Na sjevernom Uralu postoji nevjerojatan geološki spomenik, sedam kamenih kipova visokih 30-42 metra. Nekoliko stijena neobičnog oblika je sve što je ostalo od drevnih planina koje su tijekom milijuna godina razorili vjetrovi, mrazovi i padaline. Ovi kameni stupovi su opstali i još uvijek stoje zahvaljujući tvrdom kvarcnom skeletu.

Lokalitet ima nekoliko naziva: Manjpupunjor, Stupovi trošenja, Bolvano-iz i Mansijski balvani, a mještani ih zovu jednostavno “pupci”. Doduše, mještana u pravom smislu ovdje i nema. Manjpupunjor je jedno od najnepristupačnijih mjesta za turiste u cijeloj Rusiji. Udaljen je desetak kilometara od najbližih naselja, nalazi se  u Pečoro-iličkom rezervatu ruske republike Komi, na granici s Permskim krajem i Sverdlovskom oblasti.

U jeziku naroda Mansi koji živi na ovom području riječ “manjpupunjor” znači “malo brdo idola”. Postoji lijepa i zagonetna legenda koja govori o nastanku ovih stijena. Narod Mansi je kao svetinju poštovao brdo na kojem sada stoje stupovi. Nikome nije bilo dozvoljeno penjati se na vrh. Jednom je izdaleka došlo sedam divova s namjerom da unište narod Mansi. Popeli su se na brdo i skamenili se od užasa.

Manjpupunjor je 2008. godine svenarodnim glasovanjem izabran za jedno od sedam ruskih čuda, pored Bajkala, doline gejzira na Kamčatki, katedrale Vasilija Blaženog i drugih.

Uralski Everest

Zbog ljepote netaknute divljine ovo je jedna od najomiljenijih destinacija za turiste iz susjednih područja. Pohod na Manjpupunjor oni uspoređuju s pohodom na Everest. Nije svako kadar to izvesti. Štoviše, početnicima je ovaj pohod “kontraindiciran”.

Predavač Permskog državnog sveučilišta Ivan Pečiščev prvi je put otišao na Manjpupunjor prije 20 godina, čim je završio školu. Četiri ili pet godina se ozbiljno bavio turizmom prije nego što se usudio krenuti u ovaj pohod.

Klasična pješačka putanja iz pravca Sverdlovske oblasti dugačka je 180 kilometara. To je šest ili sedam dana pješačenja u jednom smjeru. Međutim, ćudljivi vremenski uvjeti na Uralu tada su mu osujetili plan. Jaka i neprekidna kiša je prisilila Ivanovu grupu da se vrati poslije tri dana pješačenja.

Naredne godine je Ivan sa svojom grupom ponovo krenuo u pohod. “Napredovali smo brže nego što smo planirali, jer nam je svima ‘skočio adrenalin’. Kad smo prilazili platou, gotovo da smo udvostručili planiranu kilometražu. Kasno navečer, u mraku smo se ‘kotrljali’ niz padinu prema izvoru Pečore. Sutradan ujutro smo spontano svi odlučili ne odmarati se. Nije ni čudo – Manjpupunjor je bio sasvim blizu, iza najbližeg uzvišenja. Sljedećeg dana smo stigli. Grlili smo kamene stupove i radovali se vjetru i kiši, jer smo stigli”, priča Pečiščev.

Moć prirode i misli o vječnosti

Ivan smatra da je Manjpupunjor mjesto sile na Uralu, mjesto gdje čovjek uvijek ima potrebu ponovno doći: “Ljepota Urala nije upadljiva, nema jarkih boja i vrhova pokrivenih snijegom. Ali niska tundra, poljsko cvijeće, pogled na Uralske planine i usamljene divovske stijene stvaraju dojam neke neobične ljepote.”

Po Ivanovim riječima, stupovi su takav prizor da u svijesti i nehotice naviru mistične misli. Tu čovjek počinje vjerovati i u duhove, i u legende. “Geolozi imaju racionalno objašnjenje porijekla ovih stupova, ali ja nisam geolog i meni ovo izgleda kao nekakvo čudo”, kaže Pečiščev.

Kada je posjetio Manjpupunjor poslije 20 godina, ovaj žitelj Perma je osjetio prisutnost vječnosti: “Ja sam sada drugi čovjek, imam obitelj, imam djecu, a tamo, kao i ranije, stoje kameni stupovi. I vrijeme je tamo isto onako nestalno – grije sunce, pa se brzo navuku oblaci i udari kiša, pa onda ponovo grane sunce.”

Kako i kojim putem stići

Za posjet Manjpupunjoru najprije treba dobiti dozvolu rukovodstva rezervata. Najpogodnije vrijeme za pješačenje je kolovoz, ali pojedini turisti žele vidjeti stupove u zimsko doba, u veljači i ožujku, kada se već pojavljuje prvo proljetno sunce a još uvijek ima mnogo snijega. Tada se do Manjpupunjora može stići motornim sanjkama.

Do lokaliteta vode dva puta. Jedan je “klasičan”, iz pravca Sverdlovske oblasti (od grada Ivdelja), i on je dugačak 180 kilometara. Tuda je išao Pečiščev. Taj put je sam po sebi zanimljiv, jer se prolazi kroz vrlo živopisna područja, između ostalog i kroz ozloglašeni Prijevoj Djatlova, gdje je u veljači 1959. godine na zagonetan način poginulo devet turista. Doduše, Ivan kaže da sada ispod prijevoja postoji opremljeno mjesto za odmor turista, i da on nije osjetio nikakvu jezu kada je tuda prolazio.

U povratku mnogi turisti iskoriste priliku za splavarenje niz rijeku.

Drugi je put iz pravca republike Komi. Odatle se manje pješači i staza je lakša, ali je logistika složenija, jer se mora putovati vlakom od Saleharda do Trojice-Pečorska, zatim automobilom ili autobusom do naselja Jakša, pa tamo pronaći čamac i ploviti skoro 200 kilometara rijekom Ilič. Odatle do Manjpupunjora ima “samo” 38 kilometara pješačenja.

Oni koji ne vide u pješačenju nikakvu romantiku mogu doći u ekspresan posjet helikopterom. Kreće se iz grada Niroba u Permskom kraju. Let u jednom smjeru traje najviše sat vremena. Taj doživljaj košta najmanje 42 000 rubalja (663 dolara) po osobi. U cijenu je uračunata i vožnja autobusom od Perma.

Kamenje koje će zauvijek ostati u vašem srcu

Kada je Ivan Pečiščev 2019. godine ponovno posjetio Manjpupunjor, letio je helikopterom. Godinama je supruzi pričao o tom mjestu sile, a sada je konačno odlučio i odvesti je tamo. “Mislio sam da poslije drugog posjeta platou, pa još tako komfornog, neću poželjeti opet otići. Ali uopće nije tako! Kad sam vidio kamene stupove pokrivene mahovinom, patuljaste breze i vrbe, kad sam vidio one neupadljive boje planinske tundre, udahnuo njezin vlažni zrak i osjetio taj vjetar, shvatio sam da moram ponovo doći”, kaže on.

I već planira sljedeći pješački pohod na Manjpupunjor kada mu sinovi malo odrastu. “Kad čovjek stigne na Manjpupunjor težim putem, onda je to velika nagrada koja ostaje u srcu zauvijek. Kako je lijep doživljaj kada nekoliko dana pješačiš i naposljetku ugledaš taj ‘Everest’ kojem smo težili od rane mladosti!”