ZAGORO MOJA
Ante Tešija
PLAGIJATOR
Katarina Jakšić
Postoje jako čudne vrste ljudi.
Kao na primjer, oni koji se ne mogu sjetiti svog diplomskog rada. To su mitska bića, kreacije ravne sfingama ili zmajevima. Zapravo, prije mogu povjerovati u postojanje sfingi nego ljudi koji se ne mogu sjetiti teme svog diplomskog rada. Nešto s čime si ostvario jako prisan odnos, što je jedan period toliko bilo dio tebe, u što si bio uživljen svaki sat svakog dana. I što onda misliti o prepisivačima diplomskih radova koji su poslije nagrađeni dolaskom na političku scenu? Čega se poslije neće moći sjetiti? To je kao da zaboraviš ime osobe s kojim si bio u vezi. Dobro, možda se to nekome i događa.
Ne mogu zamisliti da netko ne može to napisati sam, da ga ne zanima ili jednostavno ne može prihvatiti izazov da sam prihvati taj izazov. Da sam kreira svoje rečenice. Zašto se kompromitiraju i prepisuju tuđe rečenice? To je zarada doživotne stigme lopova. Ne samo da prepišu rečenice, nego i greške u njima – da plagijat bude potpun. Ili se radi o jako neetičnoj, ili o nesposobnoj osobi. Ili pak oboje.
Također mi je nejasno kako političari mogu biti uvjerljivi ako čitaju govore koje im je netko drugi napisao. Kako netko može biti uživljen u nešto što je napisao netko drugi, pisac političkih govora? Kako je Obama mogao širiti Yes-we-can-filozofiju ako uopće ne stoji iza toga? Jednostavno ne može, to je samo za potrebe pozornice.
Plagijarizam – otimanje, kidnapiranje, krađa. Odnosno plagijatori su kradljivci, varalice, otmičari. Čini se da ne možemo imati ministarstvo bez bar jednog plagijatora. Plagijatori su došli do istaknutih političkih funkcija i šalju fatalnu poruku budućim generacijama koje se tek oblikuju “prepisujte, pa ćete možda i vi postati ministri”.
Onda sam počela razmišljati o plagijarizmu u širem smislu.
Mi svi nesvjesno uzimamo tuđe ideje (plagiram, odnosno citiram sljedeće: Plagijarizam je krađa od jednog izvora, a istraživanje je uzimanje od mnogih). Kad je tržište ideja tako zatrpano, kako spriječiti plagijarizam? Danas više ne moramo kopati po knjižnicama da otkrijemo što je prepisano. Originalnost svake ideje možemo provjeriti tako da utipkamo ključne riječi u tražilicu.
Na jedan način smo svi plagijatori, jer – čije misli zapravo mislimo? Više ne znamo ni sami što smo ukrali, a što je naše. Najštetniji plagijarizam je onaj nesvjesni, kad uploadiramo kolektivne ideje za koje automatski mislimo da su istina.
Što ne možemo plagirati? Ideje možda i možemo, ali zato ne možemo svoju osobnost. Jednostavno se osjeti kad je netko lažan. Autentičnost je cjepivo protiv plagijarizma.
Tko zna, možda je netko na zemaljskoj kugli napisao upravo ovakav isti tekst i objavio ga na kineskom blogu. A ne znači da ga je ukrao.
