|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

PRIČA O TRI OBIČNE ŠAHTE

 

 

Ja volin Riku.

Naročito ovi dil kojin svaki dan prođen bar dva puta. Uz Gospin otok. Di je sve čisto, uredno umiveno i brižljivo njegovano.

Odmara me njena lipota, bistroća i tihi šum. Zbijena u korito, oziđana kamenon, na vičnom putu u beskraj, tira čovika na razmišljanje o smislu. Njena lipota očarava, ma samo par stotinu metara dužine. Uzvodno i nizvodno, dalje od tog mikro prostora, postoje silne nelogičnosti zatrpane nebrigom i napuštenosti.

Uz riku ne smiš ubrzat korakon. Gubiš ponuđeno. Traži pažnju, a i prostor zelenilom pokriven, brižno njegovan svakodnevno, vabi na kultnu ledinu svu silu dičice, sa roditeljima, sa balunima, sa bumeranzima, zmajevima i sa bičikletama. Svraćaju iz Solina, Splita, Kaštila i ko zna još od kuda. Parkiraju aute uz Glorijet koji po ovom žezi nudi smrad pišote, ovijen napuštenosti.

Ledina je idealan prostor slobode kretanja. Pad na meki zeleni tepih nije pritnja. A valjane, taj vični dičiji nestašluk, ovdi dolazi do izražaja jer od samog zvonika nadolje ima prostora koliko oš za taj omiljeni gimnastički sadržaj.

I sam se zaputin sredinon. Volin mekoću pod nogama a „ukrast“ balun ditetu i glumit Juru Jerkovića dođe ko zabavan tren kojeg svaki mališan primi sa zadovoljstvon i osmjehon.

No zadovoljsto biva digod i uskraćeno. Sasvin slučajno san nabasa na prizor koji mi nije drag. Poredane jedna do druge, taman pod kotrljalištem, tri zelene, kruto plastične, razbivene šahte u čijim njedrima se razabiru niki aparatići, metalni, očito namjene zalivanja. Okolo njih, okom vidljivo, tek pokošena trava, što ukazuje da je „šofer“ sa kosilicom uočio isto kao i ja u ovo predvečerje.

Pitanje se samo po sebi nametnulo. „A šta da se koje dite zatrče u ovom pravcu i nestašno, ko šta su sva dica svita, nogicon upane u ovu rupu?“ Snimin i pošaljen ko obavjest, računajuć da nije zgoreg upozorit odgovorne, uz nadu da je defekt uočen od komunalaca i da će već ujutro to bit sanirano.

Poslom odsutan, dva dana nisan gušta šetnju uz riku. Treću predvečer san se zgrozija ugledavši šahte netaknute. A baš u ti zeman, mali momčić je bičikleton krenija nizbrdo. Brzo san sta uz opasnost i skrenija pažnju majci koja je na veliko iznenađenje izrekla rič. „Užas“ i nastavila dalje.

Ponovo je upozorenje, sa slikom, krenulo sa portala, računajući da netko od odgovornih tamo baci oko i da će reagirat.

Đaba. I sutra su šahte vabile nogice sitne dičice.

Osvanula je i nedilja. Ugodna šetnja uz ponovnu konstataciju kako mi se rupe cere u još većoj razbijenosti, odvedoše me do omiljenog kafića na kavu di san ima čast pozdravit gradonačelnika i izravno ga upozorit na opasnost. Zaključija san kako će već sutra odgovorni komunalac dobit porciju kritike te da će opasne rupe bit sanirane.

Prošlo je od tada sedan dana a da svaku svoju šetnju konstatiran nepromjenjeno stanje.

Večeras ovo pišen a već sutra ću, ako utvrdin da je stanje isto, uzest četiri kolca, zabit ih u ledinu i opasat žutom trakom kao upozorenje.

Grad Solin, i njegova administracija, se odavna sa pravom hvale kako smo najmlađi Grad u Hrvatskoj. Grad prijatelj dice. A jesmo li?

Jesmo li prijatelji, i odgovorni, ako ovako bezazlen komunalni problem nismo kadri rišit u trenu. Ta kruta plastika je oštra. Zajebano nazubljena. Jako opasna, jer je napola raspukla, polovica fali, i ditetu noga upada unutra gdje ga dočekuje tvrdi mehanizam. Lom i rezanje su izgledni.

Onaj koji je kosija travu nije moga izbjeć a da ne vidi to stanje. On prima plaću iz proračuna koju zaslužuje svojim radom. On je odgovoran kao i onaj, šef, kojemu je triba prenit stanje. Ti tvrdo plastični poklopci se valjda mogu naručit od onoga koji je isporučija šahte. Ako je potrebito čekati određeno vrime, nastupa obveza zaštite prostora a to se može na niz načina postavljanjem upozorenja.

Sve to nije učinjeno, a zna se za problem, već više od deset dana, te postavljan sebi pitanje, čemu nebriga, a naročito neodgovornost.

Da je kojim slučajem nastradalo, što ne znači da neće, neko dite, posljedice su lako za razjasnit. Dite ka doktoru, roditelji ka odvjetniku a odgovorni u akciju objašnjenja kako nisu krivi.

Ako smo kadri zakazat na ovako minornu slučaju, strah me i pomislit na neke druge, ne daj Bože, veće opasnosti.

Nadan se da sutra neču tribat nosit kolce, traku i čekić na travnjak Gospina otoka.

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.

Solin Info

Solin Live na Instagram-u