|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

MASKENBAL SE NASTAVLJA

 

KAŠTELANSKI POUČAK

Sumorna jesen već kuca na vrata, u zraku miljun upitnika opstanka, a okolo se kotrljaju bedastoće vridne srama a nikako pažnje.

Naprosto ne možeš pofatat svu gadariju no poneke su toliko zapasale prostor da se i sam moraš uvalit u analizu.

Kaštela su trenutno na prvom mistu i to samo zahvaljujući nekom imbecilu koji je sramotnu snimku još sramotnijeg incidenta stavija na gledanje svima koji imaju mobitel, a to svaki hrvat ima, Bože sačuvaj da nema.

Sve o ovom nakaradnom događaju je ispričano, trakavica se preselila iza rešetki i na sva medijska udarna mista di se vrši utrkivanje u suosjećanju. Da nije bilo ponuđene snimke oni bidni momčić bi se virovatno skriva, ćaća bi mu drća, a lole bi marširale prostorom u traženju pogodnog „parkinga“ za kolino i šaku.

Najnovija epizoda ljudske mizerne trakavice odvija se kod suca za prekršaje di dvojac „heroja“ ulice cmizdri i moli da ih se pusti jer su se oni, eto, samo malo zajebavali. Divno je vidit suze u očima nasilnika. Kakove su to suze? Pokajnika ili bjednika-kukavice? Ovo drugo. To su obični mlatimudani. Oni se nigdi ne kreću bez svog krda. Tu su zaštićeni. A meta su im samo slabiji, nemoćni i samci obiljuženi nekom značajkom.

Sva sila dušebrižnika se utrkuje u tumačenju o kakovim se likovima radi i zašto su oni upravo takovi. Spominje se škola, odgoj i zajednica koja se dovoljno ne brine o takovima. Kažu, fali kadra. Fali programa i stručnosti.

A ja znam pravu istinu. Takovi su jer ih je njihov dom doveja u to stanje. Bože sačuvaj da ja mislim kako su oni iz loše financijskog stanja obitelji. Da su im roditelji lošeg obrazovnog stanja, nezaposleni ili zaostali. Naprotiv. U većini slučajeva radi se o dokonom mladom svitu kojemu ne fali ni tičijeg mlika. Lipo i moderno obučeni, oboružani bisnim volan konjima, u pažnji lipotica, natankani „đeparcem“ kojeg ćaća ne špara kad je „junak“ u pitanju.

Odgoj diteta nije u pružanju materijalnog.

Odgoj je dugoročan, težak i ljubavlju ovijen kontakt svakodnevnice, prijateljovanje sa jasnim ciljem i porukama sa vičnim kontrolama u pomaganju i tumačenju da se život stvara a nikako servira.H

HOBOTNICA

Govoriti o uhljebima i štetnosti koju taj vid kriminala proizvodi, više nije baš tema za žvakanje. Naprosto se otišlo daleko da svaka pomisao o mogućnosti uvođenju reda biva u startu odbačena. Ne što normalan čovik to ne želi već iz činjenice kako je to uzaludan posao jer se ta hobotnica toliko udomaćila i razvila a kidanje krakova ništa ne donosi. Krakovi se obnavljaju.

Slučaj kninske „kraljice“ je toliko viran prikaz da bi ga preporučija nekom novom akademcu za diplomski rad. Svakodnevno ispadaju novi SMS dokazi i čovika iznenadi maštovitost jednostavnosti u porukama učinkovitosti.

„Krvi ću ti se napit…ako…“, „Neš se ti samnon zajebavat, ne znaš ti što san ja….“, ……

Te, i takove, poruke naprosto turaju stvarnost u čisto gađenje a kad se skonta koliko je „stručnjaka“ dobilo diplome nakon ovog ultimativno drugarskog uvjeravanja, ne čudi što smo stalno u deficitu stručnog osoblja da nam odgaja i usmjeruje mlade.

Zbrojeno. Lažna diploma i uhljebničko misto nude upravo ovo što nam se događa.

Posjedovanje diplome obično prati i znanje. Kad to znanje nema prođu na „pašnjaku“ di je brstija, onda se, logično, traže i nađu novi tereni di se rado prima u krilo ta vrsta odbačenih.
Rimac hobotnica je samo jedan mali dija prakse pa kad se uzme u obzir cjelina onda ostaje bojazan da nadu možemo napustiti.

Odgojiš dicu, utren pritrče iz ditinjstva u ozbiljnost. Školovani po svim značajkama ozbiljnosti i isporučeni na tržište potražnje. Đaba. Mista su već zauzeta ili čekaju da dođe odabranko.

Čak mogu i shvatiti da se zaposlenje malo pogura. Jebi ga, ni jedno društvo nije od toga imuno. No da netko traži, i dobije, diplomu na način netrebanja grijanja klupe i danonoćnog bubanja e to ulazi u sivu zonu ljudskog potencijala.

Podružnica Mostar očito više nije u điru. Daleko se vozit brale.

Nazovi „Josipu“.

ZUB NEBRIGE

Čitan i ne virujen. Za cilu Dalmaciju je zadužen samo jedan dežurni zubar u vrime vikendaških dana..

Da stvar bude potpuna i da čuđenje bude kompletno sranje, nudi slijedeći podatak.

Za godinu dana u Dalmaciji u mirovinu ide 670 doktora obiteljske medicine. Medicinski fakulteti izbace jako malo novih doktora a ti dragulji ili odlepršaju u nika nova gnjizda ili oće specijalizaciju i rad u bolnicama.

Zašto je to tako? Zašto nismo izgradili sustav zaštite, a ona se ne ogleda u zabranama već u mogućnostima i tretiranju na pošten i prirodan način tog toliko potrebitog kadra.

Svjedoci smo pustih ulaganja u pogrešno i nepotribno. U zdanja koja ne pridonose stvaranju novog i očuvanju postojećeg. Politika prioriteta se potpuno izmišala a društvo nije kadro iznać politike ispravnog.

Čitan upravo kako je naša mladost sa velikon radosti, izjave ponuđene, primila skoro otvaranje jednog takovog velebnog zdanja sa 650 sjedećih mjesta, kao nešto što im treba a zapravo im treba 650 radnih mjesta na kojima bi zarađivali potreban dohodak za stambeno zbrinjavanje i osnivanje obitelji.

650 stolica je lipa cifra. Naminjena za isto toliko korisnika. Ma mi se čini da je rič o napuvanom oduševljenju. Fali rič ispitanika a ja san potpuno siguran da bi 650 umirovljenika radije toliko kreveta ili u bolnicama ili u staračkim domovima.

650 ispitanih roditelja bi na prvu radije da se ta lova iskrcala u dičje domove i jaslice a nebi imali ništa kontra da se i okolo škole i sportskih dvorana potroši oveća suma.

Raspravljati o potribi izgradnje nekih pogona, poljoprivrednog starta na zapuštenim poljima ili uređenju okoliša nije ni potribno.

Naprosto postoje toliko prioriteta da tvrdnja o konačnom ispunjenju….biva smišna.

Jasno ko dan, no očito živimo pod vično oblačnim nebom.

NAREDBA IZ HOTELA SA 5 ZVIZDICA

Ovo što ću vam ispripovidat može samo kod nas biti na meniju idiotarija.

Radi se o VIK-u. To vam je firma koja isporučuje vodu i naplaćuje odvoz sranja.

Zašto san ovako grez? Kad pročitate, znat ćete.
Ko i svi koji srču vodu sa izvora Jadra, tako i ja redovito dobivan uplatnice za potrošeno i uredno podmirujen. Nije to neki iznos koji zabrinjava buđet.

Sve je to rutina i čovik se puno ne zamara detaljima. Pri misečnom plaćanja snopa uplatnica obavezno je i ona od VIK-a. No bode oči kad skužite da u gornjem desnom uglu najednom osvane iznos dugovanja zbog kojeg slabo stojeći srčani bolesnik mora odma sist i uzdahnih.

Meni osvanija iznos u par tisuća kuna a dotadašnji iznosi su bili okolo stotinjak i kusur.

Bilo je i neko objašnjenje no ja volin to rišit na licu mista pa san odmah osvanija prid hotelom sa 5 zvjezdica u Kopilici. Tako vam izgleda zgrada te firme a kad uđete unutra sve se potvrdi.

Nađem službu iza cakleni vrata i zatražim očitovanje. I dobijen ga.

Pa vi ste potrošli puno vode?

Kad?

A evo, očitano je prije misec dana.

Znači da san potrošija tri tisuće kuna u samo misec dana? A da nije pukla cjev?

Nije. Znali bi to pri očitovanju.

A bil’ vi meni rekli kad je zadnji put očitano mjerilo?

Samo malo. Pa nije već par godina…

Molim. Jeste li vi ludi. Ima vas zaposlenih ko kineza a vi niste kadri doć i pročitat mjerilo.

Ne znan. Ovdi tako piše. Nakupilo se razlike.

Naplaćivano po procjeni.

Ajte vi uradite sljedeće. Na sve nove uplatnice mi dodajte po sto kuna i tako naplatite. Inače ne mogu dat cilu mirovinu za dug.

Napišite, pa ćemo vidit.

Napisa Ante što je dogovoreno no ne stiže odgovor. Uredno stižu nove uplatnice, nebitno različita iznosa ko i prije. No stiže pismena opomena. Uredno im odgovorim i zatražim da na predloženi način reguliramo stanje. Greška je vaša. Imate stotine uhljeba i zašto ih nema na terenu? Kažu mi. Ima. Samo je vaše mjerilo sklonjeno. Ma nemojte. Kako je pročita zadnji put?

Mjerilo se nalazi isprid poslovnog objekta gdje se drži pokretni frižider kojeg je lako maknut i pročitat. Po njima to nije tako.

Sve u svemu, odoše neki prigovori, stižu odgovori no nema dogovora.

Ali ima dvojice u trlišu. Došli sa nalogom da isključe vodu. Odma nama. Na temelju vjerodokaznog papira. Nema utužba, nema dogovora.

Trni vodu.

Srićon nisan bija doma. Supruga sve platila.

Eto, to vam je VIK. Monopolist nad kapljama i govnima.

Ovi put nebi o uhljedima partijskog predznaka, nebi o silnom broju viška a mediji su nas toliko puta izvještavali o škercima unutar tog „prostora“ di se odlaže, kao i drugdje, partijski višak kad više nije potriban.

A nagomilalo se tega pobro moj. Triba to platit.

Dolazi jesen, zima, a i kiše će zablatit Dalmatinsku zagoru pa će blato zacrnit izvor i kroz špine nam ponudit vodu za prokuhavanje.

Rika kumi za pročištivačem ma prvo bi tribalo nešto drugo pročistit.

VOZI ME

Gadno je bit na vrhu hijerarhije vlasti. Imaš miljun obveza a vrimena malo. Triba to sve povatat i obavit.

Uvik san se čudija silnim veseljima u političkom stožeru kad netko osvoji vlast. Plaća nije Bog zna što ma zato su obveze „boli glava“. Čemu onda veselje?

Evo uzmimo našeg demokratski izabranog predsjednika Države. Kažu da je nepotriban i uspoređuju ga sa fikusom. Ja se sa tim, normalno, ne slažem.

Razapeše ga ovi dana zbog korištenja helihoptera i broda iz Titina doba. Iša u Albaniju a nije ispunija putni nalog. Ne mere to tako, povikaše iz kritikovne mase. I odma krenu usporedbe.

Jedna premijerka ide na posa pješke.

Jedan predsjednik ide tramvajem.

Jedan vozi bicikl a drugi koristi autobus.

Odma da kažen kako se i sam slažen da bi valjalo u našoj Drživici koja puca po svim šavovima siromaštva uvest reda u komodu korištenja skupih prevozala za tamo amo.
Toliko posjedujemo službenih vozila da se jedna Švedska može sramit u usporedbi. I to ne starih, već se pojmljivo nabavljaju novija i sigurnija. Bilo bi korisno kad bi se obznanila inventura voznog parka u vlasti nas hrvata. Svaki činovnik osrednjeg ranga koristi ljubimca a nebi se zakleja da isti u popodnevnim satima nije parkiran u privatnom dvoru. Iman i dokaz ma komu ga dat.

Luksuz je zajebana kategorija. Kad jednom pokusaš žlicu, apetit se raspojasa do ludila.

ŠTO DALJE

Svi od nečega živimo. Jebi ga, čovik je snalažljivo biće i odabere rabotu opstanka.
Normalno, Državi valja dat njeno kako bi funkcionirala po onim poslovima i potribama koji pomažu da bismo mi mogli nesmetano raditi svoje.

Škerci se dešavaju. Vlastiti na tvoju brigu ma di smistit ovake ko šta nam trenutno vise nad glavon.

Međuovisnost je naprosto ucrtana u svakodnevnicu.

Pita me moj virni analitičar.

Kako si ispliva ovu godinu? Ima li problema?

Nema. Sve je isto ko i lani.

Ma daj. Pa ti si srećković. Kako to?

A bome lipo. Broj i iznos uplatnica koje mi valja podmirit je identičan.

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.

Solin Info

Solin Live na Instagram-u