Zločin bez kazne ZP Izdvojeno

LEX TODORIĆ – LJUBAV DRŽAVE PREMA TAJKUNIMA

Katarina Jakšić

 |  tra. 13, 2017

„Zaboravite privatno i brinite se za javno“ – natpis na ulazu u Knežev dvor, Dubrovnik

U ovoj državi nikad dosadno. Već odavno nije bila „sezona kiselih krastavaca“. Ako se i dogodi neko zatišje iz afera, tu rupu popuni neki događaj iz Crne kronike.

Posljednji slučaj (B)agrokor potvrđuje da je ovo zemlja za pisce i lopove – lopove jer je stvoreno pogodno okruženje za krasti, a pisce jer uvijek imaju dovoljno inspiracije. Iako su u ovom slučaju malo zakasnili, jer su trebali početi pisati prije 20 godina.

Teško je analizirati taj slučaj jer nemamo sve informacije. Toliko je neodgovorenih pitanja. Samo neka od njih: kako možeš propasti ako te država cijelo vrijeme štiti? Kako uspiješ propasti ako si već uništio konkurenciju? Zašto je dug postao problem tek kad je postao enorman? Što je sa svom gotovinom koju su kupci svakodnevno ostavljali u trgovinama, zar to nije bilo dovoljno za platiti dobavljače? Zašto je tek sada Gazdi skinut medijski imunitet?

Što je tajkun bez dugova?

Nismo stručnjaci za to kako funkcioniraju koncerni kapaciteta Agrokora, ali možemo pogledati neke stvari iz svog kuta. Primjerice, većina nas – ako nismo u kreditu – troši ono što ima. Ako stalno generiramo dug, znači da trošimo ono što nije naše. Stanje duga nije nimalo ugodno, većini to nije normalno stanje i pokušava se što prije izvući iz toga. Jer svi znamo da će ti se život iznad tvojim mogućnosti obiti o glavu, i onda neće biti nimalo ugodno.

Ali ne i ovakvim firmama kojima je to način života. Zašto dvostruki kriteriji? Zašto dug pojedinaca nije normalan, a dug tajkuna je državni problem?

Ova situacija razotkrila je više stvari (koje smo ionako intuitivno znali, ali eto, sad se potvrdilo); glavna odgovorna osoba, Ivica Todorić se iščuđava kako to da „su se mediji i država okrenuli protiv njega“. On se vjerojatno čudi kako to da nije spašen bez ikakve medijske pozornosti, kao prije kad mu je oprošten porez.

Darth Todorić

Njegova izjava, koja kao da je skrojena za satirične portale, o tome kako je 40 godina gradio Hrvatsku, i sad joj sve vraća – pokazuje kako on i cijela njegova obitelj žive u svijetu fantazije. Oni nemaju pojma što se događa u Hrvatskoj jer imaju životni stil kakav je običnom građaninu science fiction. To smo već znali, ali samo nam se potvrdilo da Todorić skupa sa svojoj obitelji i njihovim prijateljima celebritijima živi u zlatnom kavezu.

Ne znam kako se mora osjećati osoba koja je 40 godina nagomilavala dugove, da bi ih onda samo proslijedila državi. On je negativac koji je uništio konkurenciju i najzad državu i svoje zaposlenike gurnuo u provaliju. Samo očito nije toga svjestan, već misli da su mu mediji neprijatelji jer po prvi put govore o situaciji kakva jest.

Ali glavni krivac je ipak država, njegov „enabler“, odnosno redom sve vlasti koje su to omogućile. Da se situacija prije regulirala, do ovoga ne bi ni došlo. I sad gledamo jedan običan uzročno-posljedični scenarij. Urušilo se ono što nije ni moglo opstati, bilo je samo pitanje vremena. Ivici Todoriću je sad teško prihvatiti da je cijeli njegov poslovni život promašaj, da je gradio kulu od karata koja se sad ruši i povlači sa sobom cijelu strukturu. Ovo je dokaz da je cijeli taj menadžment preostale hrvatske oligarhije jedan skup uhljeba koji nisu sposobni osigurati održivost tvrtke.

Država se duboko zakopala s omogućavanjem da Todorić uspije, a čini se da sad želi potonuti skupa s njim. Političari vole spašavati tajkune, to već znamo, a mrze one koje legalno pokušavaju poslovati. Sad se samo potvrdilo da su spremni i povući na dno sve porezne obveznike da bi spasili jednog tajkuna.

S državom na tamnu stranu.

Vijesti nisu dobre, svaki dan nas političari izdaju sve više. Zadnja u nizu loših vijesti je da će državne tvrtke (poput HEP-a i Zagrebačkog Holdinga) isplatiti uskrsnice u Konzumovim bonovima. Znači, direktno će diskriminirati one dućane u kojima se plaćaju dobavljači. Tim potezom država prisiljava građane da kupuju kod dužnika i utajivača poreza.

Zanimljivo je kako su stranke složne kad se radi o donošenju zakona koji vodi građane u ropstvo. Zakon koji spašava Todorića je izglasan, a to je jedini zaključak.

I je li onda bolje raditi za sebe u Irskoj, ili za Todorića u Hrvatskoj?

Todorić ne samo da nije uspješan. On je propalica. Uništio je firmu i povukao državu sa sobom. A onda ga je, u skladu sa sloganom stranke na vlasti, država vjerodostojno spasila.

I mislite da je pitanje zajedničkog jezika važnije od ovoga?