Zločin bez kazne ZP Izdvojeno

LEKCIJA O ODGOJU | ZLOČIN BEZ KAZNE by Katarina Jakšić

Katarina Jakšić

 |  tra. 7, 2017

“Ako želite da vam djeca postanu dobri ljudi, potrošite na njih duplo više vremena i duplo manje novca”.

Ljudi imaju jedinstvenu priliku stvarati nove ljude. Zato i postaju roditelji. Naravno da oni ne mogu utjecati na sve faktore kako će ispasti njihov produkt jer je tu uključen ogroman broj čimbenika, ali oni su ti koji najvećim dijelom oblikuju konačan rezultat. U tome leži strahovita odgovornost bivanja roditeljem.

Ono vječno pitanje što nas oblikuje “nature or nurture”, odnosno genetika ili odgoj nema jedinstven odgovor. Geni su predispozicije, a odgoj razvoj tih predispozicija, odnosno potencijala. Ali nekako mi se čini da ta priča o genetici služi kao izlika onima koji ne žele preuzeti odgovornost za odgoj.

Nedavni događaj iz Crne kronike, toliko zastrašujuć da je teško povjerovati da se to stvarno dogodilo, potresao je cijelu populaciju – jer, ako niste roditelj onda ste dijete tako da se u svakom slučaju možete povezati. To je slučaj kad je stvorenje likvidiralo svoje stvoritelje, ili točnije “donositelje” na svijet. Već danima portali gore, javljaju se stručnjaci sa amaterskim dijagnozama, ljudi klikaju i zgražaju se.

Kad se već dogodila tragedija takvog kalibra, trebala bi poslužiti kao lekcija o odgoju svim roditeljima.

Dakle, što se mora dogoditi da netko toliko pogriješi u odgoju da im se dogodi takva noćna mora, da netko oko koga se vrti tvoj planet ustane protiv tebe?

Postoji jedan jednostavan recept za stvoriti osobu koja je sposobna za takav monstruozni čin.

Najsigurniji način je omogućiti mu da ima apsolutno sve što poželi.

Jer, ako djetetu omogućavaju da ima sve što poželi, roditelji postupaju krajnje neodgovorno. Stvaraju osobu koja će sve uzimati zdravo za gotovo. Koja ništa ne mora zaraditi. Koja nema motivacije da nešto postigne. A zašto i bi kad je već sve dobila bez ikakvog truda?

Strašno je da roditelji žive u uvjerenju da rade nešto dobro ako svojem djetetu omogućavaju sve što može poželjeti – zapravo je to prilično nezavidno stanje, u kojem je dijete nemotivirano, izgubljeno, i općenito ne vidi neki smisao u tome da se potrudi oko ičega. Najbeznadnije stanje koje mogu zamisliti je ono u kojem te ništa ne zanima jer ti ionako netko ostvaruje sve želje čarobnim štapićem. Život zlatne mladeži zapravo mi se čini prilično isprazan – oni ništa ne moraju sami jer će im ionako tata povući sve veze. To mora stvoriti apatiju i osjećaj beznađa.

U ovom zastrašujućem slučaju, ta osoba umjesto da bude zahvalan za sve ono što su mu roditelji omogućili, on postaje njihov najveći neprijatelj. Pretvara se u čudovište i likvidira one koji mu ispunjavaju sve želje. Kakva je to poruka?

Teško je sad razmišljati hipotetski, ali da su mu usadili osjećaj da se za nešto mora potruditi, sumnjam da bi došlo do ovoga. Nikad nije morao ništa zaslužiti. Sve je dobio na gotovo.

Logika ljudske prirode je sljedeća: ako baš ne moramo, nećemo bespotrebno trošiti energiju. Zašto bismo se potrudili oko ičega ako je sve već servirano?

Kad je šteta već bila napravljena, kad je on toliko navikao na parazitski način života, mercedese za osamnaesti rođendan bez obzira što nije uspio završiti srednju, đeparac koji stiže iz Njemačke – odjednom se roditelji počinju petljati u njegov životni stil i od onih koji ostvaruju sve želje postaju smetnja. Dolazi do obrata, počinju mu braniti neke stvari – nažalost, daleko prekasno – te on reagira u skladu sa svojim navikama; eliminira one koji su mu stvorili sve uvjete za način života koji vodi.

Netko tko se nikad nije potrudio da sam zasluži nešto sada je ostao bez ikoga. Doslovno u kavezu. Paradoksalno je da je kao razlog naveo to da je “majka htjela da živi pod staklenim zvonom”. Učinio je to navodno zbog slobode, a tek sad nema slobodu. Ali u tom činu nije bilo uzročno-posljedičnog razmišljanja, to je bila reakcija nekog kome su se dosad sve želje ispunjavale, a sad iznenada nije dobio ono što želi. Kad se u taj koktel pomiješa malo predispozicije (genetike), droge, glasova u glavi… dobijemo ovu tragediju kao konačan rezultat.

Ovo je doista ekstremni primjer kako se roditeljima obilo o glavu to što su sve dopuštali. Ima daleko blažih primjera koju ne dospijevaju u medije.

Roditelje je smakla njihova vlastita kreacija.