|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

PONOS I SRAM

 

OĆE LI TO VIŠE

Uskoro će sjednica GV Solina. Jedna točka nas škaklje. Izbor Ravnatelja „Doma Zvonimir“.

Svi su izgledi da će se ponovo izrodit „ništa“. Nula. Gospodo, gadnu ste poparu zakuvali. Ovo je vaše dilo i Solin vam ne kani tu glupost oprostit. Sa tim se morate suočavati svaki naredni dan ako sjednica skonča bez tog rješenja.

Doveli ste Grad i sebe u ćorsokak. A da stvar bude savršeno blesava, vas i nije briga za to. Ovi problem ste uvrstili u dnevne rede vijeća ko da se radi o krpanju rupa na nekoj prometnici u predgrađu. Očito niste ni svjesni svoje odgovornosti. Očito i ne hajete o potribama grada.

Zašto se vatate posla kojemu niste dorasli? Nije ovo upućeno nikomu posebno, ovdi ste svi. Svih zastupnici. Razjedinjeni ste. Svatko iz svoje busije cilja „neprijateljsku“ metu. Svatko ima svoj interes a to je pogubno. Nakaradno! Interes grada i nas koji punimo proračun jest da radite baš onako kako triba, po obećanjima koja ste dali, po zakonima i pravilima moralnosti.

Baš nas briga za vaše parcijalne interese. Rješavajte ih doma ko i svi mi, a ako vam je teško bit na službi gradu i građanima, postoji jedno savršeno jednostavno rješenje.

Zahvalite se. Sačuvajte obraz.

MARIN  LIMIĆ

Kliško solinsko dite, od oca, frontmena legendarne grupe STJENE, predstavljen na stranicama „FENIX MAGAZINE.DE“, kao Hrvatski pijanist koji je u Berlinskoj katedeali upriličio humanitarni koncert kao pomoć ugroženom ukrajinskom narodu.

Marin je moj prijatelj. Marin je svakomu normalnu čoviku prijatelj. Taj mladi umjetnik je naprosto naš. Na našu, i njegovu, čast.

Marin je predstavljen kao Hrvatski pijanist, sa radom u Njemačkoj, što na prvu zvuči normalno, no nije! Zašto?

Zato jer je naš Marin solinsko dite. On je tu donedavno živija i radija. Jer, on se tako i ćutija i tako želija nastavit. Ma mi smo „potirali“ tog izuzetnog umjetnika da potraži drugu adresu kako bi normalno radija i razvija svoje stvaralaštvo.

Valjalo je da piše uz hrvatski i „solinski pijanist“, no mene ne čudi taj propust. Zapravo san malo i bezobrazan. Solin nije zaslužija da ga se spominje uz ovi veličanstveni događaj. Uz ovog svjetski priznatog umjetnika. Opet pitanje, zašto?

Jer ste ga gospodo iz solinske „odgovorne“ vlasti „potirali“ na drugu adresu i time pokazali kako vam nije stalo što u njidrima grada imate velikana koji krči put ka svjetskim pozornicama. Potirali ste vrhunskog pijanista jer ste nesposobni prepoznat vridnote. Ubili ste šansu da se uz njegovo ime spominje ime našeg grada.

Nemojte to više radit. Nije interes grada samo komunala, vrtići, pučka kuhinja, NK Solin, Mala Gospa i arheološki iskopi. Naš interes su ljudi. Mladi ljudi koji su nadišli ove okvire. Koje je iznjedrila neka obitelj na ovom prostoru a na vama je da im dadete potrebit značaj, prostor rada, zadržite ih ovdje kako bi pronosili ime našeg Solina na njegovu i našu slavu.

Marin Limić je naše blago. Sa blagom se ne kocka!

REKONSTRUKCIJA  BLUDA

Zašto je stala „rekonstrukcija“? Tko je brenza šminkanje zgradurine nevirovatno gadnog oblika na mistu di ne pripada? Na mistu di bode oči svojon nakaznosti.

Da ponovin gradivo.

Davnog ožujka ’70 godine kad je na ovin prostorima, i šire, vlada komunizam, kad se svećenstvo bunilo zbog sputavanja služenja vjere, kamena rodna kuća solinskog velikana don Lovre Katića je proglašena zaštićenim spomeničkim dobrom, a ’72 je upisana pod zaštitu konzervatora kao dio  znatno šire urbane cjeline kulturno povjesne jezgre Solina.

Na istu kamenu kuću su građani Solina i Splita postavili kamenu ploču kao znak prolaznicima tko se tu rodio, i zašto je to bitno znati.

No netko je , tko zna kojim kanalima, kupio tu kuću, pa je istu poklonija sestri, pa je potom istu opteretija hipotekrnim kreditom od 2,5 miliona eura?????, 2008 g. kod  Zg banke, da bi ta banka prodala potraživanja utjerivačima dugovanja.

Čudna sudbina i putanja zaštićenog dobra.

Grad Solin žali što se to desilo a jedina poruka je nakaradna. „Nadamo se da će vlasnik ostavit spomen ploču“. Kad izgradi ono što oće. Izgradija je.

A upravo to građani Solina i Splita ne smiju dozvolit jer kad bi ta njihova spomen ploča ostala na ovoj rugobi od profitnog šušura, to bi bilo sramotno ruganje sa likom i djelom našeg velikana.

Valjda postoje valjani razlozi zašto se privatnom profitu dozvolila ova igrarija. Nek se iznesu, radi mira, radi očuvanja imena i dila našeg don Lovre. Zašto se na tomu kultnom mistu nije usidrija muzej koji je potriban našem gradu? Naš Grad se ima čime dičit, zašto to gostu i domaćinu ne pokazivat? Zašto, zašto …..?

Bilo je neko objašnjenje kako je kuća derutna na močvarnom tlu. Ne drži vodu! Laž! Valjda je ZG banka komisijski utvrdila da može dati hipotekarni kredit na nju.

Zašto na tabli stoji „rekonstrukcija“ kad i slipcu koji tuda šeta biva jasno da to nije. Rekonstrukcija, guglanjem, kazuje nešto drugo. Ovo je devastacija,  nikako rekonstrukcija.

Vrime biži, ime don Lovre Katića se slavi, spominje. Škola i ulica su tu, spomenik je tu, ma kamene vace rodne kuće su razasute negdi po privatnim gradilištima.

Zašto? Zašto nikomu nije briga? Zašto vrh Crkve šuti? Njima bi tribalo posebno biti stalo.

Kad dozvoliš blud sa velikanima, mal čovik se ničemu ne triba nadat.

SAMO SAN SLUŠA

„Slušaj ti koji se u sve petljaš, ne kažen da često nisi u pravu, ma ja bi tebi nešto ispripovida pa ti napiši ako oš. Ako smiš! Solinjanin san, o’ kolina. Tu mi se rodija i did i baba. Radin pošteno, nisan siromaj ma u politiku nikad nebi. Dajen ja nju i njih kvragu. Sve su zasrali. Pita bi te ja, zašto nan je Grad ovaki? Jel ti odaš onin kvartovima Priko vode? Normalno da odaš, pa tamo imaš kuću. Jel ti vidiš da se na svaku slobodnu ledinu gradi. Jel ti opazaš da nema parking mista, da se ulice pretvaraju u jednosmjerne, da nema zelenila. Zašto se trče za komunalnim doprinoson koji puni proračun a devastira se samo tako. Znaš šta bi ja. Nek oni rade, ma zašto ne rade po pravilima. Di su zelene površine? Familije, mlade, dolaze iz Splita i okolo, kupe stan i dovedu po dvoje troje dice. Triba sadržaj, vrtići, škole. Nakrcaje se i jednog dana će sve puknit. Ma kurac smo mi najmlađi Grad našon zaslugun! Tu kumuju jeftiniji kvadrati a Solin je blizu. A dajemo li dovoljno za tu budućnost grada. Može li se stat devastacijama na kraj. Jebote negdi su balkoni na samon trotoaru. Kad trese tepih moraš pazit kud prolaziš. Di je ono pravilo da 20 posto parcele mora bit pod zelenilon. Da kantun kuće mora bit četiri metra od ruba trotoara. To te ja pitan, a ti pitaj njih. Ma sve ti to znaš samo ti se neda pisat. Je, digod se dotakneš, ma đaba ti. Ne valja ništa, ka’ ti ja kažen. Tribaju nam političari vizionari, koji vole Solin i koji će interes grada stavit isprid svog, stranačkog. Ja to neću dočekat. Eto, ima san ti potribu to reć. Ma kurac si ti išta zapantija od ovog, neš se ti sa ovin mučit. Aj’ budi mi pozdravljen.“

Evo. Ja sve zapantija i prenija. Valjda će mi platit piće isprid Zvonimira.

A  DA  SE  UVATIMO  SPAŠAVANJA  PČELA

Dok san večeras priprema ubrane šparoge, gulija vlaška jaja, da bi uz crno vino blagova, zapljusni me vjest o pomoru pčela.

Negdi gori su pomrli rojevi pčela!?

Zašto? Triba li tražit krivca? Netriba. Zna se!

Šparoge su prirodni lik. Vlaška jaja su od koka koje po cili dan prpaju i kljucaju po ledini. Moje crno vino je prirodan lik, bez grama cukra i kapi vode. Sad ja ti prirodni dar gucan. Dok ga ja gucan mi uprav uništavmo prirodu.

Odu li pčelo odošmo i mi. Valjda vam je to jasno. Nema tu lika. Onda više nema botoksiranog kepeca da priti, onda Skeji đaba slavit brkicu, Paladinu slagat miljune, Čačiću bižat od duga, Kerumu tražit novi mandat.

Đaba nam svima. Krepat ćemo kako smo i zaslužili.

Dok san gaca poznatim stazama moje zapuštene vlaške, jer ja godinama znan di me čekaju svježe šparoge, otkriva san nove sadržaje smeća. Znan ja što je lani u ovi zeman tamo bilo, no sad vidin da je obogaćeno sadržajen novog otpada.

Šut, tvrdi cimenat, plastika, slomljena keramika, skršene katrige, stoljnjaci, čaše, kese, kartoni, gnjile deke, jastučnice napuvane, vriće sa životinjskom iznutricom i nepoznati eksponati, zapasali su svaki pedalj prostora.

Nasuprot tomu, rašeljke, akacije, trišnje, višnje, kruške, šljive, glog, drinina i nepoznato poznati cvitovi, sve u cvatu. Svaki taj cvit mami pčele. Nudi im hranu, one uzimaju i prenose sadržaj da bi se plodovi formirali kako bi ih mi blagovali. Kako bi sa njima produživali svoj život.

Produžuju nam život besplatnim radom.

A mi? Mi kreteni ih uništavamo. Mi kreteni kojima je važnije dali je Milanović prvi opsova Plenkovića, ili je obratno. Mi kreteni koji zdušno branimo ustaše na štetu partizana, mi koji smo opčinjeni UDBom, lažnim generalima, pokvarenim odvjetnicima i korumpiranim sucima.

Mi koji bi „ubili“ i sve dali da zaposlimo priko veze nesposobna sina, mi koji gazimo priko „leševa“ da bi koju kunu strpali u žep, mi smo najveći krvnici sami sebi.

Bidne pčele ubijamo, nesvjesni da sebi pucamo u sljepoočnicu.

KUĆE  NAŠEG  PONOSA  I  NJIHOVE  SRAMOTE

Kako shvatiti društvo koje ne shvaća da u svojim njidrima ima nesritne ljude koji nisu kadri, niti u moći, da sami brinu o sebi?

Kako shvatiti da to može biti moguće!?

Eto, kod nas može. Mi smo bogato društvo u svakom pogledu. To što mi to bogatstvo ne umijemo ubrati i pošteno rasporediti, to je evidentno moguće, na snazi. Na našu čast! Ili nečast!

Hrvatska se rascipila. Ko gnjila daska. Bogatstvo cvate i kurči se na svakom koraku a siromaštvo buja i skriva se u svom jadu i bjedi daleko od očiju tih bogatih pizduna.

„Dobar dan. Jeste vi taj i taj?“

„Jesan“

„Ma ja san ta i ta, čitan da vi radite to i to pa bi ja pomogla.“

„Bravo gospođo. Slušan!“

„Dajte mi račun di ću uplatit. Ja san u penziji. Sama, Muž mi je umra prije godinu dana, nismo imali dice, sama san. Bolesna.“

„Možemo li vam kako pomoći?“

„Ma ne zoven zato. Pošaljite mi broj i ja ču uplatit.“

„Evo, odmah ću. Hvala vam lipa. Časni ste. Volija bi vas upoznat.“

„Vala Bogu. Bit će vrimena. Eto, toliko. Bog.“

To je ponos. To je ljudskos. Tu je smisao postojanja, života, suživota i korisnosti. Ganulo me, ko što me u zadnje vrime puno toga zna ganut. Jer mali ljudi koji nemaju ni za sebe, skontaju da neki drugi imaju i manje.

Ne znan koliko će uplatit ma san siguran da ćemo sa tin darom moć kupit barem dvi vriće cimenta koje će biti ugrađene u dom dostojan ljudskog života.

A društvo, što sa njim? Ništa! Ono se i nema načina zasramit.

 

 

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.