ZAGORO MOJA
Ante Tešija
NEODOLJIVA PRIVLAČNOST JAVNOG NOVCA
Katarina Jakšić
Zamislite da upravljate državnim proračunom kao svojim kućanstvom. Biste li zapošljavali čistačice i dadilje koje vam nisu potrebne? biste li zapošljavali nesposobne domare ili vrtlare samo zato što su vam u rodu? Biste li puštali da se hrpa novaca odlije niz odvod, samo zbog loše organizacije?
Upravo tako, nitko to ne bi kad se radi o njihovom kućanstvu. Ali zato se nitko ne brine za državu. Državu nema tko zaštititi jer se svi brinu samo za sebe. I oni koji brinu o državnom proračunu istinski se ne brinu što će biti s državnim dugom.
Imovinski nesrazmjer
Ne trebamo biti posebno brojčano pismeni da bismo uočili da se velika količina državnog novca slijeva kod onih koji su se stavili u službu države. Uglavnom zahvaljujući novinarima otkriva se ogroman nesrazmjer u imovini.
Fascinantno je kako neki zarade stotine tisuća, a imaju milijune.
Ili zarade nekoliko milijuna, a imaju nekoliko desetaka milijuna. Kako dolazi do tog ogromnog nesrazmjera? Zato jer neki položaji imaju pristup javnom novcu. Čim se primiriše javni novac, javlja se pohlepa, gramzivost epskih razmjera.
Javni novac ima magnetsku privlačnost. Jer se za njega nitko ne brine, posebno oni koji su odgovorni za njegovu preraspodjelu. Njima je osobito privlačan, jer mu imaju pristup.
On je ničiji i svačiji. A to što je svačiji, neki doslovno shvaćaju, i priskrbe ga što više – kao da će propasti ako ga ne ukradu.
Ni 25 tisuća kuna plaće nije dovoljno da odvrati pogled od primamnjivog javnog novca. Visoke plaće u državnim firmama nisu nikakva zaštita od krađe javnog novca. Ni sto tisuća kuna plaće ne bi zaštitilo državni proračun od takvih kao Dragan Kovačević. Predsjednik JANAFA, koji je sad u Remetincu, učito je u svojoj glavi imao ideju da on vrijedi puno više od tih 25 tisuća neto koliko mu je iznosila plaća.
Kovačević je predsjednik samo jednog državnog poduzeća, a što je sa ostalih oko 900, kojima upravljaju oni bliski politici, a nisu političari? Najgori su ti koji formalno nisu članovi stranaka, ali se stalno motaju oko utjecajnih članova, časte ih, traže način da što više posluju s državom. Jer tako se mogu dokopati što više javnog novca, a država je najbolji poslodavac. Stalno, svaki dan, svaki sat, se odvija operacija prebacanja javnog novca u privatne džepove. Glavni igrači su političke stranke, s kojima moraš biti premrežen da bi se dokopao javnog novca. Cijela suština postojanja političkih stranaka je pristup novcu iz državnog proračuna. Onom bazenu od 20 posto proračuna kad se oduzmu mirovine, socijala, državne i javne službe.
Kad pokušamo ući u tu psihu, Dragana Kovačevića i sličnih, kojima je Remetinec prolazna stanica – osim što postoji nesrazmjer u imovini od desetaka milijuna kuna, on ima samo u Zagrebu 9 (devet) stanova. Ali u taj već ogromni imovinski nesrazmjer, nije uračunato ono što je on trošio. Sve ono pojedeno i popijeno u klubu, svakodnevni troškovi koji su puno viši od prosječnih.
Nemamo mehanizme zaštite javnog novca. Jer ga nitko neće čuvati kao da je njegov, nitko neće pokušati upravljati državnom kasom kao vlastitim kućnim budžetom.
Uvijek postavljamo isto pitanje – je li boravak u Remetincu bio vrijedan tih milijuna mita?
Unatoč tome što ima 9 stanova, Dragan Kovačević spava u Remetincu na trošku poreznih obveznika. I što kad se jedna tako gramziva osoba nađe u 4 zida bez mobitela i wifija, zločinac suočen sa svojom kaznom?
Tad može samo razmišljati o sebi i o gomilanju 9 stanova dok ti je ustvari potreban samo jedan. Može početi osjećati grižnju savjesti zbog toga što je zloupotrijebio svoj položaj. Može osjećati sram što mu 25 tisuća nije dovoljno – u zemlji u kojoj je prosjek 5 puta manja plaća.
Ali oni to ne rade, u Remetincu nastavljaju živjeti svoju iluziju i radi na svojoj obrani. Odvjetnik Dragana Kovačevića uporno tvrdi da može dokazati da ne postoji nesrazmjer u imovini – vjerojatno čarobnim štapićem. On po opisu posla mora lagati, ali stvarno nemam ideje kako će dokazati takav nesrazmjer – lažirat će dokaze da se njegov klijent bavio online klađenjem?
Kovačević je samo još jedan izdajnik koji je trenutno iza rešetaka, ali to nam ne pruža baš neku satisfakciju. Nakon svih koji su prošli kroz Remetinec i uskoro se opet našli na slobodi, samo se pokazalo da im se isplatilo. Jedina cijena koju su morali platiti je kratki boravak u zatvoru, što nije veliki udar na udobnost.
Nismo zadovoljni jer je ovo samo jedan slučaj u nizu koji će uskoro biti zaboravljen. Nismo zadovoljni jer čak i da dođe do kazne, ona će ustupiti s velikim zakašnjenjem.
A spora pravda NIJE PRAVDA.
