu kao put do novca. Djeca su računica.

Sva ta sredstva koja država daje, u ovim slučajevima stvaraju samo kontraefekt: onda kad je motiv novac koji će se dobiti za djecu, a ne djeca sama.

Kad bi država povisila sredstva, imali bi još više djece. O kojima bi se još manje brinuli.

Zašto je problem reći da se radi o toj nacionalnog manjini ako je ovaj fenomen karakterističan baš za tu manjinu? Ako se jedino osvještavanjem tog problema može pomoći zlostavljanoj djeci (i očigledno majkama).

Ta “majka” je mislila da će samo tako vratiti dijete I olako ga integrirati uz drugu djecu, koristeći pogodnosti za jedno dijete više. Međutim, kalkulacija se pokvarila kad se dijete nije moglo tako integrirati. Jer je iščupano od ljudi s kojima se povezalo, i bačeno u lavlji biološki brlog.

I to neprilagođavanje djeteta dovodi do frustracije “majke” koja je vidjela da djetetov plač ne vrijedi tih 620 kuna. To će ipak biti teško zarađen novac. U naletu te frustracije, vjerojatno na rubu od još dvoje male djece i nepoznatog broja starije djece, frustrirana zbog muževog nasilja, i još nekolicine nepoznatih faktora, ona vlastitom djetetu razbija lubanju.

Možemo samo razmišljati koliko ima još djece koja pate sa svojim biološkim roditeljima, a nitko ne može čuti njihov glas.