ZAGORO MOJA
Ante Tešija
Pape (a dvojica Solinjana!) između istočne i zapadne obale Jadrana
Mate Božić
Za razliku od etničko-jezičnih promjena tzv. „seobe naroda“ – kada je zaleđe istočnojadranske obale poslavenjeno migracijama plemena iz srednje i istočne Europe – u vjerskom pogledu tijekom srednjega vijeka na obje strane Jadrana nastavilo je dominirati kršćanstvo. No, sredinom 11. stoljeća došlo je do crkvene podjele na zapadnu Katoličku i istočne (pravoslavne) crkve, kao posljedice već postojećih dubokih kulturnih razlika između zapadne (rimske) i istočne (grčke) polovice nekadašnjeg Rimskog Carstva. Pritom je nasljednik svetog Petra tj. rimski biskup – papa (što dolazi od grč. πάππας – otac) postao predvodnikom kršćana na Zapadu, dok je nekoliko istočnih patrijarhata, između koji se osobito isticao carigradski patrijarh, tvorilo istočno (pravoslavno) kršćanstvo.
Prikaz etno-jezičnih podjela sredinom VI. i početkom XX. stoljeća: dok je na obje strane Jadrana na samom početku srednjeg vijeka dominirao latinski (ili latinski s domaćim jezicima) – iduća stoljeća su na istočnoj obali Jadrana donijela formiranje slavenskih i albanskog jezika (uz povlačenje nekadašnjih romanskih i grčkog jezika)
Već u prvim stoljećima rimski biskupi imali su izniman položaj među ostalim kršćanskim biskupima u Rimskom Carstvu, pa i šire. Oni su se pritom pozivali na nasljedstvo prvoga među apostolima – sv. Petra, ujedno i prvoga biskupa grada Rima. Naime, prema kršćanskim spisima Novoga zavjeta Isus Krist je upravo njemu dodijelio primat (nazvavši ga stijenom svoje Crkve i „nebeskim ključarom“), pa bi rimskim papama – kao Petrovim nasljednicima – pripadalo i obavljanje Petrove službe, tj. vrhovna crkvena vlast, uključujući i presude u sporovima oko crkvene discipline i nauka. O tome govori i drevna izreka: „Roma locuta, causa finita“ (Rim je progovorio, slučaj je završio), koja je vrijedila kako na Zapadu, tako i na Istoku, sve do niza crkvenih raskola između 9. i 11. stoljeća.
Papa Lav IX. (1049. – 1054.), kojem je (prema nedavnom zaključku hrvatskog povjesničara N. Budaka) hrvatski vladar kralj Stjepan II. (oko 1030. – 1056.) kao poklon darovao papagaja, što je zapisano u djelu „Vita Leonis IX. Papae“ (Život pape Lava IX.)
Kao što je papinski utjecaj do tada bio neosporiv na obalama cijeloga Sredozemlja, tako je bilo i na obalama Jadranskoga mora, koje su također značajno doprinijele postojećem nizu kojeg čini više od 260 nasljednika sv. Petra. Neki od tih rimskih biskupa, rođenih (ili preminulih) uz jadranske obale, u hrvatskim krajevima su ostavili značajan trag, dok su ih drugi Petrovi nasljednici posjećivali i u njima boravili. Vrijedno je toga se prisjetiti upravo sada, uoči izbora novoga pape – pri čemu jedan od izglednih kandidata za novog Petrovog nasljednika, državni tajnik Svete Stolice kardinal Pietro Parolin, također dolazi iz krajeva smještenih uz Jadransko more. Naime, taj je kardinal rođen 1955. godine u mjestu znakovitog naziva – Schiavon (što je tradicionalni talijanski naziv za istočnojadranske Slavene) smještenog u zaleđu Venecije – tek oko 50 kilometara od jadranske obale.
Prikaz pape Gaja/Kaja nastao u drugoj polovici XIX. stoljeća, kao i njegovog mučeništva (djelo Lorenza Monaca s kraja XIV. stoljeća) – štovanje pape Kaja zabilježeno je u hrvatskim (Dalmacija) i talijanskim krajevima (Venecija), dok mu je i u Firenci posvećena jedna crkva (San Gaggio)
Kronološkim redoslijedom, prvi papa o kojem će ovdje biti riječi je dvadeset sedmi Petrov nasljednik papa Gaj, za kojeg se smatra kako je rođen sredinom III. stoljeća upravo u Saloni – današnjem Solinu! On je ujedno bio i ukupno drugi zabilježeni papa iz jadranskih krajeva (prvi je bio Pio I. (oko 140.-oko 154.) rođen u Akvileji), a jedna srednjovjekovna kronika „Liber pontificalis“ kaže kako mu je car Dioklecijan (284.-305.) bio ujak. Papa Gaj (ili pohrvaćeno Kajo) postao je papa samo godinu prije nego je Dioklecijan postao carem – tj. 283. godine, a smatra se kako je umro mučeničkom smrću 22. travnja 296. godine. U vrijeme svoga papinstva donio je uredbu prema kojoj se može postati biskupom samo ako se prethodno izvrše crkvene službe: ostijarija (vratara), lektora (čitača u crkvi), akolita (svjećonoše), egzorcista (istjeritelja zloduha), podđakona, đakona i svećenika. Gaj/Kajo je bio pokopan na Kalistovu groblju u Rimu, a u njegovoj rodnoj Dalmaciji uspomena na njega bila se neko vrijeme sačuvala i u nazivu današnje franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja.
Današnji izgled osmerokutne crkve Sv. Kaja u istoimenom predjelu Solina; Unutrašnjost crkve s Heraklovim reljefima slučajno pronađenima na tom mjestu prilikom posjete austrijskog cara Franje I. Ovo otkriće označilo je početak arheoloških istraživanja Salone, kao i osnivanje današnjeg Arheološkog muzeja u Splitu
Naime, od 1735. do 1743. ta je franjevačka redodržava kratkotrajno nosila ime Provincija sv. Kaja pape i mučenika. Osim toga, u Solinu – na granici s Kaštel-Sućurcem (gdje je danas tvornica cementa Sv. Kajo!), još od prve polovice XIX. stoljeća postojala je kapelica posvećena papi sv. Kaju, na mjestu koje je između 1856. i 1858. izgrađena današnja osmerokutna crkva s papinim relikvijama (koja svojim oblikom podsjeća na katedralu sv. Duje u Splitu). Zanimljivo je kako je za izgradnju ove crkve novčani prinos u iznosu od 600 forinti 1818. godine dao i sam habsburški car Franjo I. prilikom svoga posjeta Kraljevini Dalmaciji. Naposljetku, mnogi Solinjani ponosno nose ime Kajo upravo po ovom papi mučeniku iz III. stoljeća, jednako kao i poznati solinski predio Sveti Kajo!
Prikaz pape Ivana IV. (640.-642.) nastao sredinom XVII. stoljeća i zapis o njegovom papinstvu u djelu „Liber pontificalis“ – kronici rimskih biskupa od I. do XV. stoljeća (izdanje iz 1605. godine), nastanak koje se ispočetka pripisivao svetom Jeronimu iako je samo djelo kompilacija više autora iz kasnijih stoljeća
Kao što se sv. Kajo (papa Gaj) krajem III. st. borio protiv hereze manihejstva, tako je u prvoj polovici VII. stoljeća ukupno treći papa s istočnojadranske obale, a drugi iz hrvatskih krajeva – Ivan IV. – nastupao protiv hereze monoteletizma. Kronika „Liber pontificalis“ o njegovom podrijetlu kaže samo da je bio „Dalmatinac, od oca Venancija skolastika“, pa su neki istraživači jednostavno smještali mjesto njegova rođenja u Salonu, a drugi u Zadar (slijedeći jedan bizantski spis iz IX. stoljeća, koji ga naziva „natione Dalmata, patria Jaderensis“). Tako se u Hrvatskoj enciklopediji danas može pročitati da je Ivan rođen oko 580. godine i to upravo u glavnom gradu nekadašnje rimske provincije Dalmacije – Saloni, tj. današnjem Solinu. U svakom slučaju, nedvojbeno je kako je Ivan bio sin skolastika Venancija i bio rodom iz Dalmacije, a papom – odnosno sedamdeset i prvim Petrovim nasljednikom – postao je početkom 40-ih godina VII. stoljeća, upravo u periodu na kojeg se odnosi legendarni „dolazak Hrvata“.
Lateranski mozaik u Rimu s prikazima salonitanskih/solinskih mučenika iz Dioklecijanovog doba: Paulinijana, Telija, Asterija, Anastazija, Dujma, Septimija, Antiohijana i Gajana
Period Ivanova papinstva vezan je i za boravak jednog budućeg pape u današnjim hrvatskim krajevima. Naime, zabilježeno je kako je Ivan IV. poslao opata Martina da od tada još uvijek poganskih slavenskih plemena doseljenih u Dalmaciju i Istru otkupi zarobljene kršćane („za otkup zarobljenika, koji su bili uhićeni od pogana“). Tadašnji opat Martin iz reda bazilijanaca – a budući papa Martin I. (649.-655.) i 73. Petrov nasljednik – pritom je na povratku u Rim donio i moći mučenikâ, prije svega salonitanskog biskupa sv. Dujma (koji je bio pogubljen za cara Dioklecijana), kao i Venancija (kako se zvao i papin otac), koji je stradao nešto ranije – za cara Aurelijana (270.-275.). Martin je mučeničke relikvije pohranio u kapeli sv. Venancija smještenu uz krstionicu Lateranske bazilike. Ta je kapela i danas ukrašena veličanstvenim mozaicima koji prikazuju dalmatinsko-istarske mučenike iz rimskih vremena: Venancija, Dujma, Maura, Anastazija, Septimija, Asterija, Telija, Antonijana, Gajana i Paulinijana.
Drvena skulptura pape u crkvi Sv. Marije (Todi, središnja Italija) i prikaz pape Martina I. (649.-655.) u rimskoj bazilici Sv. Pavla izvan zidina – Martin je kao papin poslanik u vrijeme Ivana IV. prikupljao kosti mučenika s istočne obale Jadrana uključujući i relikvije sv. Dujma te sv. Venancija
Nakon Martina I. trebalo je proći čak više od pet stoljeća prije nego se jedan budući papa zatekao u Dalmaciji, točnije u tadašnjem Splitu. Naime, oko 1165. godine, upravo nakon smrti splitskog nadbiskupa Petra Lombarda, u Split je pristigao kardinal Alberto di Mora – legat Aleksandra III., koji je bio na proputovanju Europom, a tada je bio poslanik na ugarsko-hrvatskom dvoru. Taj crkveni prelat, rođen negdje u Beneventu, Splićanima se činio vrlo dostojnim kandidatom za Dujmova nasljednika. Naime, splitska crkva je bila smatrana izravnom nasljednicom salonitanske metropolije kojoj je sv. Duje bio jedan od prvih biskupa. Tako se splitska nadbiskupija stoljećima službeno nazivala „nekoć salonitanska“, a splitski nadbiskupi „nekoć salonitanski“, odnosno solinski, što se može čuti i u suvremeno doba. No, kako piše Toma Arhiđakon, savjesni kardinal je uvidjevši mogućnost raskola među splitskim klerom otklonio mogućnost vlastitoga izbora. Naposljetku, vrativši se u Italiju, Alberto je nakon dva desetljeća, 1187. godine bio izabran za papu kao Grgur VIII., odnosno 172. nasljednik sv. Petra.
Rekonstrukcija ranosrednjovjekovnog Splita, koji se tek počeo širiti izvan zidina Dioklecijanove palače („Hrvatski kraljevi“); Ilustracija pape Grgura VIII. s papinskim grbom (u djelo nastalom u XVII. stoljeću), koji je svoje ime odabrao po uzoru na svoga velikog prethodnika Grgura VII
Nakon što je Alberto di Mora posjetio Split i istočnojadransku obalu prije nego što je postao papa, tadašnji rimski biskup Aleksandar III. je putovanje istočnom obalom Jadrana nenadano poduzeo u ožujku 1177. godine. Naime, krenuvši morskim putem u Veneciju, gdje se trebao izmiriti s carem Svetog Rimskog Carstva, papa je zbog lošeg vremena mjesec dana proboravio na poluotoku Garganu i potom, na samu Pepelnicu 9. ožujka 1177. godine, krenuo iz luke grada Vieste na zapadnoj obali Jadrana. U tamošnjoj crkvi je prethodno odslužio misu i obavio obred pepeljenja, ali je već istoga dana pred noć papu i njegovo brodovlje olujno nevrijeme prisililo da se skloni „na otok zvan Palagruža“. Tako je nevrijeme papu, umjesto u Veneciju prvo odvelo na Palagružu, a zatim i Vis – odnosno hrvatske istočnojadranske krajeve. Nakon otoka Visa, papa je 13. ožujka posjetio Zadar, a zatim i Rab. Potom je, nakon boravka u Veneciji, na putu za Anconu posjetio istarski Vrsar.
Pomorsko putovanje kojim je papa Aleksandar III. 1177. godine povezao dvije obale Jadranskog mora; Prikaz pape na fresci s početka XV. stoljeća – na putu u Veneciju papa Aleksandar je posjetio Palagružu i Vis, krenuvši na put s poluotoka Gargana (Vieste). Potom je boravio i u Zadru, gdje je bio svečano dočekan pjevanjem pjesama na hrvatskom jeziku, a u Rabu je posvetio katedralu
Bio je to prvi zabilježeni posjet nekog pape današnjim hrvatskim krajevima, a smatra se kako Aleksandar tada nije posjetio Split, iako je bio osobno pozvan od tadašnjeg splitskog nadbiskupa, jer se grad pod Marjanom i njegova okolica tada nalazila pod pravoslavnom upravom bizantskog cara Emanuela (1143. – 1180.). Zanimljivo je kako je glavno odredište Aleksandrova putovanja početkom zadnje četvrtine XII. stoljeća – Venecija na zapadnoj obali Jadrana, bila rodno mjesto čak četvorice papa, od kojih su dvojica u XV. stoljeću imala i utjecaja na političke prilike u hrvatskim krajevima. Tako je u vrijeme 206. Petrova nasljednika pape Eugena IV. (1431.-1447.) – rođenog 1383. u Veneciji kao Gabriele Condulmer – hvarski biskup Toma Tomasini od 1439. godine obavljao službu papinskog legata u Bosanskom Kraljevstvu.
Portret pape Eugena IV. (rođen 1383. u Veneciji) nastao u XVI. stoljeću (autor Cristofano dell’Altissimo); Grb hvarskog biskupa Tome Tomasinija, također rođenog u Veneciji krajem XIV., a preminulog u Hvaru 1462. godine; Portret bosanskog kralja Stjepana Tomaša na čijem je dvoru Toma od 1439. obavljao službu papinskog legata
Zadaća koju je Tomi dodijelio tadašnji papa bila je diplomatska – da nastoji oko izmirenja tamošnjih velikaša (kojima je prijetila osmanlijska opasnost), ali i religijska – da ih nastoji privesti Katoličkoj crkvi, budući su mnogi od njih, uključujući i samu vladarsku kuću Kotromanića, bili vjerni tamošnjoj Crkvi bosanskoj. Toma je u tome imao određenog uspjeha, pa je tako na katoličanstvo uspio obratiti i kralja Stjepana Tomaša (1433.-1461.). Kralj Tomaš je 1445. godine poslao svoje izaslanike papi Eugenu kako bi ga o tome izvijestio, a ujedno zamolio da ga prizna kraljem. Već 24. svibnja 1445. papa je Tomašu, inače nezakonitom sinu kralja Stjepana Ostoje, dodijelio sve privilegije zakonitog sina. Također ga je, nakon što je Tomaš otpustio svoju ženu krstjanku Vojaču, oslobodio dužnosti ženidbe koju je sklopio u okviru Crkve bosanske tj. na krstjanski način, a naposljetku proglasio i zakonitim kraljem!
Prikaz osmanlijskih prodora na istočnoj obali Jadrana tijekom XV. i u prvoj polovici XVI. stoljeća – Osmanlije su do kraja Srednjega vijeka osvojile najveći dio Bosanskog Kraljevstva uključujući i Humsko kneštvo (današnju Hercegovinu); Portret bosanskog kralja Stjepana Tomaševića nastao oko 1460. godine (djelo Lovre Dobričevića) – na poleđini je naknadno (krajem XVI. stoljeća) pridodano tzv. „Sutješko rodoslovlje“ s prikazom grbova tzv. „ilirskih zemalja“
Idući papa o kojem će ovdje biti riječi, za jadranske krajeve nije bio vezan rođenjem, nego mjestom i načinom smrti. Naime papa Pio II., pravim imenom Enea Silvio Piccolomini, umro je na samoj zapadnoj obali Jadranskog mora – u gradu Anconi, 14. kolovoza 1464. godine. Tu se našao s ciljem okupljanja kršćanske protuosmanlijske vojske koja je trebala preploviti Jadran te iz Dubrovnika voditi borbe s ciljem konačnog istjerivanja Osmanlija iz Bosanskog Kraljevstva. Naime, Osmanlije su u proljeće prethodne godine uspjele zauzeti veliki dio države Kotromanića, a 5. lipnja i pogubiti kralja Stjepana Tomaševića (1461.-1463.), sina i nasljednika Stjepana Tomaša. Papa Pio je krajem 1463. pozvao europske kršćanske narode na borbu za povratak Bosne iz osmanlijskih ruku, čemu se odazvala i gospodarica Jadrana – Mletačka Republika. Papina vojska se počela okupljati na zapadnojadranskim obalama u proljeće 1464., dok joj se sredinom lipnja iste godine u Anconi pridružio i sam papa.
Detalj portreta pape Pia II. (nastalog oko 1472.-1476.) rođenog kao Enea Silvio Bartolomeo Piccolomini 1405. godine u okolici Siene; Papinski grb s heraldičkim znakovima papinske časti (tijarom i ključevima sv. Petra); Jedan od grbova iz prvog hrvatskog grbovnika Korjenić-Neorića sastavljenog 1592. godine koji sadrži istovjetni grbovni štit pripisan tobožnjem rodu Pikjelomenović (u spomen na papu Pia II. Piccolominija koji je nastojao oko osobođenja Bosne)
Moguće je kako su ovoga papu na oslobođenje Bosne poticali i osobni razlozi, budući je upravo njegovo izaslanstvo u jesen 1461. pristiglo u Jajce kako bi svečano okrunilo Stjepana Tomaševića za bosanskoga kralja. Tada se po prvi puta jedan bosanski vladar krunio uz dopuštenje Svete Stolice i to krunom koju je poslao sam papa – jednako kao što je papa Grgur VII. poslao znakove kraljevske časti, uključujući i krunu, Dmitru Zvonimiru, okrunjenom za kralja Hrvatske i Dalmacije u Solinu na jesen 1075. godine. Ipak, zamišljeni papin križarski pohod na Osmanlije koje su prodrle duboko u istočnojadranske krajeve ubrzo je doživio neslavni kraj. Sam papa je bio razočaran lošom organizacijom pohoda, kao i vijestima o političkoj neslozi u hrvatskim krajevima. Zdravstveno stanje već prilično bolesnoga pape dodatno se pogoršalo te je on i umro u Anconi ne dočekavši početak pohoda. Nakon papine smrti okupljena vojska se jednostavno razišla, a Bosna je i dalje ostala čvrsto pod Osmanlijama, čime će stradati i kršćanstvo u tim krajevima. O tome, kao i o idućim stoljećima utjecaja papinstva sa zapadne na istočnu obalu Jadrana (i obrnuto) bit će riječi u nastavku ovog povijesnog pregleda!
“Regnum Croatorum” – zajednica za populariziranje hrvatske ranosrednjovjekovne oživljene povijesti
