|  |  | 

Zanimljivosti ZP Izdvojeno

NAŠA POVIJEST Znate li zašto „najstariji poznati grb Hrvatske“ sadrži zvijezdu s mladim mjesecom?

Grb Republike Hrvatske prihvaćen u Hrvatskome saboru i proglašen ukazom predsjednika dr. Franje Tuđmana 21. prosinca 1990.; Zakon o grbu…, članak 7.: „Najstariji poznati grb Hrvatske sadrži u štitu na plavom polju žutu (zlatnu) šesterokraku zvijezdu s bijelim (srebrnim) mladim mjesecom.“

Kao koautor monografije „HRVATSKI GRBOVI geneza – simbolika – povijest“, uz dr. sc. Stjepana Ćosića, ukratko ću kroz niz tekstova predstaviti u navedenoj knjizi sadržane najvažnije spoznaje o nastanku, značenju i povijesnom razvoju svih znamenja iz aktualnog grba Republike Hrvatske. Naime, državni znamen, pod kojim je prije gotovo tri desetljeća (1991. godine) donesena ustavna odluka o neovisnosti od SFR Jugoslavije, uz „glavni“ štit sa crveno-srebrno šahiranim poljima sadrži i stiliziranu „krunu“ u okviru koje je: „smješteno pet manjih štitova s povijesnim hrvatskim grbovima koji su poredani od lijeve na desnu stranu štita u ovom redu: najstariji poznati grb Hrvatske, grbovi Dubrovačke Republike, Dalmacije, Istre i Slavonije.“ – Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske (članak 7.).

Drevni simboli polumjeseca i zvijezde u sklopu: grba Ilirije (Stemmatographia, 1701), rekonstrukcije vladarskog pečata engleskog kralja Rikarda (1189) i na križarskome novcu Bohemunda III. Antiohijskog (1163-1201) – „HRVATSKI GRBOVI geneza – simbolika – povijest“

Niz ću započeti nekim naglascima o prvom od navedenih znamenja – tzv. „najstarijem poznatom grbu Hrvatske“ s motivom polumjeseca i zvijezde, a koji su još od prve polovice XIX. stoljeća zvani i „leljiva“. Lunarno-stelarni par predstavlja motiv drevnoga podrijetla i višeznačne simbolike koji je u slučaju hrvatskog zemaljskog znamenja u različitim periodima bio pripisivan različitim krajevima. Tako su polumjesec i zvijezda od početka XX. stoljeća bili tumačeni kao najstariji grb/državni simbol Hrvatske (zahvaljujući istom motivu koji se krajem XII./početkom XIII. st. pojavljuje na novcu hrvatskog hercega Andrije II.), ali nešto ranije – od prve polovice XIX. stoljeća – i kao općenarodno znamenje „svih Ilira“ od Jadrana do Baltika i Urala (zahvaljujući tumačenjima tzv. „leljiva“ u koncepciji Ljudevita Gaja i njegovih sljedbenika u okviru Ilirskog pokreta).

Polumjesec i zvijezda na pečatu poljskog roda Leliwa s početka 14. stoljeća i grb Leliwa u grbovnicima Gelre i Bergshammar, 15. stoljeće – „HRVATSKI GRBOVI…“

Međutim, krajevi na koje se taj heraldički motiv u kontekstu hrvatskih zemaljskih grbova izvorno odnosio nisu bili ni srednjovjekovno Kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije, niti široka europska prostranstva slavenskog govornog područja, nego imaginarna zemlja zvana „Ilirija“ tijekom ranoga novog vijeka. Točnije, riječ je području tzv. obnovljenog „Ilirskog Carstva“ (prema uzoru na pokrajine zvane ilirskim imenom u antici), koje je trebalo biti formirano krajem XVI./početkom XVII. na tlu jugoistočne Europe eventualno oslobođenom od Turaka. Naime, nakon osmanlijskog poraza u bitci kod Lepanta 1571., a osobito (za hrvatsku povijest presudnoj) bitci kod Siska 1593. godine, porasli su „apetiti“ europskih kršćanskih velesila koje su započele s kovanjem planova o konačnom protjerivanju Turaka s europskog kontinenta.

Sutješko rodoslovlje, oko 1585. – „HRVATSKI GRBOVI…“

U pozadini tih krvavih bitaka, diplomacije habsburških dvorova u Beču i Madridu te visoke politike, jedna skupina rodova iz Dubrovačkog primorja predvođenih tada bogatom i istaknutom obitelji Ohmućevića (brodara i pomorskih zapovjednika u španjolskoj službi) osmislila je i promovirala simbolički polog planiranog budućeg „Ilirskog Carstva“. Počevši od Sutješkog rodoslovlja (nastalog oko 1585.) i prvog hrvatskog grbovnika Korjenić-Neorića (iz 1595.) bio je to začetak tzv. ilirske heraldike u čijoj je srži cijeli niz prezentiranih obiteljskih, plemićkih, vladarskih i zemaljskih grbova iz „ilirskih“ krajeva smještenih uz istočnu obalu Jadrana. Među potonjima se po prvi put pojavljuje i grb pripisan Ilirima/Iliriji sa srebrnim polumjesecom i osmerokrakom zvijezdom na crvenom polju.

Znamenje Ilirije u Korjenić-Neorićevu grbovniku iz 1595: samostalno kao grb Ilirije, na crvenom gonfalonu u rukama sv. Jeronima, na crvenoj zastavi u nakitu složenog grba Nemanjića i zajedno sa znamenjima Bosne u nakitu istog grba, križištu zapornica apokrifnog grba Bosanskoga kraljevstva te na zastavi u rukama sv. Grgura – „HRVATSKI GRBOVI…“

To se znamenje u grbovniku iz 1595. pojavljuje samostalno, ali i kao dio heraldičkog znamena pripisanog Bosanskom kraljevstvu – smještenom upravo u njegovom središtu, budući da se Bosna tada smatrala „srcem“ zamišljene Ilirije. Treba istaknuti kako u nešto ranije nastalom Sutješkom rodoslovlju kao simbol „Ilira – Bošnjana“ nalazimo također štit crvene boje sa srebrenim polumjesecom, ali (vrlo vjerojatno) bez zvijezde, što znači da je budući grb Ilirije tada još bio u svojoj protofazi. S druge strane, u istom izvoru u sklopu istovjetnog heraldičkog znamena pripisanog Bosanskom kraljevstvu, umjesto cjelovitog grba Ilirije, vidljiva je kruna Kotromanića – tj. stari dinastički simbol bosanskih vladara. Postavlja se pitanje zašto je vladarska kruna iz Rodoslovlja u grbovniku s kraja XVI. st. bila zamijenjena simbolima polumjeseca i zvijezde, odnosno što je u tom povijesnom kontekstu taj motiv značio?

Znamenje pripisano Bosanskom kraljevstvu u Sutješkom rodoslovlju i Korjenić-Neorićevu grbovniku uz suvremene rekonstrukcije: kruna (dinastička tradicija) iz bosanskog grba u Rodoslovlju je u grbovniku iz 1595. zamijenjena političko-religijskim simbolima – „HRVATSKI GRBOVI…“

Da bi odgovorili na to pitanje treba znati kako su u periodu osmišljavanja ideološko-heraldičke koncepcije „Ilirskog Carstva“, u okviru težnji za potiskivanjem Turaka iz jugoistočne Europe, stari bosanski i humski velikaši, zajedno s dinastijom Kotromanića, odavno nestali s povijesne pozornice. Na njihovo je mjesto stupio novi „prijestolni“ krug okupljen oko roda Ohmućevića i njihovih srodnika, i to s novim političko-religijskim simbolom Gospe Olovske, odnosno heraldičkim mlađakom (polumjesecom) i zvijezdom u svojstvu grba Ilirije. Naime, obzirom na ranonovovjekovni period u kojem se taj grb po prvi put pojavljuje, kao i na ideološke aspekte tzv. ilirske heraldike, s velikom sigurnošću možemo ustvrditi da lunarno-stelarni par u prvom grbu Ilirije potječe iz kršćanske, točnije biblijske simbolike.

Prikaz Gospe Olovske kao zaštitnice „cijele Ilirije“ i heraldička redukcija Gospina lika u vidu grba Ilirije u Korjenić-Neorićevom grbovniku iz 1595. – „HRVATSKI GRBOVI…“

Te simbole u ovom kontekstu ne možemo izravno povezati s vrlo sličnim motivom na novcu hercega Andrije II. iz XII. i XIII. st., a osobito ne s Gajevim tumačenjima „leljiva“ u vidu poistovjećivanja antičkog ilirskog i ranosrednjovjekovnog slavenskog poganstva od Jadrana do Baltika i Urala. Dakle, u slučaju zemaljskog grba Ilirije s polumjesecom i zvijezdom, koji se pojavljuje krajem XVI. stoljeća, mlađak i zvijezda zapravo predstavljaju ikonografsku redukciju motiva Žene Apokalipse iz biblijske knjige Otkrivenja, odnosno Gospe Olovske. Čudotvorna slika Gospe Olovske štovala se među narodom u Bosni već od kraja XIV. stoljeća, a tvorci Korjenić-Neorićeva grbovnika su je u novim okolnostima promovirali u politički simbol i zaštitnicu imaginarnog „Ilirskoga Carstva“.

Lik Gospe s djetetom Isusom iznad polumjeseca na novcima Matijaša Korvina, Vladislava II. Jagelovića i Ivana Zapolje – „HRVATSKI GRBOVI…“

Pritom im je uzor za oblikovanje tog heraldičko-političkog ideologema vjerojatno bilo staro i rasprostranjeno štovanje Bogorodice s djetetom Isusom u Mađarskoj, Njemačkoj i Poljskoj. Naime, u mađarskoj je tradiciji štovanje Gospe tijekom srednjovjekovlja preraslo u politički i identitetski kult Zaštitnice Ugarske (Patrona Hungariae, Magyarok Nagyasszonya) koji se proširio čitavom Panonijom. Tako se ikonografski lik Gospe s djetetom Isusom iznad polumjeseca u usponu od druge polovice XV. stoljeća pojavljuje na vladarskim novcima Korvina, Jagelovića i Zapolja, ali i na monetama Habsburgovaca kao njihovih nasljednika na ugarsko-hrvatskom prijestolju.

Lik Gospe s djetetom Isusom iznad polumjeseca na reversu novca Ferdinanda I. (1527-1564), Maksimilijana II. (1564-1576) i Rudolfa II. (1576-1608) – „HRVATSKI GRBOVI…“

Prikaz Čudotvorne Gospe Olovske u Korjenić-Neorićevu grbovniku iz 1595. ikonografski pripada skupini „okrunjenih” Gospa. Simbolika srebrnog mladog mjeseca u usponu, ispod Gospina lika s djetetom Isusom (istovjetno kao i na reversu novca Korvina, Jagelovića, Zapolja i Habsburgovaca), izravno upućuje na lik Žene iz Otkrivenja (“odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda”), dok osmerokraka srebrna zvijezda iznad čitave kompozicije simbolizira Sveto Trojstvo, a golub utjelovljuje treću božansku osobu – Duha Svetoga. Grb Ilirije s kraja XVI. stoljeća predstavlja heraldičku preradu tih simbola. Na njemu su mlađak i zvijezda srebrni kao i na prikazu Gospe Olovske, dok je polje štita crveno, a to je boja koja prevladava i na odjeći Gospe odnosno djeteta Isusa.

Gospa Olovska, zaštitnica Ilirije i roda Ohmućevića („sita in regno Bossinae“) iz genealogije Ohmućevića, početak 17. stoljeća – „HRVATSKI GRBOVI…“

Do prijenosa konotacija Bogorodice i preuzimanja atributa Žene iz Otkrivenja kao simbola Bosne, odnosno (u širem konstekstu) imaginarne Ilirije, vjerojatno je došlo u krugu bosanskih franjevaca u Panoniji pod osmanskom vlašću. Naime, franjevačka redodržava, Provincija Bosna Srebrena, u XVI. stoljeću širila se usporedo s napredovanjem Osmanlija prema srednjoj Europi, točnije Budimu i mađarskom dijelu Panonske nizine. Tako je u procesu kulturne razmjene na području znatno proširene Bosne Srebrene došlo do sinkretizacije marijanske simbolike, odnosno spajanja panonsko-ugarske tradicije zaštitničkoga štovanja Bogorodice sa snažnim domaćim, bosanskim kultom Gospe Olovske.

Teritorij franjevačke redodržave Bosne Srebrene u granicama Osmanskog Carstva 1679. – „HRVATSKI GRBOVI…“

Budući da ambiciozni planovi europskih kršćanskih velesila o protjerivanju Turaka iz jugoistočne Europe krajem XVI./početkom XVII. stoljeća nisu bili ostvareni, uskoro je u zaborav pao i sam heraldičko-politički ideologem sadržan u srži tzv. ilirske heraldike. „Ostatci ostataka“ tog grandioznog koncepta preživljavali su kroz brojne prerise Korjenić-Neorićeva grbovnika iz 1595., koji su u idućim stoljećima kontinuirano nastajali diljem Europe, a osobito u hrvatskim krajevima. Međutim, slična ideja je ponovno oživjela u doba velikih protuosmanlijskih ratova krajem XVII./početkom XVIII. st., i to u djelima svestranog hrvatskog povjesničara, književnika i leksikografa Pavla Rittera Vitezovića – koji se između ostalog bavio i heraldikom, a osobito „ilirskim grbovima“.

Grb Ilirije u kasnijim prerisima Korjenić-Neorićeva grbovnika: Fojničkom grbovniku, Radulovićevu grbovniku i Beogradskom grbovniku – „HRVATSKI GRBOVI…“

Upravo je preko najvažnije Vitezovićeve heraldičke zbirke (Stemmatographia, sive Armorum Illyricorum delineatio, descriptio et restitutio iz 1701.) Ljudevit Gaj u prvoj polovici XIX. stoljeća upoznao tzv. ilirsku heraldiku, iz koje je u svoju nacionalnu koncepciju preuzeo stari znamen Ilirije kao simbol „svih Ilira“. Kako bi osnažio povijesnu legitimaciju za „oživljavanje“ izvornog grba Ilirije, Gaj je čvrsto zastupao nejasno (i u potpunosti pogrešno) tumačenje grbovnog motiva polumjeseca i zvijezde kao drevnih ilirsko-slavenskih poganskih „leljiva“, što su prihvatili i njegovi sljedbenici odnosno pristaše Ilirskog pokreta. Pritom su ilirski grb uglavnom koristili u obliku kojeg donosi Vitezović početkom XVIII. st.: polumjesec i šesterokraka zvijezda (umjesto osmerokrake zvijezde) na crvenom polju.

Ilirski grb uz znamenja Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije na instalacijskoj zastavi, trobojnici bana Jelačića iz 1848. i na instalacijskoj zastavi bana Josipa Šokčevića iz 1860. – „HRVATSKI GRBOVI…“

Usporedo s ideološkim slabljenjem i političkim slomom Gajevog ilirskog nacionalnog pokreta zamrla je službena i dekorativna uporaba „obnovljenog“ ilirskoga grba, ali se može reći kako je početkom XX. stoljeća došlo do njegovog sadržajnog preoblikovanja. Tako je naposljetku začet i danas aktualni mit o „najstarijem hrvatskom grbu“. Poput ilirskog identiteta, koji se na području Trojedne Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije uglavnom sveo na hrvatski nacionalni okvir, tako su i grbu kojeg su isticali Ilirci (prvenstveno kao svoj nacionalni simbol) „vraćeni“ (zapravo pripisani) ekskluzivni hrvatski korijeni. Tome su uvelike pridonijeli hrvatski povjesničari, numizmatičari i heraldičari koji su promovirali neutemeljeni zaključak o polumjesecu i zvijezdi s hrvatskih frizatika hercega Andrije II. i kasnijih banovaca iz XIII. i XIV. st. kao najstarijem hrvatskom zemaljskom odnosno „državnom“ znaku.

Motiv polumjeseca i zvijezde korišten kao nacionalni simbol ilirskog pokreta sredinom 19. stoljeća: ilirska čaša, drvena soljenka, crvenkapa Ilira i revers forinta bana Josipa Jelačića iz 1848. s natpisom: USPOMENA. NARODJENJA. JUGOSLAVJANSKE. SLOBODE – „HRVATSKI GRBOVI…“

U tom smislu je indikativan stav numizmatičara Josipa Brunšmida s početka prošloga stoljeća: „Uza to potkrijepljuje moje shvaćanje i lik polumjeseca sa zvijezdom, koji je na sredovječnim hrvatskim grbovima u tolikoj mjeri karakteristična osebina, da nije neopravdano pitanje, nije li taj tobožnji ilirski grb najstariji grb hrvatske kraljevine. Evo nam ga, gdje pri koncu XII. vijeka zaprema cijelo lice na novcu jednoga hrvatskoga hercega, pa kako da se onda drugačije shvati, nego kao grb hrvatski!“. S tim su se Brunšmidovim zaključkom nekritički složili i drugi autori koji su se bavili hrvatskom numizmatikom poput Ivana Rengjea, Viktora Antuna Dujšina, Irislava Dolenca i Mire Kolar Dimitrijević, zatim ugledni povjesničar Ferdo Šišić, kao i publicist te heraldičar Marijan Grakalić.

Polumjesec i „zvijezda“ na frizatiku hrvatskoga hercega Andrije te polumjesec i križ na izvornim frizaticima salzburškoga nadbiskupa Eberharda II. – „HRVATSKI GRBOVI…“

Potonji autor je u jednoj monografiji objavljenoj upravo uoči konačnog definiranja državnog znamenja Republike Hrvatske početkom 90-ih godina XX. stoljeća iznio svojevrsni pregled sukladnih zaključaka numizmatičara, povjesničara i heraldičara o polumjesecu i zvijezdi kao „najstarijem hrvatskom ili slavonskom grbu“, kako ga sam Grakalić imenuje. Stoga ne čudi da su se toj konfabulaciji priklonili i autori Elaborata koji je prethodio donošenju navedenog Zakona s početka ovog teksta. Prema njima riječ je o grbu/simbolu „za koji se pretpostavlja da je najstariji hrvatski grb, a koji sadrži motiv polumjeseca i zvijezde“ te „je sačuvan na novčiću (frizatiku) hrvatskog hercega Andrije“ – odnosno bio bi to „prvi simbol povezan s imenom Hrvatske“.

Polumjesec i „zvijezda“ u različitim kombinacijama: na hrvatskim frizaticima, pfenigu Fridrika II. (1215- 1250), ugarskom novcu (kraj 13. stoljeća) i slavonskim banovcima – „HRVATSKI GRBOVI…“

Ipak, treba istaknuti kako je u Elaboratu mogućnost da simbol s motivom polumjeseca i zvijezde predstavlja najstariji hrvatski grb izrečena kao pretpostavka, dok je u (na osnovi tog Elaborata donesenom) Zakonu s kraja 1990. godine znamenje s navedenim motivom rezolutno navedeno kao „najstariji poznati grb Hrvatske“ i ujedno opisano na sljedeći način: „Najstariji poznati grb Hrvatske sadrži u štitu na plavom polju žutu (zlatnu) šesterokraku zvijezdu s bijelim (srebrnim) mladim mjesecom.“ Tako su, pozivajući se isključivo na spomenuto predheraldičko numizmatičko znamenje, kreatori aktualnog državnog grba, umjesto idejnog predloška za „najstariji poznati grb Hrvatske“ – a to je crveni štit sa srebrnim mlađakom i srebrnom osmerokrakom/šesterokrakom zvijezdom (odnosno grb Ilirije/ilirski grb) – samovoljno oblikovali posve novi grb s plavim poljem, srebrnim mladim mjesecom i zlatnom šesterokrakom zvijezdom.

Sag iz preporodnog doba s izvezenim grbovima Slavonije, Hrvatske, Dalmacije i Ilirije tkan u čast grofa Franje Kulmera, 1843; avers zastave s ilirskim grbom, oko 1842. i zastava Zagrebačke narodne garde s ilirskim znamenjem u središtu „sjedinjenog grba“ triju Kraljevina, 1848. (Hrvatski povijesni muzej, Zagreb) – „HRVATSKI GRBOVI…“

Iako je to znamenje od kraja prosinca 1990. godine „prepoznato“ kao „najstariji poznati grb Hrvatske“ te se tako našlo u službenoj uporabi na suvremenom grbu i zastavi Republike Hrvatske, kao i na grbu te zastavi predsjednika Republike, treba istaknuti kako ono u tom obliku nije nikada bilo korišteno u svojstvu nekog povijesnog (pokrajinskog, zemaljskog ili nacionalnog) hrvatskog grba. Stoga bi se moglo zaključiti kako je tijekom posljednjih trideset godina, primjenom navedenog Zakona u javnoj heraldičkoj praksi, u sklop aktualnog hrvatskog državnog znamena nesmotreno uveden jedan očigledni falsifikat.

Takozvani „najstariji poznati grb Hrvatske“ u stiliziranoj kruni grba Republike Hrvatske u uporabi od prosinca 1990; ilirski simboli polumjeseca i zvijezde na plavom: četvrto polje grba bana Jelačića iz 1854, državni grb Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca na novčanici iz 1919, štit grba Kraljevine SHS/Jugoslavije (1921-1941) i naslovnica zagrebačkog časopisa Svijet iz 1935. – „HRVATSKI GRBOVI…“

Kako kupiti knjigu „HRVATSKI GRBOVI geneza – simbolika – povijest“?

Najnovija monografija o hrvatskim zemaljskim znamenjima – „HRVATSKI GRBOVI geneza – simbolika – povijest“ (koautori Mate Božić i Stjepan Ćosić; nakladnici: Hrvatska sveučilišna naklada, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Institut društvenih znanosti “Ivo Pilar”) – tiskana u veljači 2021., može se naručiti online preko internetske stranice Hrvatske sveučiline naklade.

izvor: Dalmatinski portal

mm

ABOUT THE AUTHOR

Mag. educ. povijesti i filozofije, član Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva te jedan od pokretača Udruge studenata povijesti „Toma Arhiđakon“ kao i historiografskog časopisa „Pleter“. Koordinator projekta arheološkog turizma „Regnum Croatorum“ pokrenutog 2013. godine, koji za cilj ima revalorizaciju starohrvatskih arheoloških lokaliteta na širem splitskom području. (Ko)autor monografija, studija i članaka historiografsko-heraldičke tematike objavljivanih u zbornicima, časopisima i kolumnama na splitskim, kaštelanskim i solinskim web portalima.