Komentar dana ZP Izdvojeno

Kako je Narodni heroj MOST-a izdao moje selo

Neven Gabrić

 |  velj. 1, 2017

Više volim pisati o solinskim temama, ali eto, ovo me muči dugo vrimena pa bi to volija podilit i s vama dragi stanovnici Solina, da i vi vidite da uvik ima i druga strana priče, o nekom ili nečem.

Mit MOST-a je samo mit, koji je proizašao iz jedne dobre ideje, ali na kraju se samo utopio u masi starih iskusnih političara, Udbaša iz onog bivšeg sistema.

Sve statistike govore da je ova platforma, skup, ekipa, stranka ili što već MOST jeste, u padu. Pa evo i ja želim pridonit otkrivanju istine i ovaj put malo bacit *Bulu do mog sela Suhača i napisat koju o Miru Bulju.

Prije koji misec sam ga sreo u selu i iskreno mu rekao što mislim o njegovim idejama i tobože zalaganju za promjene, a posebno činjenici da je izda svoje vlastito selo, Sinj i Hrvate. Kako njemu, tako dragi moji Solinjani ponavljam i vama.

Nekima je on više od Boga, seosko božanstvo, bajka ili basna.

Pitate se zašto meni nije, i zašto smatram da je samo razvikana kopija svih istih ili sličnih političara. Tim više, što on voli koristiti i onu narodnu hvalite me usta moja, sebe.

Pa evo ovako, naš dragi Miro, a čini mi se da je svima to već postalo jasno, samo viče, a kad triba glasat Miro je 99% za, onaj mali, tužni i jadni postotak je protiv, ali sama činjenica da je i dalje uz Vladajuće i uz MOST, otkriva njegovo drugo lice, pravu istinu.

Njegovo, a i moje drago selo ima tri asfaltna puta do centra Sinja i nikako ne stoji ona da je Miro zaslužan za bilo koji metar asfalta ta tri puta, jerbo je naš Miro bio dječarac kad su sva tri puta dovršena.

Ako krenemo prema struji i vodi koju na žalost u dvadeset i prvom stoljeću nemaju još uvijek svi krajevi Lijepe Naše, ni tu ne možemo prstom u smijeru Mira, jer to naše selo ima još od vrimena one bivše države.

Oćete li telefonirati, može, to je rješeno početkom 2000., ni tu nam Miro nije ruke da…

Sve što je Miro započeo i mislili smo kad je strarta da ćemo mu brzo bit zahvalni na tome, jeste rasvjeta u selu. Znate, onako bilo bi puno lipše i za dicu sigurnije u ova luda vrimena, a pogotovo zimi da se mogu bez straja u prsima doma iz škole vraćat, a i svakom drugom svatu bi bilo lipo tu i tamo prošetati selom, a ne se čim mrak stigne zavući u kuću, pa nek stisne depresija od ovog ludog vrimena, umisto da šetnjom kroz selo istu liče. Ma kako bi onda naš dragi Miro da je ispunija svoje obećanje u stopu pratija sve ove šta nas godinama za nos vuku, obečaju, pa s puta skrenu u nekom drugom smijeru.

Tri godine prođoše,…Stupi čekaju, žice nema, rasvjetu sanjamo, a mrak nam dušu stišće.