|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

POGLEDAJ U OGLEDALO, VIDIT ĆEŠ ISTINU

 

 

VIJADUKTOM U NAŠE NEBRIGE

Žaj mi je što san mora propustit sudjelovanje u protestu kontra opće nebrige pod svodovima Dioklecijanova vijadukta kojim se Split i još pol’ miljuna ljudi napijaju bistre vode sa izvora Jadra.

Po meni, jadno je društvo di narod kroji prioritete i svojin bučnin galamljenjen upozorava, prisiljava, odabranike da se pozabave bitnim.

Govoriti o bitnosti vode nije u domeni obična čovika. To je naprosto prioritet di prestaju nagađanja. Ta blagodat mora biti vična briga ugravirana u zakonitost i zaštitu.

Rjeka Jadro je poseban Božji dar. Malo je lokacija sa ovako „izrežiranim“ poklonom. Pomgradov kamenolom nad izvorom, zagađena Dalmatinska Zagora kao vodno sabiralište, neuređen izvor i tok, te navedeni ugrožen vodovod su malo previše momenata koji nas turaju u društvo baraba besmislenog nebriganja.

Vidin da su mnogi, trenutno odgovorni, dali truda i došli na prosvjed u limuzinama besplatna, za njig, goriva. Našli su i nike miljunčiće pa se obećaje sanacija da nebi bistra voda zapljusnila teške kamione Čistoće na putu za Karepovac.

Informacija da u jedan veliki Grad stižu tone i tone smeća iz mnogih okolnih manjih mista, i to upravo ispod ovog vijadukta, može poslužit za neku čuđalicu; „virovali ili ne“.

Ili je možda u điru nika mutna biznis iga. „Zašto bi Split pija vodu iz špine kad svi piju iz boce“

Gospodo, tu ste jučer najmanje bili potribni. Uvatite se rabote za koju ste se „stručno“ ugurali ko riješenje. Ma ne možete nas zajebat. Pretežito ste uhljibi

BAZILIKA KAO IZLIKA

Živjeti u krugu petsto metara, svakodnevno svidočiti i najmanjim prominama, od čovika traži da se izjasni i progovori koju, ako ništa drugo baremko ko razlog odgovornosti.

Nova Crkva je gotova. Raširila je svoja velebna vrata i mami u unutrašnjost. Godinama smo svidočili rađanju, pomno promatrajući svaki stadij izgradnje, gatajući jedni drugima kako će u konačnosti izgledati.

I eto ga. Tu je prid nama. Nova, umivena i znatiželjna da čuje naš sud.

Loša kritika je bolja od nikakve kritike. Zato nek bude ne zamjereno iznošenje suda jer naprosto škaklje puno toga da bi ostalo ne izrečeno.

Naša nova Crkva je luksuzno zdanje dato na uporabu puku da se u njoj moli, sluša Božja rič, skrušeno obraća i ponizno nudi na sluganstvo uz ispovid kako je deset Božji zapovidi konačni zakonik kojim se valja vezati na ovozemaljskom svidočenju.

Oprostite, ma ja se često pitan žive li svi vjernici deset Božji zapovidi?

Ona je tu i bit će viran svidok nastajanja i nestajanja. Ona je tu u trajnom susretanju a njeno prisustvo bi tribalo biti jamac da će svaki čovik nesmetano kročiti stazom dostojnog ljudskog bića napojenog njenim učenjem.

Da bi nešto, i netko, imalo bistrioću neopterećenu sumnjama, valja od samog kopanja temelja imati jasnu poruku. Mi solinjani smo novo zdanje od prvog dana zvali Bazilikom. Tako nam je naprosto rečeno. Zar da ne virujemo? Danas , nakon posvećenja, saznašmo kako to biva posao Svetog Oca i on je taj koji će razmatrati molbu. Čemu onda prethodna uvjeravanja?

Bazilika je poseban vid sakralne građevine. Nastala u posebno vrime, na posebnim prostorima. Ima svoju zakonitost i čudi igranje sa tom temom. Ili je to nama običnim smrtnicima strogo zabranjeno.

I prije samog kopanja temelja, znali smo ime glavnog arhitekta a ne znati da se projekt mora ispuniti i u najsitnijim njegovim zadanim detaljima, naprosto nije moguće. Neugodno smo iznenađeni izjavom glavnog arhitekta kako on ne stoji iza ponuđenog nam unutrašnjeg uređenja.

Ja osobno, moja amaterska malenkost, i silno prisustvo među čarobnim trenima umjetnosti, mogu otvoreno reći da me se unutrašnjost nije dotakla niti dojmila. Naprosto, izvedeno ničim nije uvjerljivo u skladu sa porukama velebnosti.

Svi mi znademo da kroz život čovika bivamo upoznati da postoje cjeline di se naprosto hijerarhija odluka ne preispituje već prihvaća.

Komentirati novu Crkvu, njen vanjski i unutarnji izgled, sloboda je svakog pojedinca i tu nema ljutnje. Prihvaćanje tuđeg mišljenja, strahom skrivanje svojeg, nije dostojno čovika a ni prihvatljivo.

Osobno nisam opterećen nečim što mi je ponuđeno, samo kao usputnom promatraču, no da nebih mnogo toga voliji viditi drugačijeg, lagao bih.

Jedina, možda, istina koju prihvaćan jest česta tvrdnja građana kako je u ovo teško vrime po mnogo čemu ovoliki luksuz nepotriban. Što se oće dokazat, nek bude na razmišljanje svakomu.

SOLINSKO KULTURNO LITO

Eto, skončalo je i Solinsko kulturno lito. Moran priznat da nisan virova u neki poseban uspjeh jer je bilo jasno i prije samog početka da se možemo nadati krnjem programu. Oprost je bija unaprid potpisan.

Ugodno san se iznenadija. Moran priznat kako san svoje litno điravanje sasvim drugačije zamišlja no ponuđeni program me naprosto mamija i odvuka u akterstvo niz događanja.

A nije to baš jednostavan posao. Ima tu miljun zamki, silno puno truda se tražilo.

A zapravo i ovo i sva druga događanja ovise o ljudima kojima je povjereno predvodništvo. Da je Grad odlučija ne održavanju, sumnjam da bi jedan posto građana grintalo i osudilo takovu odluku. No, ko i uvik i svugdi, postoje ljudi malo drugačije nasađeni te njihov talent, volja i sposobnost isplivaju na površinu pa se tako i u našem Solinu nije ositila razlika između lanjskog i ovogodišnjeg kulturnog lita.

A ja nebi bija ovo što jesan da ko papagalo ne ponavljan, po meni, potrebito.

Razočaran san učešćen građana Solina u prisustvu jer ako imaš ekipu koja se silno trudi, i uspjeva, zar je teško svojim dolaskom odati im počast.

RAMPA U OBLACIMA

Ma koliko god se ja trudin da moj povratak iz Splita kući u Solin, bude kroz Dujmovaču, često se zajeben i osvanen na rotoru.

Tako i jučer. Iman stari auto i on slabo vuče. Obično kad je potriba, zakašlje.

Sta san u oni red i pušća ove od Klisa. Gospe moja ko da su se kontra mene urotili. Neprigledna kolona. Piče li piče. Vreban tren da uletin i ocjenin da je jedan malo dalje. Dan gas a moj pizdun se ugasi. Pritrnija san očekujući najgore. Ne gledajući u zlo upalin ga i tek tada skužin da je i „klišanin“ skužija.

Vrag vas odnija na diplomama, na obećanjima i nesposobnostima.

Šta san mora poginit da biste se vi trgli.

TKO ZAPRAVO DRMA SA SDŽ-om?

Na prvu tu biva sve jasno. HDZ od samog demokratskog biranja daje svog Župana i dvojba je unaprid brisana.

A je li to baš tako? Nije. Barenko u ovih par zadnjih ciklusa.

Nikim čudom jedna privatna strančica, na čelu sa čudnim likom kojega je ispljunila tranzicija i pretvorba, dobiva taman toliko pijuna u skupštini bez kojih nema vlasti da ga jebeš. I što da se radi pobro moj? Koaliraj.

A već navedeni lola posjeduje jednu posebnu žicu snalaženja, kojemu je od svetinja jedino bitan on i njegov interes, te on istrese svoj paket želja koje je naslovija sa „uzmi ili izbori“.

Pusta naslikavanja, izjave, intervjue i bauljanja po poljima žedni obećanja on prepušta partneru a ne ispunit njegove zapovidi iz „svetišta“ Rogoznice, nije pametno ni upitno.

Sve preslikano i na Grad Split.

A veliki George Orwel je zna reć;

„Narod koji bira korumpirane, nije žrtva već suučesnik“.

Upravo su nas dežurni mediji izvjestili kako je „veliki“ pretvorbeni mag pravomoćno oslobođen teške optužbe za ratno profiterstvo u slučaju „Tisak“. I odmah se normalnu čoviku nameće pitanje.

Isplati li se bit’ pošten?

Gren čitat Orvela, više pameti ima u njegovon jednoj rečenici neg u svin našin lutanjima u tridesetogodišnjem mantanju hrvatskog naroda.

Kutle, Miki i Rico nisu pali sa neba. Mi smo njih odgojili i stavili za vrat da nas jašu, i jebu, kako in se prohtije.

JOSIPA NIJE SAMA

-Ma čitan ja tebe, znaš?

-To i jeste cilj pisanja. Jebeš napisano a nepročitano.

-A čuj, uvatija si se Josipe pa bi te upita nešto.

-Deri.

-Nije vrag da si uvjeren kako je ona sama na tom polju pogodovanja. Šta se malo ne razletiš i bliže, južnije, vamo put nas.

-Šta oš reć?

-Da šta oću reć? Jes’ ti ćorav, nečuješ i ne svidočiš.

-Molim malo više detalja?

-Detaljnije, detaljnije se propitaj pa ćeš vidit da je to praksa di god prston upačiš.

-I šta onda kad se sve to razvali? Di su nan zatvorski kapaciteti?

A ja dodajen.

-Ko će sve to mukte ranit.

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.