Zločin bez kazne ZP Izdvojeno

NOVOGODIŠNJE ZAVARAVANJE

Katarina Jakšić

 |  sij. 5, 2019

Obećati znači imati potencijal da razočaraš ljude.

Nitko nije imun na novogodišnje odluke. Privlačno je odlučiti raditi sve drugačije, ovaj put kako treba, i dobiti bolji rezultat.

A kad je bolje započeti sve ispočetka, ovaj put ispravno, nego od 1. 1.?

Entuzijazam traje neko vrijeme, ali uteg lijenosti i starih navika jednostavno prevagne i opet se nađemo na početku. Oni isti stari mi, samo još neko vrijeme stariji.

Po mišljenju psihologa, za kršenje novogodišnjih obećanja trebamo tjedan dana.

Ali ubrzo opet shvatimo da smo još uvijek oni mi sa istim navikama. Nije tako jednostavno žrtvovati kratkoročno zadovoljstvo zbog dugoročnih ciljeva. Najlakše je maštati o krajnjem rezultat ali treba napraviti onih 1000 koraka do njega.

Zatočeni smo u matrici svojih želja. Kad mislimo da donosimo odluku, zapravo samo izražavamo želju za nečim. Naše želje su samo projekcija. Trebamo preskočiti tu provaliju između želja i njihova ostvarenja i ponašati se na način da je svaki dan krucijalan, jednako bitan za ostvarenje cilja. Ako se svaki dan ponašamo kao da je kritičan za ostvarenje, tek tada ćemo se za 3 mjeseca zateći za određenim brojem kilograma manje.

Tko teško obećava, uvijek najvjernije ispunjava svoje obećanje.

Tako je lako obećati…ne samo nama što se tiče odluka u našem životu, nego i onima na odgovornim funkcijama. Što više ne ostvaruju obećano, to je lakše obećati opet i opet.

Zašto se te odluke/želje ne ispunjavaju? Zato što mi ostajemo isti. Nismo promijenili navike ni karakter, samo imamo želju da se nešto promijeni. Postavljamo letvicu visoko, ali zapravo nismo spremni trenirati da je preskočimo. Volimo zamišljati sebe kako bismo voljeli da izgledamo za 6 mjeseci, ali nismo spremni preći mukotrpan put do toga.

Svi stalno pričaju o promjeni, ali ta promjena je tako teška za izvršenje. Sigurno su se svi opekli i razočarali sami sebe.

Svi smo milijunaši kada su obećanja u pitanju.

Slično je kad političari svečamo obećavaju prije izbora, da bi kasnije tako ležerno završili mandat bez ispunjenih obećanja. Umiruju nas svojim obećanjima, a mi se nadamo da bi se ona mogli ostvariti, ali duboko u sebi znamo da neće. Mi ih kasnije samo nagrađujemo za nihova neispunjena obećanja ponovnim izborom. Kasnije se neki od njih opravdavaju da nisu rekli da će se obećanja ostvariti u njihovom mandatu. Možda mi tako možemo sebe tješiti da se obećanja neće ispuniti u ovom životu?

Bilo bi najiskrenije ne obećati ništa. I odmah se suočiti sa realnošću našeg slabog karaktera. Ili brutalnoj stvarnosti koja nam ne dopušta da ostvarimo ono što želimo.

Između danas i sutra su grobovi, a između obećanja i ispunjenja provalije.