|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

PRAVCI I STRAMPUTICE

 

LJUDI VELIKOG SRCA

„Lako je bit p…a o’ čovika, ma budi ti čovik“. To su riči mog ćaće koje je zna tako grezo ponavljat kad bi se ljutija i bija nervozan. Izazvan.

Zaista, ritki su trenutci kad se moraš naklonit čoviku. Ja se ovom prilikom klanjam do poda mom ogoraninu Dinu Rađi.Velik je. U svakom pogledu.

Nevoljko je otkrija, ja se čudim, svoje sveto djelo dugo dvadeset sedam godina. Odgojija je nepoznato, tuđe, dite kojemu se tragedija uselila u život prije nego je progleda. Dvadeset sedam godina je Dino bdija nad njegovom sudbinom i stvorija doktora, kadar, toliko potriban društvu. Nije teško skontat da bez njegove pomoći toga ne bi bilo.

Posebno pada u interes povjest ovog velikog dila. Otac je poginija u Vukovaru, što nebi tribalo biti posebnost, no jeste kad se uzme u obzir da Grad Heroj ne služi vojsci protuha u livanju krokodilskih suza nad njegovom, i njegovih stanovnika, sudbinom. Nakon ove spoznaje, za mene je i kolona i sve što se u te dane dešava jedna obična obmana zasnovana na interesu „manekena“ od jednog dana.

Dino je poklonija sebe, svoje vrime, i svoj pošteno stečen novac. To je ta sveta vridnota koju drugi ritko imadu. Poklanjanje iz proračuna je samo pošteno-nepoštena raspodjela zajedničkog. Lako je turnit ruku u tuđi žep, otvorit svoj je problem.

Bogata je ova zemlja humanistima. Oni su skriveni u svojoj privatnosti, nerado izlaze u javnost što potvrđuje kako su posebni i izuzetni. Njihova dila su njihova veličina. Veličina koja se ne kupuje, već stiče.

ROMKINJA

Izigravat normalnost i bit normalan su dvije strane između kojih je jarak dubok milijun metara.

Svaka Nova Godina se obiljuži evidencijon prvog rođenog diteta, u Državi i u svakoj zajednici nižeg statusa.

Početak ove Nove Godine obiljužija je besraman pokušaj prevare u rangu najjadnijeg ljudskog trena. Mišljenje moš minjat koliko ti drago, uzore moš minjat, političko uvjerenje i vlastitu prošlost, no činjenice dostupne javnosti ne možeš, nit smiš.

U jednoj županiji, u njihovoj bolnici, rodilo se prvo dite. Uglađeni, proevropski usmjeren, župan u dokazivanju svoje brige i obavljanju tradicionalnog, cviće i bombonjeru je poklonija drugorođenom ditetu.

Nije bitno tko je kriv za tu pizdariju, no kad spoznaš kako je prvorođeno na svit donila romkinja tada sva tumačenja padaju u vodu. Tada se svi moramo zasramit. Tada ne možemo pobić od činjenice kako živimo u društvu koje se rodilo, ma nikako da izreste normalno.

PRIČEST, ISPOVID I ČISTO SRCE ZA VRIĐANJE

Zašto svi pričaju da je obrazovan čovik daleko od mogućnosti prostakluka. Možda negdi drugdje no kod nas to pravilo nije saživilo.

Odvjetnik. Sama rič govori da je tu utučeno puno obrazovanja, nauka, odricanja i troška. To je vrsta ljudskog roda klasificirana visoko na skali vridnota u društvu. To naprosto ne može bit svatko.

Kod nas može. Eno ga na sačekuši pred ulaznim vratima biračkog mista, obrijan i nabrijan da izvriđa nekoga ko mu po nekim , njegovim, blesavim pravilima ne paše. Čeka, dočeka i izvriđa budućeg Predsjednika Države kojon pripada. Svog Predsjednika.

Umjesto da ga mediji popljucaju i turnu u neinteres, dadoše mu šansu da objasni.

„Bija san u Crkvi, ispovidija se, pričestija, te čista srca i duše reka što mislim“.

Čitaj. Izvriđa san čovika koji se drznija bit kandidat.

Pouka. Ne samo medijima. I Crkvi.

Ako ovo nije razlog Vaše intervencije, odricanja ovakvih vjernika, onda Vi sami tirate normalne ljude od oltara te vaša sveta rič i propovid gubi težinu i vjerodostojnost.

PISMA KA LIKARIJA

Volim gledati natjecanja. Naročito gdje se traži talent od anonimaca. To je šansa svima onima koji iz bilo kakvih razloga nisu bili u mogućnosti razvit svoju prepoznatljivost u nečemu.

The Voice.

Bira i nagrađuje mlade ljude sklone pjevanju. A pisma je dar za izvođača i lik za slušatelja.

Naš Solin se i ovom zgodom predstavlja. Na poseban način. Veličanstven.

Naša mladost i tu je ponudila posebnost. I talentom i životom. I dokazom kako pisma liči tragediju.

Bravo Kraljice.

TITOVA BISTA I BRIJUNI

Novi Hrvatski predsjednik još nije sija u katrigu a izazovi traže odgovore.

Prvi Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman nije ostavija ni najmanju mogućnost da mu se netko upliće u odluke. Naročito u onu da će bista Josipa Broza Tita bit stanovnik doma svih Hrvatskih predsjednika. Doduše, nitko se nije ni bunija.

Nasljednicima bista nije smetala. Nitko se ni tu nije bunija.

Predsjednica koja se uselila u novi dom nebi bila od nikoga napadana da je poštivala tu tradiciju. Ničim izazvana, nakrkečila je bistu na svoja pleća i udaljila iz domena svog pogleda. Polučila je zgražanje jednih i oduševljenje nekih drugih. Začeprkala je, ničim izazvana, u osinje gnjizdo te je to ostavila na teret novog stanovnika. Ona je kao poznati uzvikivač kontra podjela u startu pripomogla da se podjele razviju.

Osobno sumnjan da ona mrzi lik i djelo Tita. Ona je naprosto kao nezrela za tu funkciju, u dodvoravanju, samoj sebi odmogla.

Jer da ona njega mrzi zasigurno ne bi ovih dana kretala na zasluženi odmor na otočje koje simbolizira vladavinu i etapu Titova života.

Bistu moš micat, to je običan komad kamena. No ima jedno misto, u ljudi, di nikomu nije dozvoljeno prtljanje.

SEMAFOR U DRAČI

Iman jednu veliku „manu“. Promatranje i zapažanje, što većinu ljudi ne izaziva.

Prodajni centar u blizini mog doma je moje omiljeno misto druženja sa dragim ljudima. Ne triba mi volan. Na radost mojih bolesnih nogu.

Ima jedan semafor, velikih razmjera, koji regulira veliki protok ljudi i automobila.

Oni pravac od Tomija ka Mravnicima i odvojak u Hektoroviću krije posebnu opasnost za dicu, starce, slabovidne i gluhe. I nepažljive.

Kad čekate da se ukaže vaše pravo prelaza preko ceste, od tehničkog ka Hektorovićevoj, pa vam se auto zaustavi u traci do vas i trotoara, vi normalno zagazite na zebru i krenete svojim putem. Onda začujete škripu kočnica, trubu i beštimje iz prvog automobila na traci do ove prve, a ta vodi nalivo u Hektorovićevu. Normalno, nije vam jasno, koji mu je k…c i pošaljete ga di i on vas, a da niste svjesni da je on u pravu.

Naime, tridesetak metara naprid, isprid nike kuće, u zelenilu, uz crveno svitlo koje znači stop, upaljena je zelena strelica koja autu daje prednost skretanja.

Do dugo nisan otkrija tu tajnu dok nisan ko šofer bija upozoren, ovog iza mene, da koji san k…c sta.

Eto, jesan malo grezo prenija reakcije no ponovit ću i po treći put. Bez točkica. Oprostite.

Koji kurac je bija onomu programeru koji je postavija ovako nakaradnu signalizaciju.

Odgovorni u Gradu Solinu. Daj upozorite ih na ovo. Dok netko ne nastrada. Nedužan

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.

Solin Info

Solin Live na Instagram-u