Zločin bez kazne ZP Izdvojeno

POLARIZIRANA DRŽAVA – UHLJEBI I SVI OSTALI

Katarina Jakšić

 |  lis. 1, 2017

Posljednja polemika u javnosti, između savjetnika gradonačelnika, odnosno nekoga tko prima plaću od države, a nikome nije jasno što zapravo radi – uhljeba, i onih koji nemaju to sigurno zaleđe te pokušavaju iseliti iz Hrvatske, samo je potvrdila da se Hrvatska sve više polarizira. Polarizira se na „uhljebe“, i one druge.

Možemo reći da je to polarizacija na one „koji vole Hrvatsku“, te one koji je kritiziraju. Naravno, „domoljubi“ podrazumijevaju da se Hrvatska ne smije kritizirati, jer je to svetogrđe.

Čini se da i statistika, kao što je Eurostat također mrzi Hrvatsku.

Oni koji „ne vole Hrvatsku“ oštećeni su budući da ne mogu preživjeti jer država puca po šavovima od uhljeba, savjetnika, raznih izmišljenih zanimanja koja nastaju po stranačkoj osnovi. Ne zbog toga što država treba ta zanimanja, već jer netko nekome radi uslugu. U najčešćem slučaju, netko skuplja glasove zapošljavanjem novih kadrova.

A oni koji „vole Hrvatsku“ s razlogom je vole, jer oni su ti koji najbolje žive.

Ali na čiji račun?

Uhljebi žive na račun onih koji „ne vole Hrvatsku“ – na račun poduzetnika, onih koji žive od svoga rada. Oni su ti koji pune državni proračun, da bi ga uhljebi praznili.

Uhljebi nemaju onaj glavni problem – egzistencijalni. On je sve dobio na gotovo, nema onaj dominantni stres – stres preživljavanja. Jedino s čime se mora nositi je društveni sram zbog toga što je uhljeb. Ali to nije toliki problem koliko onaj egzistencijalni.

Svi mrze uhljebe

Upravo zbog ogromnog pritiska na društveni proračun, uhljebi su postali najomraženija vrsta.

Ona strana, koji nisu uhljebi – možemo ih nazvati „poduzetnicima“, sve se više buni i demonstrira protiv uhljeba jer se sad jako dobro vidi uzročno-posljedična veza količine uhljeba i pritiska na poduzetnike. Svaka zarada poduzetnika postala je krvava jer država traži sve više.

Poduzetnici su poput ljudi u kamenom dobu – ujutro izađu iz špilje i ne znaju koliko će uloviti. Možda ne ulove ništa. Lov je postao sve negostoljubiviji i otežaniji jer je država gladna i na svakom koraku traži još, da bi mogla nahraniti svoj ogromnu količinu zaposlenika koji joj ni ne trebaju.

Država je gladna jer je uhljebnički aparat stalno povećava, nekontrolirano raste kao kancerogeno tkivo.

A oni koji svaki dan izlaze u divljinu moraju pronaći plijen ne samo za sebe, nego i za cijelu vojsku uhljeba.

Tko može uzdržavati takav monstrum, tako masivan aparat koji stalno ima tendenciju rasta, zvijer koja traži sve veće porcije?

Kako se osjećaju oni u Banovini kad svaki dan dolaze na posao? Razmišljaju li o tome koliko država treba uzeti od drugih da bi nahranila njih? Netko treba platiti njihove bruto plaće i sve povlastice koje dobivaju od države.

Imaju kolektivne ugovore na rubu znanosti, 95% plaće kad su na bolovanju – zašto uopće tih 5%, zašto jednostavno nemaju sto posto plaće?

I Baldasar, splitski krvnik koji je proglasio sebe dobročiniteljem „jer zapošljava ljude“ – je li mu palo napamet da je tim masovnim uhljebničkim zapošljavanjima stavio uteg oko vrata nekome drugome?

Upravo zbog tog na-rubu-znanosti stanja oko uhljeba nastaje sve veća podijeljenost nacije. Uskoro oni s etiketom uhljeba neće moći prošetati gradom jer će ih bijesni građani gađati rajčicama, a možda i kamenjem. Ona kritična masa koja pokušava nešto stvoriti sve je više nabrušena jer zbog uzdržavanja ogromne količine državnih službenika oni sami ne mogu opstati. To je usko povezano.

Uhljebljivanjem do kolapsa

Nije teško pogledati brojke i vidjeti da je sustav neodrživ.

Ono što slijedi je urušavanje ekonomskog sustava. Kad još poduzetnika otiđe iz države i nakon još negativne selekcije, u državi će ostati samo umirovljenici, branitelji i uhljebi. Kako nitko od njih ne stvara, neće imati tko puniti državni proračun. A to znači kolaps cijelog sustava.

„Poduzetnici su kao životinje u divljini, u džungli, a uhljebi su kao te iste životinje u zološkom vrtu. Ovima u divljini je život možda zanimljiviji, ali je i puno stresniji. Nemaš prava na pogrešku, inače si gotov. Ovima drugima, u zološkom vrtu, nije, pak, uopće moguće pogriješiti. Treba se samo probuditi ujutro, za sve ostalo pobrine se država“.

Međutim, znanstvenik i autor ovog citata, Igor Rudan na kraju svog istraživanja iznosi i poantu, a to je da životinje u zološkom vrtu žive oko 30 – 50 % dulje od onih u divljini.

Možemo kritizirati uhljebe, ali oni će nas nadživjeti.